U BUSU ZA NEGDJELAND

U BUSU ZA NEGDJELAND 

Bus se primicao odredištu. Ona je naslonila nos na staklo dok je njen dah pravio  nepravilne oblačiće. Crveni dezeni su počeli poskakivati i sapirati sivu prašinu. U očima su joj se smjenjivale slike pejzaža. Sivilo je ljubilo modrikave boje čistog neba. Pretapalo se u nijanse plavičaste izmaglice. Statične zgrade su nestajale u daljini, a rub ceste su počela uokvirivati nemirna stabla lipa. Miris lipe je uvlačio u prostor busa. Nepregledne sive ceste su ustupile mjesta brzim planinskim potocima koji poskakuju u svojoj dječijoj igri. U pravcu Negdjelanda se širio horizont na kojem su se nazirale bašče sočnog voća.

Tihi kašalj zamrsi tišinu busa. Ona se prenu iz svog posmatračkog fokusa. Osvrnu se oko sebe. Oko nje je bezbroj sjedišta bez putnika. Na dnu busa ugleda siluetu skrivenu u polutami. Visoka, izrazito visoka silueta. Žene su rijetko ili čak i nikako tako visoke. Silueta se malo promeškoljila gladeći rubove lica. Okrenula se tačno prema njoj. Silueta je ustala i iznenađujuće lakim i velikim koracima krenula ka njoj. Lice sačinjeno od mraka je počelo dobijati crte. Simetrično postavljene oči i usne neobično pravilnog oblika, smještene taman koliko treba ispod nosa. Nekoliko neravnina između obrva, taman toliko pogrešnih poteza kistom vrhunskog slikara da lice ne bude dosadno. Silueta je postala lice sa živim očima i nevjerovatno blagim osmijehom. Lice je pružilo ruku u znak pozdrava. Šaka izrazito velika za njenu malu ruku, a ujedno i topla i blaga. Ta velika šaka srazmjerna svim dimenzijama Lica nije uzela njenu ruku za pozdrav, već je primila sa dobrodošlicom pora u okrilje svoje sigurnosti. Neobično, tačno na mjeru, se ta njena mala šaka uklopila u veliku šaku Lica. Razmijenili su nekoliko ulaznih fraza i par osnovnih informacija koje nisu bitne ni njima ni čitaocu. Lice je očarano slušalo njen zvonak smijeh, onaj smijeh kojeg se sjeća sa livada svog djetinjstva, onaj smijeh koji je davno zamro u sivim autobusima na nigdje. Ona je slušala njegov glas koji je žuborio na nekoj frekvenciji između divljeg i pitomog potoka. Riječi su se vjetropirasto vrpoljile po česticama polena lipe. Igrale se malo dodave, malo između dvije vatre u ludoj igri bez gubitnika.

Pejzaži su promicali kiteći bojama nova neba. A Lice i Ona su ispitivački tražili onaj svoj Negdjeland ogledajući se u očima jedno drugog. U čudnom autobusu se nekako sasvim slučajno, za one koji vjeruju da slučajnosti postoje, nađoše neki čudni ljudi koji putuju ka istoj destinaciji svako iz posebno svog razloga.

Tahanyk