MELANHOLIČNO SRETNA
Bilo je u njoj neke lude vedrine koja se poigrava sa riječima kao povjetarac sa vlatima trave. Bilo je u njoj te čudne zarazne vedrine koja vas obuzima. Kupate se u toj vedrini kao pod slapovima vodopada.
A ona? Ona je stajala na obali i pljeskala vašoj sreći. Melanholično sretna. Nestajala pomalo u mutnim talasima koje su vidjeli samo rijetki. U nasmijanim očima patnja se provlačila poput dima cigarete ispred objektiva. Na cesti se naziralo umiruće lišće na sprovodu na kojem su vrane graktale posljednje opelo. Vama je zabranila svoju živuću patnju.
Znali ste svi to vedro lice i osmijeh što se vrpoljio u čaši na stolu. Znali ste, poneki od vas, i onu odlučnost i luđačko dizanje brade pred svakim ponorom. Svi ste je znali pola, a rijetki cijelu. A ona je bila ta luda vedrina u bojama tuge, to žuto-crveno lišće na posljednjem počinku. I da znate, nije voljela graktanje vrana. Dok dim skriva posljednje tragove postojanja u njenoj glavi tonovi su satkani od baršuna.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar