Osjecam, dakle postojim

MIR S VAMA RAZOČARENJA O znam, tu ste uvijek, kao vjerni psi što se poslušno drže moje noge. Tu ste pod raznim maskama i cerekate se iza šarenih kostima. Vi ste, gospodo moja draga, stalni neželjeni gosti u dvorima koji su oslikani ljubavlju i ljepotom.  Potrgala sam vam maske od osmijeha i svukla akontacije na laž. Iza svake maske stoji drugo lice nesposobnosti. Evo, za Vas moj nemili gostu jedno piće od nektara što boli poput otrova koji se razljeva kroz Vaš krvotok. Nekad sam bila prestravljena Vašim jezivim očnjacima što su škripali nad mojim arterijama. Ali dajte, i dijete nekad odraste, maskenbal je gotov i nema gromkog aplauza. Danas ću da vas filtriram kroz bubrege i uplatim vam vožnju niz tobogan otpadnih voda. Vidjela sam sva vaša lica moji nemili gosti, i sva su imala istu crtu nesposobnosti urezanu duboko između obrva. Ovaj put, na vašu žalost, ja ostajem na sceni. Oh, ne brinite gospodine, popijte svoje piće, pa da Vas ispratim do vrata. U ovom filmu ja ću ...

ONA KADA TE VOLI  Vole ljudi nekad tiho, nekad tužno, nekad skoro bolećivo, nekad bezandežno, nekad mirno i suptilno, nekad revnosno, nekad bez prigovora, nekad samo misle da vole, a ima i onih koji vole sasvim neobično. Neke ljubavi je teško razumjeti. Milo moje, ona kada tebe voli to su beskrajne vode emocija, to je stalno nadolazeća plima što doseže stubove neba. Ona, milo moje, kada te voli to je ringišpil emocija i zatvaranja u tajne sobe njenih strahova.  Ona kada te voli, ona voli prepirke s tobom i razmjenu misli na svim nivoima. Njena ljubav ima prenose od uličnih žargona do sofisticiranih izraza. Ona kada te voli, mili moj, to ti je kiša od koje plodovi niču i uragan što uništava. Ona kada te voli je kao proljetna zraka što miluje obraze i razbuktala vatra koja guta sve pred sobom. Ona kada te voli, budi joj nježna ruka što joj kose miluje i budi joj dostojan protivnik. Ona kada te voli tebi piše lirske sonete i vojne marševe. Ona kada te voli, ona je tvoje...

TVOJA TMINA OD BARŠUNA Skrile su se sreće na mjestima bez svijeće. Tamo gdje jedina svjetlost je duša što čuva mrak. Tamo potraži odaje od morske pjene i liriku nesitraženih pejzaža.  Tamo su, srećo moja, tvoja uzglavlja od baršuna i daljine sa zovom pitome divljine. Sehara tvojih osmijeha položena u mojim nutrinama. Istraži me, u ovom svijetu koji utihne, u svojoj plastičnosti naučenih koraka. Istraži me, kad mrak dubina pretvorim u sreću disanja. Ja sam tmina od baršuna s vijugavim paperjem ptica što draškaju tvoja bivanja. Ja sam tvoja tmina sa labirintom odaja. Istraži perivoje lirskih pejzaža u eskploziji mraka. Baršun je stvoren za milovanja. Tahanyk

ŽENA ZA SJEĆANJA Ona je bila žena za sjećanja. Tvorena je od komponenti čistog smijeha i radovanja. Nosila je u sebi hiljade dijelova tuge i jednu kompaktnu bol.  Bila je čas malo dijete, čas razigrana djevojčica. Bila je vještica na metli i magična vila. Bila je mir i bila je rat. Bila je stotinu nijansi drame i jos toliko čarobnog praha ludila. Onog ludila što ga sretan ubrizgavaš u vene. Onog ludila bez kojeg nikad više ne možeš. A eto, bila je ona žena za sjećanja. Uragan što ostavlja trajno zapamćen trag. I oni su pobjegli nemoćni, a ne mogu od nje u sebi samima. A ja, ja ne mogu bez njene drame, bez  njenog ludila. Ne mogu ni sat, ni dan.  Bila je žena za sjećanja, a meni je trebala njena oluja, njen neizbrisiv trag i svaka pora njenog uma koji iritira i umiruje. Meni je trebala baš takva, sa svim sastojcima, svaki dan. Tahanyk

ZAŠTO KRVNIKA Ljubav i strah vode rat otkako je nastao ovaj svijet. Ljubav je naivna djevojčica koja nesputano trči po livadama, koja vjeruje u dobrotu, istinu, riječi, sreću. Svuda oko sebe ostavlja kapljice rose ispunjene najljepšim mirisima. Strah je jezivi manipulator bez uporišta, krvnik što siječe svojim ucjenama i širi oko sebe smrad truleži. Dvije sile sa dva suprotna lica, lice sreće i lice krvnika.  Rekli su mi jednom da djevojčice treba držati za ruku, pružiti im podršku, zaštititi ih dok rastu. Samo su rekli i ništa više!  U ovom svijetu rata iz nekog čudnog razloga većina bira, potpuno samostalno, svojom slobodnom voljom, bira svog krvnika. Stavlja glavu na panj ogrez´o u truleži i sasvim dobrovoljno ždere ucjene sa ukusom vlastite krvi dok se kost mrvi i meso raspada. I potpuno slobodnom voljom odriče se kompletnosti vlastitog postojanja. Moje granice spoznaje su zaista ograničene unutrašnjim slobodama i ne razumijem. Moje spoznaje teže ka usavršavanji...

POLJUBAC ISTINE Odavno sam polozila ispite istine. I nije važno što javno, što u svojim njedrima. Govorili su mi da čovjek bez nade živjeti ne može i da je nada mala djevojčica kojoj treba pružiti ruku. Govorili su mi da je sumnja isto što i istina. A sumnji je najbolja drugarica nada, treba se čuvati loših drugova.  Kad sve sumnje razbiješ kao čašu od jeftinog stakla, nada poprimi stravične oblike. Tvoje utvare istina porodi i zavede u matične knjige. Tvoje utvare dobiju ime i prezime. I ljutiš se na istine, dajući svojim nadama vještačko disanje. Nade smještaš u bolnice i držiš na aparatima. Teško je ubiti nekoga i nešto, posebno nade, te nasmijane djevojčice što se transformišu u monstrume.  A istina, ona je usamljeni jahač u dubinama duše. Poljubac joj je precizan kao hirurški skalpel što prodire u slojeve kože, tamo daleko ispod svih naslaga, šarenih haljinica i lažnog sjaja dragulja koji su samo kamen.  Poljubac istine je uvijek neudoban, najčešće bolan i...

UTROJE U BUSU NA NEGDJELAND  Dragi čitaoče, ne sudi sadržaj po naslovu. Rukama je tražio najtanje tkanje najlona, sa ruba nekog sjedišta, bilo kakvog najlona, tražio je, ali najlona nije bilo, čak ni ona mrva kojom je do sada toliko puta prekrivao svoje istine i na kojem je napravio bezbroj malih rezova i modrica po tom nježnom i snažnom tijelu. Lice je napadala panika, polako, ali sigurno. Po prvi puta je morao da ljubi Istinu, onako golu i lijepu, bez ikakvog zastora između njih.  Istina je naslonila svoje grudi na njegove i njen dah osjećao je svuda po sebi. Nesigurnim usnama je spustio svoj poljubac na njenu kosu, pa na obraze. Njene usne su je mamile, tako lijepe, a istovremeno opasne. Gledala ga je netremice u oči, tražeći u njegovim skrivenim seharama uma sve one modrice koje joj je nanosio prethodnih godina. Čvrsto ga je uhvatila za glavu i spustila svoje usne na njegove. Zgrušana krv iz natučenog tkiva modrica se prelijevala u njegovu utrobu. Ruke su mu poče...

U OKRILJU ISTINE NA PUTU ZA NEGDJELAND  Naslovi su mi sve duži. Možda rastu sa svakim kilometrom ili svakom minutom. Ne znam. Uglavnom da vidimo šta slijedi dalje. Molim te, čitaoče daj si prostora za šire razumijevanje, van svojih niskih strasti i predrasuda, iskoraci su nekad neudobni, ali donose nova prostranstva.  Ona ti je, dragi čitaoče, bila zaljubljena u golo tijelo Istine, koje u svojoj raskošnoj ljepoti donosi opasnu dozu adrenalin. Istina je bila ta koja je samo zbog svog postojanja povrjeđivala slabašne konstrukcije putnika za nigdje, a još češće su je isti oni, nedorasli, rezali i povrjeđivali i najčešće osakaćivali u svojoj površnosti. Naprosto, pokušali su joj ljepotu sakriti i grubim suknima što žuljaju prirodu njene ljepote do sofisticiranog tankog prozirnog platna gdje vas jedan malo jači nabor dovodi do povrjeđivanja njene sedefasto bijele kože. Ona je svojim prstima klizila po rezovima Istine, ljubila je njene ogoljele rane i odmarala glavu u nje...

GOLA PUTNICA U BUSU ZA NEGDJELAND Ona se ogledala u bistrim potocima šapata, u sigurnosti njegovih ruku. Lice je otkrivao nova ogledala svog postojanja u talasima njenog smijeha dok je prvi put, nakon cijelog jednog života, glasno pjevušilo stihove starih reklama i to samo zato da čuje njen smijeh. Tražio se u rijekama sreće i nalazio je svoje ja u njenim dubinama. Ona je vidjela njega onog njega koje je vapilo da bude viđeno u očima voljene, a Lice je vidjelo nju, onu nju koja je bila skrivena ispod hiljade bijesova i razočarenja. Bus se lagano zaustavio. Lice i Ona su začuđeno pogledali ka vratima. U bus za Negdjeland ušla je nova putnica. Njeno obnaženo tijelo je gotovo opasno zauzimalo prostor busa. Istina, gola, kao od majke rođena, se primicala Licu i Njoj, lakim, neopterećenim korakom. Korakom koji je sezao u dubine duša, tamo gdje su pohranjene najstrašnije tajne i događaji od kojih bi svaki prosječan čitalac mogao osmisliti skandal, a natprosječan čitalac bi dohvatio ...

U BUSU ZA NEGDJELAND  Bus se primicao odredištu. Ona je naslonila nos na staklo dok je njen dah pravio  nepravilne oblačiće. Crveni dezeni su počeli poskakivati i sapirati sivu prašinu. U očima su joj se smjenjivale slike pejzaža. Sivilo je ljubilo modrikave boje čistog neba. Pretapalo se u nijanse plavičaste izmaglice. Statične zgrade su nestajale u daljini, a rub ceste su počela uokvirivati nemirna stabla lipa. Miris lipe je uvlačio u prostor busa. Nepregledne sive ceste su ustupile mjesta brzim planinskim potocima koji poskakuju u svojoj dječijoj igri. U pravcu Negdjelanda se širio horizont na kojem su se nazirale bašče sočnog voća. Tihi kašalj zamrsi tišinu busa. Ona se prenu iz svog posmatračkog fokusa. Osvrnu se oko sebe. Oko nje je bezbroj sjedišta bez putnika. Na dnu busa ugleda siluetu skrivenu u polutami. Visoka, izrazito visoka silueta. Žene su rijetko ili čak i nikako tako visoke. Silueta se malo promeškoljila gladeći rubove lica. Okrenula se tačno prema ...

PUT ZA NEGDJE Bilo je to autobusko stajalište koje je pomalo ličilo na sva stajališta ovog svijeta. Pomalo sivo, pomalo tmurno. Bez obzira na boje, sva mjesta za čekanje nose onu dozu turobnosti i bespomoćne predanosti. Ona je stajala u žutoj suknji i majici sa crvenim dezenom. Zapravo bila je boja u svem tom sivilu istih. Boje su se umorno slijevale niz njena spuštena ramena. Busevi su dolazili i odlazili. Ljudi su ulazili i izlazili. Dizala je pogled,  ali na prednjoj strani busa nije pisalo njeno odredište. Pitala se postoji li uopće linija koja vozi tamo gdje ona treba biti.  Sjela je u prvi sljedeći bus koji je naišao. Umornim korakom izašla je nigdje. Sjela u sljedeći odmarajući na poderanim sjedištima, glave oslonjene glave na stakla iscrtana razvodnjenim muljem. Izašla je opet nigdje. Putovanje je bilo dugo i već pomalo dosadno. Ona je bila umorna od uspinjanja stepenicama, od prljavih stakala, neugodnih mirisa, nespretnih grafita i poderanih sjedišta. Bila...

SVIM DIVNIM PJESNICIMA Sinoć je tuga prekrila balkansko nebo nad pjesničkim glavama. Takla je u one duboke čestice duše. A pjesnik, uvijek malo čudan lik iz perspektive spavača, mora da nahrani svoje žudnje. Nije da hoće, niti da se tjera. Riječi mu klize kao glina u rukama vještog vajara. Svoje tuge uzima polako kao da su od kristala i daje im oblik. Ne želi da se polome, da ih nema i duša pjesnička putovala bi samo po površinama spavača. Pjesnikinja dušu u boje odijeva i suzom  ružičaste naočale sa života skida. U pjesniku tuge imaju hiljade oblika, a pero koriste spretnije od noža. Tugu pretvore u bol, u bijes, u izazov za spavače. Pjesnikinja traži priču tvoju samo za se. Laž oćuti u dubinama svojih atoma. Šamare istine jede kao čokolade. Ne ljuti pjesnike, u njima živi džungla emocija i jezik kojim tuge lako pretvore u ratove. Otrovat će te istinama. I suze će pretvoriti u psovke ako zatreba. Znaš, pjesnici plaču bez svjedoka. Sinoć je tuga prekrila nebo nad pjesničkim ...

NIJE MI CITIRAO JESENJINA  Nije mi citirao Jesenjina. Citirao mi je Sokrata, Hala i Platona. Jesenjinove lirike mi je poklonio, da im tražim onaj neki svoj smisao. A ja nisam žena od romantike, samo mi duša nekad sniva pod krošnjama oboljelih šljiva. Vidim lišće od srebra i zlata. Travnjake tratinčica s mirisom miska. Vidim ptice šarenih krila što poje stihove mladog Jesenjina. I čujem  bistre vode što vole kamenjare. Na poljima od mirisne lavande sviraju tonove meni poznate. I smijem se kao malo dijete dok tražim teme za nova istraživanja.  Ne, nije mi recitirao tužne stihove Jesenjina, od kojih se melanholija uvlači u pore. Čitala sam sama bolećive stihove pisane za duše umorne: "Mene je dopao udes nezavidan. Oduvek sam mnogo trpeo, žudeo, Od čame mi duša katkada zarida." Jesenjin Sreća, pa mi nije citirao Jesenjina da ne remeti zvuk moha smijeha. Jesenjinove tuge su za neke romantike. A ja sam samo žena koja nekad sniva tople predjele. S romantikom i...

NEOBJAVLJENE ZEBNJE  Imam jedan cijeli svijet neobjavljenih zebnji, jedan cijeli svijet dobro čuvan kao rezovi ispod planina flastera i gaza. Tu pamtim svako dobro i svako zlo koje sam pomislila i uradila. Tu je dom svakog dobra i svakog zla koje su uradili meni. Ponekad poželim da lakše zaboravljam. A zaborav mi je težak poput svijeta pravljenog od olova. Postoje riječi koje se graviraju u dušama i trepte u zraku kao mir nad pučinom pred olujne nalete vjetra. Opominju stalno da ne znaš šta more života sprema. Znaš li da kukavice prezirem? Znaš li da se i ja bojim i drhtim od straha kad skačem u svoje ponore, ali ne bježim? Imam serijal neobjavljenih zebnji pred kojim drhtim i zalede mi osmijeh na licu. Ja svoj strah bacim na papir pa se gledamo kao u ringu. Strah je kao pas na kojem treniram izdržavanje pogleda. Mora se znati ko koga sluša. Ja nisam ta koja je poslušna. Ja samo imam cijeli jedan svijet neobjavljenih zebnji oštrih poput vrhova planina, a čak i tu sam nau...

RASPORED  Ja sam ti žena bez rasporeda što se stalno reda. Pa se raspoređujem od posla do šporeta, od izlaska do jastuka, onako po unutrašnjem osjećaju sa odsustvom činjenica.  Hajde, ti mene rasporedi ali bez matematike, sa ponekim stihom Ćatića ili Jesenjina u svrhu romantike, dodaj upoznavanje sa okolinom i par taktova muzike, razlij me kao akvarel u moru tišine, i potrči sa mnom koji krug po polju tratinčica zbog održavanja tjelesne vedrine. Rasporedi mi atome i neurone po cestama galaksije. U ovom haosu od rasporeda ja bih bila tačka na mliječnom putu ili zrno neke zvijezde što se smije u inat tami noći. Rasporedi mi i posljednje atome što se koprcaju ispod ove kože, tamo gdje se ne dijelimo na dvoje.  Tahanyk