U OKRILJU ISTINE NA PUTU ZA NEGDJELAND

U OKRILJU ISTINE NA PUTU ZA NEGDJELAND 

Naslovi su mi sve duži. Možda rastu sa svakim kilometrom ili svakom minutom. Ne znam. Uglavnom da vidimo šta slijedi dalje.
Molim te, čitaoče daj si prostora za šire razumijevanje, van svojih niskih strasti i predrasuda, iskoraci su nekad neudobni, ali donose nova prostranstva. 
Ona ti je, dragi čitaoče, bila zaljubljena u golo tijelo Istine, koje u svojoj raskošnoj ljepoti donosi opasnu dozu adrenalin. Istina je bila ta koja je samo zbog svog postojanja povrjeđivala slabašne konstrukcije putnika za nigdje, a još češće su je isti oni, nedorasli, rezali i povrjeđivali i najčešće osakaćivali u svojoj površnosti. Naprosto, pokušali su joj ljepotu sakriti i grubim suknima što žuljaju prirodu njene ljepote do sofisticiranog tankog prozirnog platna gdje vas jedan malo jači nabor dovodi do povrjeđivanja njene sedefasto bijele kože. Ona je svojim prstima klizila po rezovima Istine, ljubila je njene ogoljele rane i odmarala glavu u njenom krilu. Lice je posmatralo taj ples žene tkane od boja i smijeha sa Istinom, tu nježnost i grubost koje su pružale jedna drugoj. Pogled mu je bio zakovan za nevjerovatan prizor koji se upravo odvijao pred njegovim očima. Istina je ljubila Nju, s početka nježno i onda sve oštrije grizući joj rubove usana. Njene oči obojio je sumrak iz skrivenog pepela. I one nježne linije oko oka su dobile čvrst oblik stvarnog postojanja. Ispod osmijeha je vrištao zaleđen stisak vilice. Tu, u tom istom poljupcu na kojem je do maloprije sanjala najljepše snove, tu je sada skupljala otkinute komade duše zgrčenim šakama.
Um joj je strateški raspoređivao naučene tehnike preživljavanja na njenom bojnom polju natopljenom krvlju od stradanja.
Rekla je:"Možeš." Samo jednu riječ sa milion značenja. Jednu riječ koja je bila dokaz preživljavanja, poput ordena na vratu veterana iza čijeg sjaja stoje okeani slika iz rata, humci zemlje, bol, krv i patnja.
Udavljenu tugu je zamotala u ćefine od smijeha, onog istog zvonkog smijeha gutajući otrov i žuč koji joj je sporo klizio niz grlo. Varila je svoje sve od onoga što joj je preostalo u posljednjem kutku sjećanja, ono svoje sve koje je klizilo po sjedištima busa, po finom odijelu Lica, po njegovim očima i pretvaralo se u sedefno bijele čestice sa mirisom miska.
Istina je odvojila svoje usne od Njenih sa jednim dugim pogledom ponosa i dubokog poštovanja. A Ona je bila tako laka, poletna,  čista kao ona razigrana djevojčica na polju tratinčica koja grli zrak koji diše, napokon oslobođena od svih grčeva koji su joj lomili stomak u tom suludom poljupcu koji je izlio otrov i žuč.
Istina se okrenula prema Licu. Nježno ga pomilovala po rubovima brade. Osjećao je njen dah suviše blizu. Rukama je tražio najtanje tkanje najlona, sa ruba nekog sjedišta, bilo kakvog najlona, tražio je, ali...
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna