POLJUBAC ISTINE
Odavno sam polozila ispite istine. I nije važno što javno, što u svojim njedrima. Govorili su mi da čovjek bez nade živjeti ne može i da je nada mala djevojčica kojoj treba pružiti ruku. Govorili su mi da je sumnja isto što i istina. A sumnji je najbolja drugarica nada, treba se čuvati loših drugova.
Kad sve sumnje razbiješ kao čašu od jeftinog stakla, nada poprimi stravične oblike. Tvoje utvare istina porodi i zavede u matične knjige. Tvoje utvare dobiju ime i prezime. I ljutiš se na istine, dajući svojim nadama vještačko disanje. Nade smještaš u bolnice i držiš na aparatima. Teško je ubiti nekoga i nešto, posebno nade, te nasmijane djevojčice što se transformišu u monstrume.
A istina, ona je usamljeni jahač u dubinama duše. Poljubac joj je precizan kao hirurški skalpel što prodire u slojeve kože, tamo daleko ispod svih naslaga, šarenih haljinica i lažnog sjaja dragulja koji su samo kamen.
Poljubac istine je uvijek neudoban, najčešće bolan i brutalan. Za razliku od nade koja redovno završi na aparatima, istina je jaka i stabilna. Nada je varljiva, a istina je podrška i čuva te za ruku kad prolaziš najtamnije predjele. Svojoj djeci sam istrijebila bajke da slučajno nadu ne uzmu za druga, jer od poljupca istine niko još pobjegao nije. Predstave za javnost i svi klišei ovog društva, loše uštimani glumci na sceni života, varljivi scenariji sa sretnim krajem, su kula od karata koje se sruše na dašku vjetra. Na poljupcu istine polažu se testovi osobnosti, kako ćeš ti svoj položiti? Ja, sam suviše navikla da dobijem deset.
I prepoznajem sve nade u tvojim očima kako zaluđeno plešu u haljinama od lišća, i prepoznajem sve laži kojima truješ samog sebe, i znam redoslijed koraka, i ja sam nekad s nadama plesala. I kad te istina nježno poljubi u obraz ugledaš strah koji uzima oblik beznađa. Brzo nadi daješ vještačko disanje i masažu srca. Istina te napije još kojom dobro doziranom kapljicom svog seruma, a ti brzo pakuješ nadu u vozilo hitne pomoći. Oživljavaju je. Istina dolije još malo bitre vode i nada je na aparatima. Odahneš, dobro je, još uvijek je živa. Možda jednog dana ustane iz kome? I tu se već uvlači nova nada, slabašna i otrcana. Hvataš je grčevito za ruku. Nijemo sjediš kraj kreveta sa tom djevojčicom u dronjcima čekajući da se probudi. A istina te sažaljivo gleda iz ćoška bolničke sobe i zna da će opet da te ljubi. Možda nada preživi, možda se jednom probudi, oštećena trajno. Bit će samo osakaćena sjena koja se trpi. A istina će da se sprema za novi sastanak s tobom.
Znaš, Frida je Kahlo je slikala samo istinu, stvarnu, ekstremno realnu, a rekli su da je to nadrealizam. Frida je s istinom vodila ljubav u mučnoj ekstazi što život se zove, ismijavajući nadu. Jedna je Frida.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar