REKAO MI JE... 


Rekao mi je... Ti si voda. Uljevaš se u moje vene. Ti si miris proljetnog cvijeća što mi draška nosnice. Rekao mi je... Ti si povjetarac što me miluje po kosi. Ti si moj odraz u ogledalu. Ti si dah bez kojeg ne mogu da živim. Ti si moje kormilo po životnim okeanima. Rekao mi je... Tebe nije moguće nevoljeti. 
Rekao mi je.... Još hrpu laži u koje je i sam vjerovao. Rekao mi je da će sa mnom ostariti. Rekao mi je da će me voljeti do svog posljednjeg daha. 
I zamislite... Ja, nisam mu povjerovala. Mogao je on sa povjetarcem izaći na kraj. A prepao ga je vjetar ludi. Mogao je držati se za kormilo na mirnoj vodi. A umro je od straha u mojoj ludoj trci bez kompasa. Mogao je mirisati poljsko cvijeće, a prestravio se mirisa paljevine bijesnog požara. Mogao je piti s mog izvora dok ne eruptira vulkan žuči. 
Prebrzo je dječak postao starac što cijedi svoju beživotnu ljubav i dah bez strasti. Prerano je strah obojio njegove kose i ruke mu objesio niz umorno tijelo kao kaput, prevelik, stari. 
Rekao mi je, zlato moje, da me nije moguće nevoljeti. Nije znao, zlato moje, da najviše možeš mrziti ono što najviše voliš.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna