PAUZA OD SEBE

Ljudi žive u među-nijansama emocija. Ja ti nemam tih među prostora. Kod mene ili je duboki mrak ili je jarko svjetlo. Umori me povremeno taj intenzitet i brzog letenja i kad zdrmam dupetom o dno. Iz nekog neobjašnjivog razloga ne mogu da dahćem u nekoj sredini. Te sredine su  kao kad dijete žvaku razvlači među prstima, ili je žvači ili je pljuni.

Trenutno sam na pauzi od sebe. Malo sam dušu zavukla pod krilo šatora. Šta ću kad volim šatore i ples plamičaka vatre na noćnom nebu. U meni živi tih hiljadu malih  i tijesno im nekako. Evo sam male pustila da izađu, da se iskaču po granama, po zvijezdama, po obrisima na površini vode. A ja pijem čaj šćućurena u vreću za spavanje. Toplo je tu i niko me ne uznemirava. Samo se ovi moji mali vragolani smiješe iz krošnji drveta i rugaju se mjesecu. Baš su ove moje emocije prava djeca sa dijagnozom hiperaktivnog poremećaja. Nije to lako izdržati. Svako malo ja njih odvedem ovako u šumu da se umore. Onda živimo u miru neko vrijeme. 

Na ovim pauzama od sebe svaki put sebi obećam da ću naučiti da dahćem u sredini i u tome uživam. Imam neki problem sa karakterom, pa samu sebe lažem, redovno. Više ni sama sebi ne vjerujem. Znam, čim malo odmorim oni moji vragolani će opet da se probude i kreće novi ciklus. Jednostavno mi let nije zanimljiv ako želudac ne zaglavi u grkljanu, a ni pad ako nisam završila na intenzivnoj njezi. Svejedno ću u pauzama od sebe da se ubjeđujem i lažem da mogu uživati u pukom dahtanju u nekoj sredini. 
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna