PUT ZA NEGDJE

PUT ZA NEGDJE

Bilo je to autobusko stajalište koje je pomalo ličilo na sva stajališta ovog svijeta. Pomalo sivo, pomalo tmurno. Bez obzira na boje, sva mjesta za čekanje nose onu dozu turobnosti i bespomoćne predanosti.

Ona je stajala u žutoj suknji i majici sa crvenim dezenom. Zapravo bila je boja u svem tom sivilu istih. Boje su se umorno slijevale niz njena spuštena ramena. Busevi su dolazili i odlazili. Ljudi su ulazili i izlazili. Dizala je pogled,  ali na prednjoj strani busa nije pisalo njeno odredište. Pitala se postoji li uopće linija koja vozi tamo gdje ona treba biti. 

Sjela je u prvi sljedeći bus koji je naišao. Umornim korakom izašla je nigdje. Sjela u sljedeći odmarajući na poderanim sjedištima, glave oslonjene glave na stakla iscrtana razvodnjenim muljem. Izašla je opet nigdje. Putovanje je bilo dugo i već pomalo dosadno. Ona je bila umorna od uspinjanja stepenicama, od prljavih stakala, neugodnih mirisa, nespretnih grafita i poderanih sjedišta. Bila je umorna i od silaženja niz stepenice i umorna od nove, a iste bespomoćne predanosti sljedećim čekanjima. Snaga je polako napuštala, a boje su poprimale čestice sivila. Silazeći tromim korakom odlučila je da stajališta ipak nisu za nju, da mjesto kojem teži možda uopće ne postoji na geografskoj karti svijeta. Popravila je rukom iscijeđeni nabor suknje. Sjela na klupu s poluotvorenim rukama bačenim na krilo. Busevi su i dalje dolazili i odlazili, ali ovoga puta nije ju više zanimala nijedna linija. Sve što su nudili već je vidjela. Smjenjivali se dani i noći, a ona je sjedila u oblaku svoje prašnjave praznine. Ovaj put sa bespomoćnom predanošću vremenu, ali bez čekanja.

To jedno jutro kad su stajališta najpraznija i ne očekuješ nikakav zvuk osim metle čistača ulica naišao je bus sasvim drugačiji od drugih. Radoznalost je lomila koplja sa odustajanjima. Ali, znate kakva je radoznalost, kao razigrano dijete koje traži partnera za igru, moli, vuče za rukave, smije se i poskakuje, nagovara i luduje. Pružila je ruke radoznalosti i ušla u bus.  Na njenom licu se zamrzao osmijeh iznenađenja. Sjedišta su bila korištena, ali očuvana. Na staklu se zrcalila jedna zalutala kap vode presijavajući zrake sunca u spektar boja. Zrak je mirisao na ružičnjake. 

Pogledom je zahvatila tablu sa odredištem. Osmijeh joj je razvukao pomirene crte lica u blagost. Napokon je našla taj pravi, onaj koji je tražila godinama, onaj koji je išao ka onom njenom negdje. Onom negdje koje je imalo dimenzije svemira i miris mošusa, onom negdje u koje je vjerovala prije odustajanja. Onom negdje gdje će njene boje razumjeti koloritna mahala. Onom negdje kojem je oduvijek i pripadala. Onom negdje u kojem nema mjesta za putnika satkanog  od sivila. 

Tahanyk