Suza

Bio je rat. Bio je snijeg. Brata sam vodila zubaru, tek 2 godine mlađeg od mene. Prelazili smo preko Čaršije. Pokrivala sam mu oči rukom, da ne vidi... tragove razljevenog mozga i krvi u snijegu. Sjetih se u tom momentu 18. januara 1992. Bili smo kod prijatelja i jeli piletinu i pomfrit. Na TV-u je bio prijenos za kvalifikacije Svjetskog kupa. Mladi austrijski skijaš Gernot Reinstadler je poginuo. Iza njega, na stazi je ostajao dugi trag krvi. Pamtim taj osjećaj kada mi je piletina stala u grlu. Dugo je nisam mogla jesti nakon toga. Pamtim osjećaj užasa i prestravljenosti. A u tom momentu  dok sam bratu čuvala oči, da um mog lijepog dječaka od 12 godina zaštitim od nasilja, nisam imala takav osjećaj užasa. Iako prijrnos nije bio na TV-u već pred mojim očima.Samo sam poželjela da ga on nikad ne doživi, ili barem ne još, barem da odgodim tu otupjelost na zlo. A malo je to, nasilje nikoga u Sarajevu nije zaobišlo.

Valjda je tada počelo umiranje srca za sva zla koja čovjek čovjeku može nanijeti. Nikad više moje srce nije bilo toliko uznemireno zlom da bi oko zaplakalo. Ponekad samo začudno sam gledala zlo svud oko sebe. Povremeno me znao iznenaditi intenzitet i način nanošenja zla. Možda je srce umrlo ili je toliko anestezirano da nema reakcije na zlo.

Zaplačem ja i danas, ali rijetko. Samo od ganuća dobrotom, ljubavlju i srećom. Nažalost, takvih prilika je malo, vrlo malo. 

Sinoć sam se naplakala od ganuća. Zaplakala sam kada je Lukić dao go. Danas sam zaplakala kada je Lukić izjavio da bi mu draže bilo da on njje dao go, a da je reprezentacoja BiH pobijedila. Zaplakala sam kad se ovo malo ljudi iz Bosne i Hercegovine u Torontu sjetilo Palestine. Plakala sam kad je patriotizam izbijao iz svake pore asfalta po cijelom svijetu gdje su naši ljudi, skovani iz inata, rasuti zlom. Ipak, svako zlo za neko dobro. 

Da smo malo bolji jedni orema drugima možda bi nam suze češće čistile srca.

Tahanyk