UTROJE U BUSU ZA NEGDJELAND

UTROJE U BUSU NA NEGDJELAND 

Dragi čitaoče, ne sudi sadržaj po naslovu.

Rukama je tražio najtanje tkanje najlona, sa ruba nekog sjedišta, bilo kakvog najlona, tražio je, ali najlona nije bilo, čak ni ona mrva kojom je do sada toliko puta prekrivao svoje istine i na kojem je napravio bezbroj malih rezova i modrica po tom nježnom i snažnom tijelu. Lice je napadala panika, polako, ali sigurno. Po prvi puta je morao da ljubi Istinu, onako golu i lijepu, bez ikakvog zastora između njih. 

Istina je naslonila svoje grudi na njegove i njen dah osjećao je svuda po sebi. Nesigurnim usnama je spustio svoj poljubac na njenu kosu, pa na obraze. Njene usne su je mamile, tako lijepe, a istovremeno opasne. Gledala ga je netremice u oči, tražeći u njegovim skrivenim seharama uma sve one modrice koje joj je nanosio prethodnih godina. Čvrsto ga je uhvatila za glavu i spustila svoje usne na njegove. Zgrušana krv iz natučenog tkiva modrica se prelijevala u njegovu utrobu. Ruke su mu počele drhtati u vlatima njene kose. Dah mu se borio sa zgrušanom krvlju. Duša mu je centrifugirala misli, namjere, žuč, otrov i bol. Ruke su se držale za porozne stijene iznad ponora. Ona je osjećala da je snaga Lica na izmaku. Njegove istine, nikad rečene, su udarale i njena prsa. Dala mu je ruku hvatajući dah. Onu istu sitnu ruku, za koju nikada ne biste ni pomislili da ima tako mnogo snage. Onu ruku tvorenu od ilovače sa primjesama granita. Njegova velika ruka se rastakala u njenoj stiskajući je kao jedinu stijenu koja se ne sasipa u komadiće pod težinom njegove duše. Pokušao je okrenuti usne u stranu da udahne dah, samo jedan dah koji nije otrovan njim samim. Ali, Ona, koja mu je pružila ruku za izdržavanja, istovremeno je drugom, onako isto sitnom šakom, bezpogovorno gurnula njegovo lice prema Istini. Njih dvije, toliko različite, toliko opijajuće, plesale su opasni ples sa mačevima i vatrom u njegovom krilu, u njegovom tijelu, u njegovoj utrobi. Ona mu je davala sebe i svoju ljubavnicu Istinu, gledajući rađanje čovjeka, koji se usudio iskoračiti, baš kao i Ona iz buseva za nigdje. Ponekad se ljudi precijene.

Istina se odmakla, a na njenom tijelu su njegove modrice dobijale oblik cvijeća kraj čijeg mirisa niko ne bi ostao imun. Tako primamljiv miris, iskonski, koji volju baca na koljena i traži potpunu predaju. Ona mu je pustila ruku i odmakla se, tražeći u njegovim očima šta je ostalo od njega. Da li komadići laži sitni poput prašine ili njegove gole istine? Da li je njegova duša izrasla van svojih uskih okvira u ovom busu za Negdje, gdje je laž protjerana kategorija?

Tahanyk