Osjecam, dakle postojim

VITRAŽ  Kad smo se sreli bila sam cijela. Istina, nekoliko površinskih rana dobro zašivenih. Ožiljci već odavno izblijedjeli i par rupica gdje su konac provlačili. Ali sam bila cijela. Ti si me razbio na hiljade komada. Djeliće vlastitog stakla sam skupljala na najskrivenijim mjestima.  Pokušali su me zašiti, ali je konac trgao staklo na još sitnije dijelove. Sjedila sam gledajući tu hrpu mene koja se zrcalila na zrakama sunca i mijenjala nijanse. Onda sam postala majstor vitraža. Bojila sam svaki dan komadić po komadić sebe i stavljala se u olovne profile. Slagala sam neke čudne mozaike od pustinje oaze, od zgarišta bašte, od sjemena cvijeće. Sastavila sam se olovnim profilima u koloritu igre sunčevih zraka.  I znaš, postala sam cijela ponovo, samo danas sam  umjetničko djelo preskupo za tvoj džep. Sitnog veza vitraža ovog amaterskog umjetnika postidjele bi se i gotske katedrale. Tahanyk

ŽIVOT NA DVA DANA  Učili su me da ljubav treba da traje do vječnosti. A život mi pokazao da vječnost nije dimenzija ovog svijeta.  Bojala sam se netrajanja i neizvjesnosti, nekada dok sam bila velika djevojčica koja vjeruje u bajke. Spalila sam te varljive zbirke priča tu negdje u mojoj glavi. Garancija da dobro pobjeđuje zlo samo se može naći u umu pisca koji želi uljepšati ovaj svijet.  Od tada život dijelim dvodnevno. Proživjela sam stotine života u trajanju od dva dana. Stotine divnih života bez sahrane nadanja. U dva dana premalo je vremena za zlo, za bol, za suzu. Dva dana dovoljna su za smijeh, za ljubav, za sreću, za ples. U dvodnevnom življenju vidjela sam zvijezde kako vode ljubav i pučinu kako svira Mjesečevu sonatu.  Vidjela sam pale anđele na dnu okeana kako se vole bez očekivanja. U dva dana voljela sam i bila voljena. U životu na dva dana ne boli kost, ne boli koža. U životu na dva dana sam bila sretna, a nisam morala spremati sahranu za...

CORPUS CALOSSUM  Pričali su o meni mnogi koji su mi čuli ime, a eto imam tu sreću da mi ime teško zaborave. Pričali su, a nisu me znali ni oni koji su me poznavali. Pričali i dobro i zlo, svako kroz vlastitu prizmu. Njima vrijeme prolazilo u priči, a meni u življenju. Ništa novo za jedan zaostali poluotok.  Vrijeme čini čuda, pa pričače pretvorilo u posmatrače. Patetični su mi ovi kopirači. Valjda im corpus calossum negdje nije protočan. Desna strana mozga im slabo aktivna, pa su se pretvorili u lopove. Kradu mi tako ideje i kopiraju načine odmora i zabave, jer za vlastite su nesposobni. A kod mene se misli i ideje razmnožavaju brže od zečeva, pa nikako da me stignu. Eh, moji kopirači, za biti original mora se trenirati corpus calossum. Ovi pričači i posmatrači imaju bolje protočan corpus calossum, nekako ipak smisle šta da pričaju. Najnerazvijeniji su ipak kopirači, njihov mozak ne pokazuje nikakve zavidne funkcije. A meni nekako najbolje original stoji, da li zato...

POMOLI SE ZA MENE  Dijeli nas nebo, zemlja i more, dijele nas šume i pustinje. Kilometri se lako savladaju, a šta ćemo sa ovom ljubavi koju si pretvorio u lice mržnje? Kao pravi muškarac ostavio si mi teret tog lica da ga nosim sama, pa da, dame imaju prednost. Dame imaju prednost pa si uvijek korak nazad, iza suknje.  Možda sam na tragu puta da ti moj mozak oprosti, za srce i dušu ne garantujem. Sjećam se svakog detalja toga dana kad si izvrnuo kožu ljubavi naopako. Taj užas koji si mi servirao mi je bila odskočna daska. I danas, nakon toliko vremena, taj horor pretvaram u umjetnost, pretvaram ga u u svoj novi život. Izlaze riječi iz mene poput vodopada. Nisu baš to rajski potoci meda i mlijeka, više liče na paklene rijeke krvi, žuči i ognja. Postao si muza s kojom se družim u Hadovim odajama. Samo sa mnom imaš neraskidivu vezu lanca od riječi koja ne mari za ovosvjetske daljine. Kakva ironija, ja mrak pretvaram u svjetlo, a ti u njemu i pored najbolje volje ne možeš...

MOJI PUTEVI Pitaju zašto idem preko korijenja i kamenja kad postoji auto-put. Šta da radim kad sam dijete divljine!? Možda auto-putem brže stigneš na odredište, ali je cesta duga, ravna i dosadna. Moji putevi su konekcija prije svega sa samim sobom, jer šta znači odredište ako čovjek nije stigao. Moji putevi su posuti koloritom unutrašnjih previranja, treningom snage i izdržljivosti, pomjeranjem vlastitih granica. Moje puteve sam ukrasila kožom s vlastitih dlanova i koljena dok sam padala i ustajala. Na mojim putevima cvjetaju makovi iz sjemena moje krvi. Na mojim putevima su ružinjaci na čijem trnju cvjetaju moje misli. Moji putevi su staze neprohodne za slabiće koji su svikli na lakoću. Meni je lakoća nepoznata koju treba teškim matematičkim operacijama izračunati. A matematika mi nikad nije bila jača strana.  Ja sam dijete divljine, ne bojim se mraka i zvijeri, ne bojim se borbe i lova, ni putovanja u središte sebe. Moji putevi su za one slične meni. A takvi kao ti, ...

NEVERENDING JOURNEY I am on my way to neverending journey. You see, there is some other places with some other faces.  We dance together in the middle of the beach. We laugh to the moon somewhere from the sea. We cry all our sorrows with drops of rain. We scream all human feelings in the air. And some storm will blow away all our sadness. I can not afford this land of Frozen sand where people behave as wax figures . There is not enough time for living disconnected from my inner self. Living means courage to sense all shades from light to darkness, not to be imprisoned in the  sterile ego cage.  I am on my way to neverending journey of comprehending my hidden chambers of heart. And you, my dear, you have chosen your game of rolling ice dice in the land of Frozen sand.  Tahanyk

BALKANSKI SINDROM  Znaš ono dođe muško, lupi šakom od sto, ima svi da se postroje i poslušaju. A današnje žene baš nekakve "budi Bog s nama" osim alata za čišćenje i kuhanje koriste čak i svoje mozgove. Baš odakle im takve budalaštine naumpadaju. A još se i ne boje suprotstaviti, sram ih bilo. Naopaka vremena, pa šta ćeš.  Kad se sabur dijelio, ja zakasnila u red. Hem nemam sabura za gluposti, hem dug jezik, brz i britak ko sablja, hem me nije strah ni krupnih ljudi. Nestrpljiva, svojeglava, čitaj "koristim svoju glavu, pa mi tuđa ne treba", pa još i neposlušna. Valjda je to razlog što sam bez muža. Neprilagođena ovoj pošasti popularno nazvanoj u kružocima single žena "balkanski sindrom" .  Evo, priznajem, kriva sam, zalutala sam ovčica koja ne želi ići kud je pastir  vodi, pa skačem slobodna po gorama i planinama.  Možda nađem kakvu zdravu divlju zvijer koja još nije inficirana balkanskim sindromom pa da lutamo skupa. Do tada oboljele molim da ...

EKG DUŠE  Sve je dobro dok amplitude duše slikaju stijene i korijenje. Još uvijek osjećaš bilo sreću, tugu i bol. Onog trena kad amplitude naslikaju pravu u monitoru oka, gasi se sjaj duše. Monitor još uvijek radi, ali nema titraja, nema leta, nema ni pada, nema varnice života. Mrtva duša je atrofiran organ u živom tijelu. Postojiš, a nema te, nema te nikad više. Nema ni bola, nema ni tuge, ali nema ni sreće. Usne će se razvlačiti u osmijeh, ali linija oka ih neće pratiti. Oko će pustiti slanu tekućinu, ali to neće biti suza. Sve dok se amplituda koprca gore i dolje ima te. Kada odustane svejedno je da li još uvijek dišeš. Tahanyk

BOŽE Bože, opet žele da me uklope u svoje kutije. Bože, žele da me naprave nevidljivom. Zašto Bože? Meni njihova vidljivost ne smeta.  Samo sam im dobra kad se skrijem pa ne moraju gledati svu žestinu mog postojanja. Najviše mi se sviđa kad mi pokušavaju nabaciti osjećaj krivnje, pa ja, kao dobra djevojčica trebam da se sramim svoga ega. Nekako im je bilo lakše dok je ego šutio i dok sam bila sakrivena u moru sličnih žena. Najviše volim kad se slažu ili ne slažu s mojim životnim izborima, bolje je od predstave cirkusanata. Najviše volim kad si sami uzimaju ulogu porote i suca u procesima koji ih se ne tiču. Najviše volim kad im kroz brižne savjete izbija nemogućnost prihvatanja mojih uspjeha. Najviše volim kad određuju mi vrijednosti svojim šturim poznavanjem algebre, a ja sam zagledana u beskonačnost. Najviše volim kad se igraju doktora, pa sa diplomom pacijenta meni postavljaju dijagnoze.  Ne znaju, Bože, da sam sve manipulativne sprave za mučenje osjetila na...

NE POZNAJEMO MENE NI TI NI JA Prepotentno bi bilo da kažeš da me poznaješ. I, dakako, bila bi laž. Poznaješ samo djeliće mene koje sam ti otkrila. I da sama kažem da se poznajem, bilo bi daleko od istine. Davno sam mislila da znam o sebi dovoljno. Međutim, kontakt s tobom je izvukao van neku ženu čije oči ne prepoznajem u ogledalu. Strašno je kad se čovjek suoči sa onim šta je sposoban uraditi. Bila sam nekada pahulja maslačka što se igrao na vjetru. Ni sama ne znam kako se ta pahulja metamorfozirala u oluju. Neke više sile, zahvaljujem im se ovim putem, sačuvale su ruke moje od krvi. A zauzvrat sam dušu davila u vlastitim eritrocitima što su se izljevali poput bujice. Srela sam u sebi još neke ja s kojima se i danas upoznajem. Nećeš vjerovati mogu biti i dama i kučka, sve u istoj haljini, samo mi pogled promijeni nijanse. Živuća sam kolekcija svih karaktera od dobra do čistog zla. Ne poznajemo mene ni ti ni ja. Znam samo da se svaki dan borim da udobrovoljim ove zl...

RASPORED PLANETA  U času mog rođenja planete su se posvađale. Venerica mi zapela u sazviježđu Perseja baš na Vražjoj zvijezdi. Dok je Venera birala svoju poziciju na toj promjenjivoj zvijezdi na zlokobnom glasu, ni vladar vremena nije mogao stajati u miru. Odlučio Saturn da je ukroti. Plesala je Venera sa Saturnom pod disko kuglom Algola. Plesala je ples na život i smrt, sve natenane, kako tom starom dedi odgovara. Za svaki završen ples dobila je užitak manje i odgovornost više. Umorila se, baš danas mi priznaje.  Iako sa mojom planetarnom konstelacijom teško se odustaje, evo ja ipak dižem bijelu zastavu. Ni koraka dalje, ni borbe više. Servirana sam na tacni rezbarenoj krvlju i bolom. Bujrum, slobodno se poslužite, neću čak ni bježati, ne da mi se. Uzmite što je ostalo tijela, a dušu nosim na istinu. Ne mogu više ni te vaše poluljubavi ni tih vaših poluistina. Venerice kaži Saturnu da je pobijedio i Vražjoj zvijezdi neka proslavi. Ne plači Venerice, suze su za dje...

FREKVENCIJA LJUBAVI Sva ova slova zapisana u digitalnoj formi su moji neuroni. Kada me jednom ne bude vibrirat ce negdje duž kosmosa. Vibrirat ću i ja negdje s njima, tamo gdje nema granica.  Obična sam žena satkana od oluje frekvencija. S druge strane neba stajat će svi koji su me voljeli iz prikrajka sakriveni iza straha, a s jedne strane ja, ta obična žena. I dok moje frekvencije budu kidale nebo na milione zvijezda nadat ću se da će neko zakoračiti u taj poludjeli krvotok, da pređe brisani prostor između mene i vas. Izlit ću se kao aneurizma u vlastitom umu i umrijet će ova grubost od koje sam skovana. Moji neuroni slobodno će plutati nebom noseći moje riječi. A ja ću mirna leći na rame luđaka nad luđacima koji je ukrotio sve moje divlje zvijeri.  Ljubav će nam biti na istoj frekvenciji. Tahanyk

SPOMENAR U jednoj svesci sa omotom od smijeha bili su listovi ukrašeni svjetlucavim suzama. Izmedju korica su se skrili neobični ljudi sa svim svojim strahovima i bolima, sa svojim nadanjima i voljenjima. Ljudi koje spomeneš, ljudi koji su voljeli do bola i vrijeđali iz straha, upisali se za vječnu uspomenu u jedan čudan Spomenar. Razlikovali su se po odjeći, po riječima, po zanimanjima, po hobijima, a svi su bili isti. Svaka duša je samo željela da voli i da bude voljena.  Na zadnjoj korici Spomenara stajalo je: Bol i ljubav su sinonimi.  Tahanyk

OGRANIČEN ROK TRAJANJA Tražio je ljubav u svakoj minuti. Tražio je ljubav već decenijama. Tog ljeta, kad su već zrele godine kucale na vrata, šetao je sam praznim ulicama jednog grada. Sudario se sa ženom koja je nosila osmijeh na licu i sjetu u očima. To dvoje neznanaca zajedno su ušli u njegov stan. Položio je njenu glavu na svoj jastuk. Noć je kucala posljednje minute. Kaže: "Vidiš, na ovom čaršafu, spavale su žene. Prelijepe, zgodne, tužne i vesele. Svaka je ostavila svoj trag u mojoj postelji i mojoj duši. Sve su imale dušu nomada, a ja sam želio samo jednu da se zadrži duže od dva svitanja. Samo jednu da ne odlazi. Neću ništa od tebe. Samo želim da jednu noć na mom ramenu miriše žena, da je zagrlim, da je u kosu poljubim. Samo jednu noć da si tu, da ne odeš. Znam već sutra ležat ću sam u postelji prevelikoj za jednog čovjeka. Tražit ćemo oboje nekog da nas voli do krajnje tačke beskraja. Neka život ostane sa druge strane ludila. Ne boj se, znam da mi ljubav koja traje...

ČUDNI NAĐU ČUDNE  Čudni ili posebni ili ipak normalni? Nisam sigurna gdje da nas razvrstam. Često mi se učini da se u ovom gradu ništa ne pomjera ni milimetra bez obzira na moja nastojanja da dočaram jednu drugu dimenziju stvarnosti. Ima nas grupica, mala ali bitna, ljudi kojima se fućka za to šta narod kaže. Budimo realni o kakvom narodu pričamo. Onom narodu koji nije provirio dalje od komšijske ograde i zanemaruje godinu na kalendaru. Kako ja da njima objasnim da je moj dedo vozio motor prije 60 godina možda i više ili da su mi nane pismene i da su svijeta proputovale više nego što će ovaj neki narod u 21. vijeku, ili da su mi mama i tata slušali rock i sa derneka išli u Makarsku na kafu, i da mi je tetka bila vjerni posjetilac svih pozorišnih predstava. Pa se narod taj isti, ibreti odakle ideja ženama da kampuju, umjesto jufku za pitu da razvlače, a tek da surfaju ili pokušavaju balansirati na slack line-u. Dajte, pametnije bi mi bilo da heklam stolnjake, a samo da n...

PAUZA OD SEBE Ljudi žive u među-nijansama emocija. Ja ti nemam tih među prostora. Kod mene ili je duboki mrak ili je jarko svjetlo. Umori me povremeno taj intenzitet i brzog letenja i kad zdrmam dupetom o dno. Iz nekog neobjašnjivog razloga ne mogu da dahćem u nekoj sredini. Te sredine su  kao kad dijete žvaku razvlači među prstima, ili je žvači ili je pljuni. Trenutno sam na pauzi od sebe. Malo sam dušu zavukla pod krilo šatora. Šta ću kad volim šatore i ples plamičaka vatre na noćnom nebu. U meni živi tih hiljadu malih  i tijesno im nekako. Evo sam male pustila da izađu, da se iskaču po granama, po zvijezdama, po obrisima na površini vode. A ja pijem čaj šćućurena u vreću za spavanje. Toplo je tu i niko me ne uznemirava. Samo se ovi moji mali vragolani smiješe iz krošnji drveta i rugaju se mjesecu. Baš su ove moje emocije prava djeca sa dijagnozom hiperaktivnog poremećaja. Nije to lako izdržati. Svako malo ja njih odvedem ovako u šumu da se umore. Onda živimo u miru...

NEVIDLJIVO UŽE Nebo večeras ima boju vina. Plutam po nijansama njegove crvene. Opijam se kapima sunca na izdisaju. Plešu oblaci kao nebeske vile. Pokrivaš me jorganom od narandžastih oblaka. Tama prekriva monotone ljudske nastambe. Iste su kao i ljudi.  A ja sam zalutala u neko sazviježđe prozirnih sirena što mijenjaju oblik poput vode. Neću na spavanje. Na astralnim putevima zvijezde sijaju drugačije. Vode me magičnim putevima bez putokaza. Evo prepuštam se negdje tamo do beskraja kuda putuju sve "prave" iz matematike. Prvi put razumijem pojam "prave" u njenoj neuhvatljivosti. "Prava" sam ja, ona vječito pogrešna "prava" koja mora da istražuje sve spratove neba. Neko je zaboravio da neba obilježi brojem, pa ne znam na kojem trenutno obitavam. A nije me ni briga.  Tu, u svim nijansama noćno-crvene, tu negdje pripadam. Spavajte pokriveni perjem nedužnih ptica. Spavajte omeđeni vremenom i prostorom. Mene jorgani žuljaju. Ovdje je sve k...

NIJE MOGLA Mogla se izgubiti u okeanu plavetnila. Mogla je padati na dno. Mogla je letjeti iza koprena od oblaka. Mogla je uhvatiti munje golim rukama.  Mogla je jahati na bijesnim vjetrovima. Mogla je previjati tvoju bol. Mogla je čistiti tvoj gnoj. Mogla je podnijeti tvoje suze. Mogla je slušati tvoj urlik. Mogla je zagrliti tvoje ludilo.  Ni suze, ni smijeh, ni vrisak u noći, ni parajuća bol, ni olovna tuga, ni elektrizirajući nemir, ništa joj nije bilo strano, ništa joj nije bilo teško.  Ona je mogla, možda previše, možda prejako. Sve je mogla osim jednog. Preko vlastitog ponosa, eh to nije mogla. Tahanyk.

SCENA LUDAKA Navratim s vremena na vrijeme da pogledam predstavu. Međutim, uvijek se razočaram. Životne predstave se odigravaju u amaterskom pozorištu sa lošim glumcima. Svi fini, kulturni, ljubazni. Ma "nazor poštovanje" otperjalo do neba. Svi glume neke normalne likove opće-društveno prihvaćenih karaktera. Na tim predstavama sam srela sve osim čovjeka. Ovo je svijet ludaka na sceni privida. Iza osmijeha se krije cijela šarena lepeza zatvaranja očiju, patnje, suza, bola, ljubavi, strasti i straha. Glume se nekakve veličine, neke strategije, neki trendovi što muzički, što ambalažni. Sve sami klovnovi, a nigdje originalnog čovjeka. Imajte malo razumijevanja, za nas čudake, koji držimo oči širom otvorene i podržavamo umjetničke performanse. Dajte na scenu jednog profesionalca koji će biti bez maske i kostima, samo jednog originalnog čovjeka sa emocijama. Zastrašujuće, razumijem. Ta ko bi na ovoj sceni figura pristao da pokaže sve ponore iza voštanog osmijeha. Ko ...

ROĐENDAN Dobro jutro nesrećo. Hvala ti što slavim dva rođendana, prvi kad me majka rodila i drugi kad si napokon otišao zauvijek. Nekako je tvoja tendencija da se vraćaš i plačeš postala naporna.  Lijepo sam proslavila ovaj septembarski rođendan, nemoj da se brineš. I da me na pusti otok bace ja bih se dobro zabavila. Znam, pamtiš okus straha prazne kolijevke. Tvoj strah ima tako otužan miris tijela u raspadanju. Nego da mi nazdravimo, živjela ja i ona djevojčica u meni koju si oslobodio. Znaš, ne mogu da se prodam za korporacije, mercedes i bmw. Premalo je to za sve ono u mojoj glavi. Svuda oko mene su čisti uzorci ljepote, šta ću kad sam esteta, pa ne mogu da odolim. Ko zna možda ćeš jednog dana čitati u nekoj mojoj knjizi samo tragove. Moj zadatak je da živim, a tvoj da se prostituišeš. Postala sam majstor umjetnosti življenja. Nadam se da si se unovčio za finu sumu kao elitna kurva. Meni je dosadilo da vježbam umiranja, to sam specijalizirala. Ti slobodno nastavi da...

DRHTANJE Drhtala sam u toj noći kada su svi moji strahovi imali kolektivno buđenje. Drhtala sam ranjena pred nemilosrdnom zvijeri. Drhtala sam od straha da ne ubijem i ne budem ubijena. Resetovala sam sistem teškom mukom. Sjetim se tvog postojanja samo kad ožiljke dirnem. Jeza me prođe duž kičme i završava negdje u folikulama kose. Pred očima mi plešu scene moje razljevene duše po oštrom kamenjaru i, na žalost, sjetim se parališućeg bola s tvojim imenom kako se širi krvotokom kao zmijski otrov. Brzo te opet ispiram iz sistema varikinom. A znam da zadrhtiš svaki put kad ti mene spomenu bez imena. Znam da ti se žuč uznemiri. Znam da ti zaigra utroba i svaki nerv na naznaku mog postojanja. Ispijaš čašu vlastitog otrova do posljednje kapi. Drhtanje je takva prokleta izdajica. Ono u stomaku možeš opravdati gastritisom, ali šta ćeš sa rukama? Tahanyk

MENI OD ČEKANJA Znaš previše sam toga sažvakala. Bila sam degustator laži da je prosto namirišem još dok je u pripremi.  Naučila sam da ne vjerujem. Jela spravljena od čekanja su  poput bezalkoholnog piva. Piješ, a niti je žeđ prestala, niti te opijenost obuzela. Uzalud piješ. Šta sam sve čekala uzalud ne možeš ni zamisliti. Šta su mi sve obećali i slagali da sam zapisivala ne bi u arhiv grada moglo stati. A ja imala skromne želje i besplatne. Koštale malo srca možda trun duše. Al eto ljudi nemaju ni to. Ljudi su najviše nalik na hrpu govana iz kojih isparavaju samo laži i egoizam. Na meniju nudiš čekanje sa prelivom laži, a meni duša na zdravoj ishrani gledanja u vodu i nebo. Tvoj meni nije u skladu sa mojim potrebama. Mijenjam restoran i glavnog kuhara.  Neka te čekaju svi ostali koji vrijeme polažu u tuđe ruke, ja ti nisam u toj priči. Ljudi u čekanju nađu smisao života, a moj smisao je otišao u življenje. Vrijeme mi je suviše vrijedno da bih njime plać...

