NEKI IVAN I NEKA JA

Odlazim često. Samo oni što odlaze mogu da se vrate. Odlazim na mjesta gdje ima najviše mene. Tamo gdje priroda nesputano diše i gdje je smijeh horizont. Svi bi rekli da odlazim, a moj svaki odlazak je povratak u dom. Koliko dana moram provesti na asfaltu tačno bi mi neko trebao isplatiti naknadu za odvojen život, jer sam odvojena od sebe.

Vikendom idem kući. U mojoj kući nebo je pokrivač, a put mi pokazuju mjesečina i zvijezde. Nekada sam na svom putu srela nekog, evo moram mu dati neko ime, neka bude, recimo, Ivan. Zajedno smo se vratili tamo gdje se žive trenuci, gdje nema alarma i sunce  te budi, gdje nije tijesno ispod neba, gdje teku vode i duva vjetar. Ivan i ja smo se držali za ruke i osjećali dah koji teče u nama. Ivan i ja smo žmireći gledali jedan cvijet. Ivan i ja smo osjećali krv koja se vrzma po venama. Ivan i ja smo vidjeli iza magličaste linije horizonta. Ivan i ja smo obrisali sve kočnice uma. Ivan i ja smo jednostavno postojali ispod ovog prostranog neba. 

Pripadamo na svim tim mjestima gdje se čovjek konektuje sa sobom. Pripadamo na svim tim mjestima gdje duša može da trči beskonačno. Pripadamo na svim tim mjestima gdje je živjeti jednostavno. Neki Ivan i neka ja.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna