Osjecam, dakle postojim

REKAO MI JE...  Rekao mi je... Ti si voda. Uljevaš se u moje vene. Ti si miris proljetnog cvijeća što mi draška nosnice. Rekao mi je... Ti si povjetarac što me miluje po kosi. Ti si moj odraz u ogledalu. Ti si dah bez kojeg ne mogu da živim. Ti si moje kormilo po životnim okeanima. Rekao mi je... Tebe nije moguće nevoljeti.  Rekao mi je.... Još hrpu laži u koje je i sam vjerovao. Rekao mi je da će sa mnom ostariti. Rekao mi je da će me voljeti do svog posljednjeg daha.  I zamislite... Ja, nisam mu povjerovala. Mogao je on sa povjetarcem izaći na kraj. A prepao ga je vjetar ludi. Mogao je držati se za kormilo na mirnoj vodi. A umro je od straha u mojoj ludoj trci bez kompasa. Mogao je mirisati poljsko cvijeće, a prestravio se mirisa paljevine bijesnog požara. Mogao je piti s mog izvora dok ne eruptira vulkan žuči.  Prebrzo je dječak postao starac što cijedi svoju beživotnu ljubav i dah bez strasti. Prerano je strah obojio njegove kose i ruke mu objesio n...

NI MUZA NISI KAKO TREBA  Ljuta sam, znaš. Ili malo više ljuta. Ne, lažem, ljuta sam strašno, bijesna sam, kao pjesnik kojem su oteli pero, svezali ruke. Imao si samo jednu svrhu u mom životu, samo jednu ulogu. Bio si muza. Kad ne umiješ biti ni muza kako treba, šta drugo očekivati od tebe. Kakve su ovo ideje da ispariš iz moje glave u hladnom novembru? Nekreativan si kao mraz što lijeno stoji na vjetrobranskom staklu. Ja hoću vjetar, kišu, vatru i oluju, a ne tvoje jadno klizanje po mojim viugama. Toliko si loša muza, toliko da si sasvim beskoristan u ovom novembru. Kupit ću večeras novo pero od tečne čokolade. Neka mi svežu ruke bademom u cimetu. Neka me ulijepe šećernom vatom. I bit ću slipava i sretna. Nije me briga ni dijabetes da dobijem od toliko šećera. Zaljevat ću papir ljutim okusom višnje. Istopit ću se kao kocka leda u nekoj ulici diskretnog svjetla, nećeš uništiti moju umjetnost. Tahanyk

DIVLJE VODE   Tamo teku rijeke. Nezaustavljive vode iz kamena surovih planina. Žderačice obala od kamena i zemlje. Tamo teku rijeke nas. Mulj naš uznemireni prlja bistre vode.  Ne mogu da se izlijem preko ruba, ne smijem. Kada bih se izlila progutala bih kamenje i zemlju bih razlila po cestama. Progutala bih gradove i svjetla bi ugasla. Ostala bi divlja bujica ljubavi i bijesa bez navigacije. Nestalo bi u njoj sve, sve što duše ždere. Progutala bih vatru bola koja prži sve slojeve kože. Ostala bi voda hladna, potrošene emocije.  Ne smijem da se izlijem van mentalnog korita. Držim srce na ručnoj, a um na dugom lancu. Pretvaram se u kapi što ih onaj dječak skuplja u kanticu. Rasipa me po kamenjaru. Cijepam haljinu i krvarim bez krvi. Vlastiti žubor pretvorila sam u tišinu. Trag moj nestaje na prvom vjetru ili suncu. Postojim samo u tekućem bunilu.  Pusti, neka teku divlje vode iz surovih planina u dubokom koritu. Ne daj mi da se izlijem, u ovom divlj...

TRAPIST U SENDVIČU Ako ikada napišem svoju biografiju bit će to prilično čudna priča. Ja sam trapist u sendviču od dvije krajnosti. Stalno između umiranja i rađanja. I nikad ne znam na koju stranu namazanu pavlakom da se zalijepim, pa malo tamo, malo vamo.  Ne znam je li privlačim čudne okolnosti ili ih kreiram. Nije da se hvalim, ali umirem vrhunski u svim svojim dimenzijama postojanja. I Had bi mi trebao plaćati na usavršenim tehnikama smaknuća. A tek Dionis. Tragedija da nije lična bila bi smiješna u ovom pozorištu života. Tačno ću mu naplatiti one rijeke vina i izvedene predstave za slučajnu publiku.  A ja samo želim da se igram do posljednjeg daha koji će izaći iz ovih pluća. Samo želim da plešem na mjesečini dok snovi mijenjaju dan. Samo želim da ti pišem dok se riječi ne potroše. Ja sam samo taj trapist u sendviču što voli obje strane pavlake. Ako može da se ove strane ne ljute?  Tahanyk

TAKVE SE RIJETKO SREĆU Tvoj trenutak mašte je pretvorila u stvarnost. Igrala je ulogu davno dodijeljenu u tvom snu. Obukla je za tebe crvenu haljinu, i crne cipele s visokom potpeticom. Svoj san si napokon mogao dotaći.  Bila je živuća iluzija koja je ostavila trag parfema koji vječno pamtiš. Bila je dah na tvom vratu koji prži. Bila je bezobrazna taman po tvojoj mjeri. Bila je drska onako kako baš voliš. Bila je bespomoćna i ti si se osjećao jak. Bila je san o kojem je maštao dječak u tvojoj glavi. Bila je sve što si bio sposoban ikada zamisliti. Bila je tvoja iluzija, tvoja kreacija, tvoja mašta. Bila je tako stvarna, tako prisutna, tako blizu.  Potajno si se nadao da je bila tvoja. A ona, ona je uvijek bila svoja, samo je na tren igrala u tvojoj predstavi.  Da, znam, vječno se pamte one koje se odlaska ne boje, one neukrotive koje više nego tebe život svoj vole, one koje te zaraze svojim osmijehom pa ga odnesu. Naučit ćeš, život je pred tobom, da se takve...

GREŠNICA  To sam ja. Prokleto sam stvarna, živa i naopaka. Prokleto sam brz krvotok u ovim venama. Prokleto sam težila biti vila, a ispadala najgora.  Razmišljam viška i opet radim gluposti. U mojoj glavi ptice klepeću krilima, traže vjetar da ih nosi. Volim misaone igre. Istraživač sam svoje podsvijesti. Čitač sam tuđih duša. Vječiti sam putnik što nema mira. U mojoj koži je hiljadu mrava što me tjeraju da idem dalje. I kada boli ja sama skočim s ruba, neka boli još jače. I imam modrice od kamenja, poderane dlanove i tragove davljenja. Imam ožiljke od kojih mi se kut usana nasmije. Imam knjigu sjećanja za nečijih 5 života. Imam svijetle trenutke i ispunjena tuđa očekivanja. Imam svoja vrhunska padanja i klizanja. I ništa ljudsko nije mi strano, i sve razumijem. Davno sam riječ nikada ubila. Jer svako moje izgovoreno nikada mi se usjeklo u tijelo poput žiga. Bila sam sve i bila sam ništa. Konzumirala i dobro i zlo sa životnog menija.  To sam ja, grešnica koja ...

CRNO I BIJELO VINO  Kafa se slaže s razgovorom. Džin dodaje okus ljetu. Pivo opušta od sportskog stresa. Jeger je izgovor za uvod u neku čudnu noć. A ti, lijepo moje, ćutiš bijela vina. Moje nepce sviklo je na nešto tamnije. Noći obojim crvenim tonovima vrelog grožđa. Bijelo za smijeh, crno za grijeh, tako kažu. Meni je kofer smijeha i suza odavno pun. U zadnje vrijeme pakujem grijeh. Karakter sam spakovala skupa sa smijehom i suzama i izgubila ključ od te odaja užasa. Postala sam negdje, ne znam ni gdje, ne znam ni kad, drugačija, možda pogrešna. A da smiksamo crno i bijelo? Neki koktel možda?  Ne znam je li do crnog vina u mojim očima, ili do tamnih pokrivača noći, ili do izgubljenog ključa mojih slabosti, ali biram pogrešno po defaultu. Ne znam je li do bijelog vina, ili tvog osmijeha u nekoj noći, ili do tona zvijezda šaptačica, ali ima nešto prokleto zanimljivo u ovoj daljini koja nas spaja. Konobar, jedno crno molim, onegdje na dnu mi stigne inspiracija i nek...

ŽENSKA LEĐA  Znaš li da nema na ovom svijetu ništa ljepše od ženskih leđa? Znam da ne znaš, jer svaku ženu si vidio na leđima, a nisi gledao u njena leđa, leđa koja sam slikala posipajući ih cvijećem tratinčica.  Koža je tu najmekša, savršena linija u svojim nesavršenostima. I dvije rupice pri samom dnu. Linija za posrtanje, linija za gubljenje svog ja u ogledalu. Savršena linija granica je ili spojnica između raja i pakla. Mnogi tu liniju nikad ne vide, nisu zaradili. Neprijatelju se leđa ne okreću. Mnogi su nož u nju zarili jer nisu mogli da je imaju. A samo rijetki, oni su tekli niz liniju njenih leđa gdje se susreću rajski potoci i rijeke meda i mlijeka. Dok ste se vi, mili moji, bavili zapišavanjem teritorije i igrama mladih mužjaka bez dovoljno iskustva, drugi su pratili liniju leđa do njenog izvora.  Pametni ne vide ženu na leđima, već putuju do raja ćuteći liniju ženskih leđa.  Tahanyk

BOL NESTAJE IZA MUŠEBAKA   Oprosti ljubavi, sjetim se ponekad da postojiš, najčešće dok čitam Hitlerova pisma. Oprosti ljubavi, tako mnogo te niko neće ni voljeti, a ni mrziti kao ja. Linija između ljubavi i mržnje tanja je od Sira'at  ćuprije. Ljubav bez mržnje bi samo bila voda s kista.  Oprosti ljubavi, evo svim silama se trudim očuvati bol da mogu ponekad da ti pišem, a i bol nestaje iza nekih mušebaka.  Ljubavi upravu si bio, žele se zavući ispod mojih gaća. A ja bih, ljubavi, nekog ko je hrabar zavući se ispod moje kože. Samo onog jednog koji se ne boji kao što si se ti bojao, sretan se udaviti u mojim venama. Samo jednog onog koji podnosi opor okus mojih unutarnjih predjela. Samo jednog onog koji umire muški da bi dosegao nove visine. Ja bih ljubavi, samo jednog onog koji je luđi od svih ostalih. Samo jednog onog koji smije sve, sve ljubavi, što ti nisi smio. Ja bih, ljubavi, samo jednog onog koji zna šta je žena i prokleta i vjerna, i lažl...

IDI SLOBODNO  Slobodno idi. Previše života sam pokusala da bih se trudila išta zadržati. Sve što treba svakako dođe samo, a sve što je beskorisno potrudim se da otjeram. Čemu tapkanje u mjestu i vrteška koja ne gura želudac u grlo?  Prekratak je život da bih ga kasapila u crno i bijelo. Ne čekam više da monotoniju pošaljem do vraga i utopim se u luksuzu šarenila. Idi, jer kod tebe nema više ništa što ranije nisam srela. Idi, jer ne donosiš više ni lepršava krila leptira, ni mastilo bola. Idi, jer ja nisam spremna biti bezbojna. Bezbojnih imaš na pasja preskakala, naći ćeš već nešto. O da, znam, da barem dođem sa uputstvom za upotrebu, ali eto dešava se i fabrička greška. Lakše bi bilo da uz mene makar dođe recept za marinadu. Ali marinade koje su učinkovite za mene moraju imati tajni sastojak iznova i iznova. Idi, slobodno, nađi nešto prikladno bezbojno.  Ja sam radije sastojak u kuhinji maštovitog kuhara, otkačeni stih nekog pjesnika i onaj kist u ruci kreativ...

DOĐI DA ... Dođi da ti preslikam svoj osmijeh s lica. Dođi da ti pokažem kako se otrov svari i preživi. Dođi da ti pokažem kako se umire na nogama. Dođi da ti pokažem kako se nervi kidaju bez anestetika. Dođi da ti pokažem kako mrtav živi.  Dođi da ti pokažem mezar u koji sam ljubav sahranila. Dođi da vidiš kako sviram rukama od zraka bez nerava za bol. Dođi da vidiš kako plešem na mjesečini oslobođena od emocije. Dođi da vidiš temperu krvi koja slika umjetnost življenja. Svake noći ti nazdravim što si moj bol ukrao i sa njim spavaš. Dobro ga čuvaj, krasan je protuotrov za sva nova buđenja. A ja, dragi moj, pjev kukavica prepoznajem i bez tona, hvala ti.  Tahanyk

ŽENSKO DIJETE  I zaista pravda postoji. Koliko je insan nemaran u svojim postupcima nije ni svjestan dok mu na rukama ne zaplače žensko dijete.  Obraduje se insan tom plaču, a onda te počnu stizati strahovi. Koliko suza si skrivio jednoj ženi, koja je nečija kćerka? Koliko puta si joj zario nož u srce? Je li njena suza bila od olova? A Bog ima svoje puteve za pravdu, pa ti da žensko dijete. Znaš li kako je gledati vlastitu krv i meso u tijelu odvojenom od svoga, koje voliš najviše na svijetu, a bespomoćan si da preuzmeš njegovu bol i tugu? Kida ti se duša na komadiće, a svezane ti ruke. Svako svoju nesreću sam mora da poždere. A karma je kurva veća od nade. Dođe po svoj danak u krvi. Znaš onu priču o Uspavanoj ljepotici, kad je 13-ta vila djevojčicu na prvi rođendan proklela? A nije bila kriva vila, već propust djevojčicinog oca. Onda je kćer otplatila njegov grijeh. Na kraju je princ bez njenog pristanka poljubi dok ona leži u stanju mrtvila. Graniči to sa silovanje...

SODA BIKARBON  Davno su progutane dječije muke kao tableta na suho koja cijepa krajnike. Život donese nekoliko bora i par epizoda trećerazredne serije sa lošim glumcima.  Ne postoji ništa više na ovom svijetu što se ne može svariti sa kašikom obične sode.  Hvala lijepa za ples, bilo je divno jutra čekati sa vama. Serija se primakla kraju i posljednje epizode se suviše razvlače. Scenarista bez imalo mašte. Nedostaje makar giljotina sa malo krvi i malo drame. Djeco, laku noć, šteta što više ne puštaju emisiju Branko kockica, ipak dijete bi trebalo uz nešto kvalitetno da odraste. Tahanyk. 

ON, JA I ON  Bila sam crno-bijeli svijet pod njegovim prstima. Zapela sam negdje u pola meditacije, negdje na pola, između zamjenica. Jedno on sa viškom promila ludila i jedno on sa viškom oktava.  Kako se smućka uopće koktel od oktava i ludila? A ja bih slamku, molim, i režanj limuna, malo čokolade da ugodi mojim čulima. Od svih poroka možda je najteže biti gurman.  Odoh da meditiram, izmedju on i on. Ima li neko uputstvo za upotrebu zamjenica? Misao se otima kontroli negdje ispod disanja. Ja sam tipka koja nestaje u noć, upijam se kao eterično ulje u žednu kožu pod spretnim prstima. Zamjenice nestaju u eter i on i ja i on postajemo cjelina u kutku svemira.  Tahanyk

ZBUNJENA  Pobrkali su mi se osjećaji. Trenutno stojim u haosu kosmosa i svako sazviježđe me mami sebi.  Osjećam, a šta, pojma nemam, jedino znam da definitivno postojim jer duša nije ravna crta. Ja bih malo da izađem iz vrtloga vasione. Ima li kakva usputna stanica, prenoćište za zbunjene? Samo da negdje kofer ovih ludih snova zagubim. I da nestanem u nekom praskozorju gdje se planine s nebom ljube. U duši mi se pomjeraju tektonske ploče. Zemljotres se odigrava u pola grla. Plavi peškir začini snove.  Mjesečino koja svićeš ovih dana, može li kratka pauza od misli, od mašte, od sanjanja? Samo sam malo zbunjena. Hvala. Tahanyk

MELANHOLIČNO SRETNA  Bilo je u njoj neke lude vedrine koja se poigrava sa riječima kao povjetarac sa vlatima trave. Bilo je u njoj te čudne zarazne vedrine koja vas obuzima. Kupate se u toj vedrini kao pod slapovima vodopada.  A ona? Ona je stajala na obali i pljeskala vašoj sreći. Melanholično sretna. Nestajala pomalo u mutnim talasima koje su vidjeli samo rijetki. U nasmijanim očima patnja se provlačila poput dima cigarete ispred objektiva. Na cesti se naziralo umiruće lišće na sprovodu na kojem su vrane graktale posljednje opelo. Vama je zabranila svoju živuću patnju. Znali ste svi to vedro lice i osmijeh što se vrpoljio u čaši na stolu. Znali ste, poneki od vas, i onu odlučnost i luđačko dizanje brade pred svakim ponorom. Svi ste je znali pola, a rijetki cijelu. A ona je bila ta luda vedrina u bojama tuge, to žuto-crveno lišće na posljednjem počinku. I da znate, nije voljela graktanje vrana. Dok dim skriva posljednje tragove postojanja u njenoj glavi tonovi su ...

MIKROFON TI LJUBIM  Volim ove noći, kad se rime na pola zaglave i zaglavim se s njima i ja negdje na pola ludila. Ti siluješ tonove, a ja slova. I crno-bijele tipke se rastaču u nekom ćošku atmosfere.  Ljutnja klizi kao kaplja znoja niz čelo i obraze. Udaram se po prstima da ne ode u eter, tipkanje nema boju i visinu tona, nedostaje mu i mimika. Volim ljude gledati u oči kad se karte stavljaju na sto. Istina uvijek reži. Ja ne znam da predem nisam iz sorte mačaka, oprosti mi to. I danima se sukobim sa svojim prstima, a rečenice siju svoja jaja na vrhu jezika. Kad nađeš vrijeme za mene, da me jednom pogledaš u oči, istine će preplivati od moždanih vijuga do jezika. Publika nek gleda premijeru nekog novog filma.  Silujem slova, jer strah me da riječima neću dati pravi ton i boju, stanem i napišem ti ništa, a reći ću ti što mi zapinje po duši kao komad kokice po nepcu koji ne možeš saprati. Mikrofon ti ljubim oprosti što ne predem, nisam iz porodice mačaka. ...

KOLAČIĆ SUDBINE Slučajno sam se namjerno spotakla na tebe, tu na dnu nekih stepenica u izgubljenom gradu. Ovdje gdje još samo vrane pjevaju uspavanke za male djevojčice. Dala sam ti kolačić sudbine u kojem moje ime ne piše.  Nisu mi ubrizgali strpljenje, a ni trpljenje. Nisam taj šećer što izaziva ugodu dok se topi u ustima. To je za neke jednostavne ljude koji život ne traže. Kokos sam što zagrebe desni i grlo i onaj tvrdi lješnik u sredini. Tek kad me dobro sažvaćeš osjećaš kompletan ukus svim svojima čulima. Pravljena sam po nekom čudnom receptu. A ne volim ni sama obične slatkiše. Više mi odgovara čokolada sa dodatkom soli.  Vidiš, volim ove noći u kojima se moj svijet sasvim slučajno preljeva preko ruba čaše i slova klize po tastaturi. Dala sam ti kolačić sudbine u kojem moje ime ne piše. Nije život, srećo moja, čekanje, već jedna luda trka. Tahanyk

  DARKNESS DIVINE I like these fogs with dimmed lights. I enjoy swimming in darkness divine. Just contours are slowly dancing under the wildness of dark. Freedom is unchained. We do not care what is after first tree. Leafy rain is falling all over us. I can not see the color of your eyes, or your hair, babe. I just feel your smell mixing with leafy rain and little glow flashing in the corner of your eye. The fog is as thick as bouillabaisse. We are wrapped up in its dark white coat. The view is fading its path. We are melting with each other, and blend into darkness divine under the dimmed lights. Disappearing beyond the grid of trivial life. Tahanyk