NEKI IVAN I NEKA JA Odlazim često. Samo oni što odlaze mogu da se vrate. Odlazim na mjesta gdje ima najviše mene. Tamo gdje priroda nesputano diše i gdje je smijeh horizont. Svi bi rekli da odlazim, a moj svaki odlazak je povratak u dom. Koliko dana moram provesti na asfaltu tačno bi mi neko trebao isplatiti naknadu za odvojen život, jer sam odvojena od sebe. Vikendom idem kući. U mojoj kući nebo je pokrivač, a put mi pokazuju mjesečina i zvijezde. Nekada sam na svom putu srela nekog, evo moram mu dati neko ime, neka bude, recimo, Ivan. Zajedno smo se vratili tamo gdje se žive trenuci, gdje nema alarma i sunce  te budi, gdje nije tijesno ispod neba, gdje teku vode i duva vjetar. Ivan i ja smo se držali za ruke i osjećali dah koji teče u nama. Ivan i ja smo žmireći gledali jedan cvijet. Ivan i ja smo osjećali krv koja se vrzma po venama. Ivan i ja smo vidjeli iza magličaste linije horizonta. Ivan i ja smo obrisali sve kočnice uma. Ivan i ja smo jednostavno postojali ispod ovo...

IGRA "RAZMAZIVANJE TEMPERE"  Ovo vrijeme društvenih mreža je stvarno fascinantno. Ima tu više disciplina. Nekako je nametnuto da je najigranija disciplina lajkanje, prilično je popularna i disciplina storijanje, međutim disciplina koja odvlači najviše vremena i pažnje, te je ipak i sveobuhvatna, jer podrazumijeva i prethodne dvije je razmazivanje tempere. Ima još i komentarisanje, ali ta se najviše igra među rodbinom, poneka se zadesi hrabar igrač da nije u krvnom srodstvu.  Da vam pojasnim kako se igra razmazivanje tempere na društvenim mrežama.  Ljudi tu razmazuju jedni druge kao tempere na paleti nekog lijenog slikara. U toj interakciji se kist povlači desno i lijevo dok napokon prva kap boje ne padne na platno. Tada obje strane ustanove oružje, strijelca i metu. Lijeni slikar se priprema za sljedeći potez. Ali ga strah koju boju da stavi, mogao bi šta sjebati. Ipak slika mora imati vrijeme i mjesto, neki okvir. Te tempere su strašne jako. Slikar razmišl...

U ČAROBNOJ ŠUMI  Ja sam ti skovana za bukove, za kamenjare, za vjetrove. Moje obale umrle bi od dosade u zadahu žabokrečine. Volim nemirni plamen vatre što pali obraze. Volim planinske prevoje. Volim i travu što šapuće. Volim zviždanje vjetra po klisurama. Volim kad se spoje radost i mladost što žive u nama kao posljednji vojnici odbrane na liniji dosade odraslog svijeta. Gledali smo jedno nebo na kome oblaci crtaju mostove i vjetrovi brišu granice. Jesam li ti spomenula da su mirne rijeke dosadne, a ja sam kamen koji će uznemiriti tvoje tokove. Oprosti ti, koji si zapamtio moje čudno ime, oprosti ako sam ti zaboravila reći to. Znaš, volim radost u svakoj pori ove kože. Ja sam mastilo sjećanja što svjetluca po šumskim stazama.  Kad me ne bude više, hej ti, ja ću živjeti kao radost iskušenja u nekim čudnim pričama zapisanim u Čarobnoj šumi.  Tahanyk

U POTRAZI ZA SMISLOM Na vrhu planine tražile su nešto. Stado krava su zatekle u skupljanju sirovina za proizvodnju mlijeka. Na nebu oblaci su iscrtavali slova. Vjetar je plesao u vlatima trava. Hladile su bubrege na vlažnoj zemlji. Da nađu smisao nečega morale su odrediti prvo čega. Biraju između života i smrti. Odjednom na zamagljenom zraku sunca otkriše da cijeli svoj dosadašnji život su mislile da traže smisao života, a nalazile samo smisao smrti.  Sićušne među ogromnim planinskim vrhovima, izgubljene u surovosti prirode i društva, svjesne onoga čega nisu svjesni nesvjesni. Tražile su smisao noću, kad istine naviru na usne, prste, kad se sudaraju sa tuđim mislima. Uletjele su u prostore u kojima žive njihovi duhovi da domaćinima promjene dosadni razmještaj. Smisao je tu negdje nadohvat, možda u vrelini ognjišta koje grije hladni kamen, možda u ritmu između nekad i sad, možda na broju 6 ili je možda ipak na broju 10. Umorne od traženja, naše Eve što nose grijeh ...