NEVIDLJIVO UŽE

Nebo večeras ima boju vina. Plutam po nijansama njegove crvene. Opijam se kapima sunca na izdisaju. Plešu oblaci kao nebeske vile. Pokrivaš me jorganom od narandžastih oblaka. Tama prekriva monotone ljudske nastambe. Iste su kao i ljudi. 

A ja sam zalutala u neko sazviježđe prozirnih sirena što mijenjaju oblik poput vode. Neću na spavanje. Na astralnim putevima zvijezde sijaju drugačije. Vode me magičnim putevima bez putokaza. Evo prepuštam se negdje tamo do beskraja kuda putuju sve "prave" iz matematike. Prvi put razumijem pojam "prave" u njenoj neuhvatljivosti. "Prava" sam ja, ona vječito pogrešna "prava" koja mora da istražuje sve spratove neba. Neko je zaboravio da neba obilježi brojem, pa ne znam na kojem trenutno obitavam. A nije me ni briga. 

Tu, u svim nijansama noćno-crvene, tu negdje pripadam. Spavajte pokriveni perjem nedužnih ptica. Spavajte omeđeni vremenom i prostorom. Mene jorgani žuljaju. Ovdje je sve kreirano po mojoj mjeri vječnog lutanja. Cilj i putanja su postali jedno, već odavno,otkako smo se sudarili on i ja. Izlio je svoje noćno nebo u moje boje. Nisu me uspjeli ničim svezati. A sada sam doborovoljno vezana tvojim bojama sunca na izdisaju. Nevidljive niti su najsnažnije uže.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna