Ja sam ti skovana za bukove, za kamenjare, za vjetrove. Moje obale umrle bi od dosade u zadahu žabokrečine.
Volim nemirni plamen vatre što pali obraze. Volim planinske prevoje. Volim i travu što šapuće. Volim zviždanje vjetra po klisurama.
Volim kad se spoje radost i mladost što žive u nama kao posljednji vojnici odbrane na liniji dosade odraslog svijeta. Gledali smo jedno nebo na kome oblaci crtaju mostove i vjetrovi brišu granice. Jesam li ti spomenula da su mirne rijeke dosadne, a ja sam kamen koji će uznemiriti tvoje tokove. Oprosti ti, koji si zapamtio moje čudno ime, oprosti ako sam ti zaboravila reći to. Znaš, volim radost u svakoj pori ove kože. Ja sam mastilo sjećanja što svjetluca po šumskim stazama.
Kad me ne bude više, hej ti, ja ću živjeti kao radost iskušenja u nekim čudnim pričama zapisanim u Čarobnoj šumi.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar