Osjecam, dakle postojim

Upalit ću dan sijalicama. Ta sasvim je svejedno, kad je virtuelna stvarnost stvarnija od osjećaja pod prstima. Upalit ću dan, jer danju bolje spavam.  Jutrom ću upaliti noć tamnim staklima sunčanih naočala. Treba mi noć jutrom da izdržim budna još jedan dan. Noću mi mozak preslaže puzle saznanja dok im ne nadje pravo mjesto. Upaljena noć mora početi na alarm što nasilno prekida dan u kojem se spava. Sve je pervertirano svakako, od početka do kraja. Kurva je postala dama. Vuk čuvar ovaca. Tahanyk

Kad me pitaju za motive, ne znam ih ili ih se ne sjećam. Trebalo bi reći nešto "prikladno". Prikladnost je poput jogurta sa acidofilnim bakterijama da pomogne u varenju. Ta osoba, nekad, koja je odlučivala se zvala mojim imenom. Možda nam je ime jedini zajednički sadržilac.  Ne, ne sjećam se motiva koji su uzrokovali moje odluke, neke, dakako ne sve. I sve se nešto dešavalo uzrokovano tim motivima nepoznatim čak i imenu koje ih je imalo. Tako su nastale posljedice za to ime koje je neprekidno ostajalo isto. Oznaka ista, označeno se mijenjalo. Danas se novooznačeno ne sjeća uzroka. Al je istina da je bio, inače bi označeno ostalo isto, a nije isto. Nisu čak ni sjećanja ista, ako ih uopće i ima, poput snijega koji mijenja oblike do iščezavanja u neuhvatljive forme.  Nekako sve liči na to da se život planira, ali se ne isplanira. Život je niz slučajnosti, ili ipak slučajNO ni ne postoji. Možda smo samo sačuvani od lošijeg izbora, motiviranog onim nečim na šta nema sjećanja. Možd...

Lijepa moja, Skupljam čestice tišine u ovoj životnoj buci koja huči kao vodopadi. U mojim tišinama su tvoje kose, tvoji obrazi, tvoji osmijesi. Česticama tišine dodam mehke boje jeseni. U njima su moji poljupci tebi, moje misli o tebi, o nama, moja maštanja na postelje od lišća na koje te nikad odveo nisam. Ušuškam se ledeni pokrivač decembarske noći. Dodam kapi kiše što kao sitni ekseri se zabijaju u koži. To sam ja, sve ono što nikad tebi nisam želio biti. Ja, onaj ja, kojeg si voljela mirisom behara. Onaj ja koji je zaledio nježne cvjetove što su pupali u plodove sočnog voća. Onaj ja, koji sam uništio ljepotu koja smo mogli biti. Gledam tvoje fotografije, koje su moje ruke mogle uslikati dok se meni smješiš u objektiv. Sretna si kraj onoga koji je znao čuvati mirise tvog behara. Tvoj osmijeh, lažem sebe, jer tako se lakše živi, zauvijek će pripadati meni. Lažem sebe, jer moram preživjeti do kraja ovog svog života u kojem sam za tebe odavno mezar stranca kojem ni ruke na dovu ne dign...

Zgrćem dane kao valovi sitni pijesak obala. Prebrojavam, ponekad, minule strane mojih ostarjelih novina. Žute strane i tačkice mastila. Lelujava memorija čovjeka.  Ovako iz daljine zahvalim Bogu pa čovjekov um nije digitalan. Inače bi svaka slika nepromijenjena ostala, nepomična bol ili zaleđen osmijeh kao na licu sretnog mrtvaca.  Vrijeme je poput vode, prolazi i oblikuje. Mijenja ono jučer, otvara ovo danas i ide tamo gdje seže samo želja. A insan je nadolazeća bujica želja satkanih od kapi čiste vode, malo blata, nađe se i virusa. Pa se kapi stapaju, pretapaju, preljevaju, izljevaju, isparavaju, vraćaju u kontinuiranom ciklusu življenja.  Vrijeme je bonsai umjetnik insana. Pažljiv i redovan. Steže, reže, brine i zalijeva sve dok ga za insana ima.  Tahanyk

Gledala sam čežnje i zebnje. Gledala sam smijeh i plač. Gledala sam izdržljivost i drhtaj. Gledala sam milost i rat. Gledala sam u njihovim očima okeane koji u zjenicu mogu stat. Tražila sam u njihovim očima ljubav, a nalazila strah. Tražila sam u njihovim stihovima ljubav, a nalazila strah. Tražila sm u njihovim slikama ljubav, i opet nalazila strah. Ljubav su uzgajali na čežnji. Razmnožavali na smijehu. Održavali na aparatima izdržljivosti. Posipali otrovom zebnje. Drhtali nad odsustvom. S voljenjem vodili rat. Nad izdišućim treptajem ljubavi cerio se strah.  Tahanyk

Jednom će doći jedan vjetar i otpuhati sve u najdužu ljetnu noć. Cvrčci će rasplesti niti Mozartove "Male noćne muzike" za dobro raspoloženje. Ja ću stajati na obali iz koje zemlja rađa kamenje. Sjeći će mi bose tabane fini obluci. Nikad me neće izvajati kao voda kamenje. Ja sam ti više polomljeni rub školjke što na koži slika ožiljke. Dići ću ruke visoko plešući lahko uz tonove kroz oluje s  usnama iskrivljenim od bijesa. Vjetar će uhvatiti filigranske niti kose i stezati ih oko mog vrata. Mehko i nečujno. Davat će mi vještačko disanje od kojeg se ostaje bez daha. Vjetar će doći jednoga dana i odnijeti sva slova koja si sklapao u laži. Smrvit će ih u fine granule vibracija kojima će zapljuskivati obale živih. Ja ću lebdjeti na njegovim krupnim rukama što čvrsto stežu fine snove od paučine. Tahanyk

Žamor postaje zaglušujući i već me lagano hvata panika. Ljudski govor sve više liči na zujanje muha i osa u duetu sa ponekim šrkipavim tonom stolice ili vriska djeteta zbog male modrice na koljenu. Pokušavam razaznati glasove prije nego mi bezlični žamor progna i posljednju misao iz glave. Za jednim stolom snaha ne valja. Snaha kuha, sprema, djecu u školu šalje, ali ne valja, jer ne voli publiku koja joj dahće za vratom dok kuha. Ne valja iako ona ne dahće za vratom svekrvi. Sto pored priče o izapranoj storiji vječito loše snahe, sjede djevojka i dečko. Lijepa je sasvim dovoljno da višak treptanja i izvitoperen govor spremljen za skretanje pažnje narušavaju harmoniju. Dečku je od pogleda prestalo raditi čulo sluha, a ni s tjelesnom temperaturom mu ne ide najbolje. Treći sto u kafiću, majka bezuspješno pokušava popiti kahvu, makar je odgovorna toliko da pokušava svom djetetu onemogućiti uznemiravanje drugih gostiju koji uopće u njemu ne vide ništa simpatično.  Konobar pita šta želim...

Neka zanimljiva priča počela bi nadnaravnim opisom prirode u kojem se nalazila neka ona. Međutim, ovo je samo neka obična ona u nekom gradu boje golubljih krila. Vrijeme radnje je neki neodlučan dan koji vaga između proljeća i jeseni. Saobraćaj se odvija uznemirenim tokom novog doba u kojem ljudi kopaju kanale po netu, dok mokra zemlja žvače prastare naslove jutrošnjih novina. Obična ona korača odsutno od trenutka stvarnog vremena u nekoj prahistoriji nove ere u kojoj su tekle vode umjesto viška nebitnih informacija. Njena odsutnost je jednaka odsutnosti prisutnih na pretraživačima, samo se teže prašta. Sjeda na jednu truhlu dasku preživjelu na klupi uz sami rub asfalta i vadi iz pregrade tašne arhaističnu olovku i svesku. Propušta misao kroz filtere vena dok um pravi hyperlinkove kroz proživljena desetljeća. Spušta misao s preciziranom rječju u olovku. Olovka vuče linije po papiru. Obuzima je trepet leptirovih krila u stomaku. Čuje pjev divljih ptica u lipovim granama. Cvijet lipe joj...

Čovjek je najbrže nestajuće biće koje ostavlja tragove dugovječnije od sebe. Kad nas ne bude nestat će sve naše neispričane priče, sve nedorečene misli, sve šutnje koje sada vrište.  Znaš šta ostane kad nas nema više? Ostat će riječ posijana u duši, ostat će trag u vremenu uklesan u kamenu, ostat će osmijeh na nekoj ulici i poneka suza što razljeva tintu drščuće ruke koja još uvijek perom piše.  Neće biti nas, jer čovjek je najbrže nestajuće biće, ali naši fragmenti će se zrcaliti u nekoj kapi kiše na rubu oka.  Tahanyk

Umjesto riječi čovjek, mogli bismo koristiti i tragalac za srećom. Nažalost, rijetko uspješan i često umoran od potrage. Uvijek je traži negdje drugo, nikad u sebi. Traži je u nemanju, traži je u nedostajanju, traži je u svemu gdje ona nije. Čovjek prečesto ne vidi ono što mu je pred nosom. Ne vidi imanja i trajanja. Svoja, ne tuđa. A različitosti postoje da bi bio zahvalan na vlastitoj originalnosti, na vlastitom putu, na vlastitom dosegu. Čovjek je skup paradoksa i apsurdnosti. U vremenu kad se potencira originalnost težnja za istosti dostiže svoj maksimum. Jednostavno je biti sretan, a to je najteže. Najteže, jer nismo naučili lekciju o različitosti. Tragalac za srećom jedino mora naučiti gdje da je traži.  Tahanyk

Voliš li i danas kao nekad dok su se ruke stidljivo stiskale u mraku? Voliš li i danas kao u kišna popodneva kad su sjene plesale na plafonu ples bez koreografije? Voliš li miris vjetra? Voliš li vodu što previja rane sarajevskog asfalta nastale od granata? Voliš li ulična svjetla ovog grada što liče na potrošena zubala? Voliš li smijeh i suze, šapat i tutanj emocija što kičmu savija? Voliš li plodne doline i zelene vrhove u kojima stećak spava? Ili su ti draže pustare duše i okoliša? Voliš li... Znam, voliš. Kažu zaboravi! Znam, ne možeš. Ne vole oči jer ljubav bi prestala sa sljepoćom. Ne vole riječi, jer sa novom stranicom ljubav bi prestala. Ne vole postupci, jer čovjek uvijek pogriješi. Ne voli mozak, jer mozak zaboravlja. Ne voli srce, jer ono prestane da kuca. Ne voli tijelo, jer ono propada. Uvijek i jedino voli samo duša. Tahanyk

Smiraj nas prekriva kao noć što natkrili dan, da potone u san. Brze smo mjesece preturili preko glava trgajući ono jedino što i u ovom vremenu zahtjeva odušak polahkosti, dušu. Kako smo trčali samo stižući razbacano cvijeće po livadama, berući gorki pelin i mirisne đulbešećerke. Od žurbe sakupljali smo sve u istu korpu. Na kraju dana pili smo zbrku trava nemajući vremena razlučiti jednu od druge. Kusali smo oporost i slatko ću, sreću i tugu, blizine i nedostajanja, sve u istom gutljaju. Zbrkane trave su zbrkale želudac. Ptice su klepetale svojim krilima po autocestama i po uskim prolazima u našim umovima. Jednom u godini dana imamo ovaj neobični mjesec smiraja. Mjesec u kojem ništa se ne zaustavlja a svejedno miruje. Miruje dovoljno dugo da gorku travu razlučiš od mirisne ruže. Miruje tamam toliko da znaš kojim gutljajem hraniš svoj stomak i um. Miruje u kretanju čovjeka oko svoje biti. Miruje u krugovima koji se svaki dan sužavaju prema svom središtu. Miruje toliko da sanira načinjen ...

  Ići ću. Uvijek. I mogu da zabrane kilometre ceste. I mogu da zabrane milje neba. Ja ću opet ići, u svojim svjetovima. Putovat ću na čarobnom ćilimu želje i mašte. Znaš male su to razlike, sve dok možeš da stvarno osjećaš. Sunčeve zrake sijeku zrak ili su to pak noćna svjetla aerodroma. Šušti lišće uskomešano vjetrom, ma neee to je žamor glasova. Trčim do prvog panja, sjedam u autobus. Miriše borovina. Grliš me rukama smrznutim od čekanja u mrazu prvog proljeća. Vjetar mi mrsi kosu, a ne to su tvoji prsti. Plačem. Putnici ne plaču, to je samo koja kišna kap iscijeđena iz oblaka. Vidiš, ići ću i uvijek idem u neka svoja svitanja. Tamo gdje realnost ranjava, mašta slika polja makova. Tahanyk

  Poželjela sam olovku i onu vezu koju ona stvara između uma i papira. Jedinstvenu, svaki put novu. Poželjela sam da curim sa tintom u Rosharhove mrlje i razljevam se u razjapljene čeljusti iznenađenja. Poželjela sam biti zarez iza kojeg misao bludi po papiru. Poželjela sam biti tačka iza koje olovka stoji blago podignuta u vis. Poželjela sam biti linija koja ne zna u koje slovo da se pretvori u svom nastanku. Poželjela sam spakovati kofere pune praznih papira i otići u Nebitnogdje, samo ići kao misao na bjelini papira iza tačke. Poželjela sam čarobni prah za nevidljivost, poput misli ispisane u vibraciji čistog zraka koji nema miris prijetnje. Poželjela sam Aladinov ćilim i nasmijanog duha iz čarobne lampe da mi pripovijeda neobičnosti starih naroda dok se vozimo na pogonu vjetra u daleke svjetove ispod oblaka. Poželjela sam otići za ovom misli što odlazi u praznini papira koju olovka ne stiže da uhvati u svoju mrežu nedostatnih linija. Tahanyk

Ima ono izvanjsko, ono što se mora, što je nužnost življenja. A umjetnost je uvijek okrenuta onom tihom, unutrašnjem, onome što vrišti iza osmijeha. One tanane niti što spleću nedorečena tkanja emocija. Toliki književnici i pjesnici su spomenik od riječi digli ljubavima, onim ljubavima koje nisu proživljene do svog kraja, već su prekinute u sred daha. Ima nešto čudno u ljudima da vole najviše one od kojih odlaze i najviše onda kad odu. Duša pretapa riječi u slapove tuge, nedostajanja i bola što peče u tihim noćima svakog godišnjeg doba. Gledam u sebe, gledam iza tuđih vedrih osmijeha, gledam iza sjaja oka i vidim tužne, vidim pomirene sa svojim tugama, vidim mehaniku radosti, jer život se mora nekako dovući do smrti. Zalutali u svoja snatrenja, okovani zbiljom nekih drugih života u nama što žive paralelno s ovim koji se mora, ne vidimo da je bio trenutak u kojem je ljubav ka stvorenju pretekla ljubav prema Stvoritelju. A zar ima ljepše poezije od daha kojim nas Stvoritelj dariva? Cijen...

Rado bih bila djevojčica knjiga. Ne, onaj jedan lik što ga je pisac oblikovao danima ili mjesecima. Bila bih nekad onaj narator što putuje iz jednog vakta u drugi. Bila bih Indijanac što jaše konja koji se zove Krila vjetra. Bila bih Almasa što snove čuva iza mušebaka svog čardaka, ili neka sultanija, ili lokvanj što šapuće vodi. Bila bih vila koja sve rješava čarobnim prahom iz svog štapića. Oh, kako bih hodala zemljom Ilira. I ratovala protiv Rimljana. I čitala tajne rukopise iz srca starih biblioteka svijeta. Pričala bih sa pticama. I čuvala kodeks srebreni djedova bosanskih. Slušala bih priču ljiljana. Pela bih se na vrh drveta obavljajući tajni zadatak. Plakala bih od tuge za dragim i preskakala stranice do ponovnog susreta. A na nekim ispisanim redovima bih dugo stajala kao na obroncima ukrašenim divljim cvijećem upijajući mudrost njegovog bivstvovanja. Eh, kad bih bila djevojčica knjiga, svojim venama bih živjela priče svjetskih umova i plakala i smijala se svim svojim bićem. Sv...

Dosadilo mi je sanjati, mili moj. Snovi su nepregledne poljane šarenih laža. Snovi su balerine što se vrte u krug bez stanke i bez kraja. Dosadilo mi je sanjati, mili moj, živote van ovoga koji mi zarezuje bore u uglovima oka. Dosadilo mi je sanjati ćilime tratinčica, i svjetla zvijezda iznad mog snenog dženneta. Umorih se od lutanja po drumovima maštanja. Umorih se od sjajnih bičeva pletenih od istrgnutih riječi. Umorih se od življenja u krhkim stihovima. I kalem mi iz umorne ruke bježi. Na hartiji ostaje lijena praznina kao sunčajuća mačka u okviru prozora. Isuviše lijena da bi bila umilna isuviše lijena da bi bila borbena. Dosadilo mi je sanjati, mili moj, jer buđenja ne volim. Bez snova kalem na tabutu leži umotan u hartijske ćefine praznine.  Tahanyk

  Svratiš li ponekad na stanice čekanja, gdje riječi, neupotrebljene, sjede na klupama sa pokojom srebrnom niti više u kosi? Svratiš li ponekad na perone sudbine koja nešto uvijek odnosi? Svratiš li ponekad na duge klupe što čuvaju riječi kao čokoladice za prvu pomoć kad šećer u krvi padne? Svratiš li ponekad u ona zabranjena lutanja za sve nas kao normalne? Mirišu li tebi snjegovi i kiše na življenje? Padne li ti oko na neka slova što po digitalnoj vasioni kruže? Nađeš li u tim slovima sebe da još uvijek dišeš? Svratiš li ponekad u snove u kojima ne smiješ da budeš? Svratiš li ponekad u sehare skrivene u podrumu duše? Svratiš li... ponekad... tamo... gdje poljane leže puste?  Tahanyk

Misli se vuku po čaršafima u blijedim noćima. I zrak je samo tišina obojena htijenjima što putuju do zubatog februarskog osvita. Znaš, one vrane grakću još uvijek na granama i remete bučne tišine budnih duša. A sretni, oni sanjaju davna proljeća. Hej ti, putuješ li u snovima iznad ovih golih grana što se lelujaju na minusima? Pohodiš li ona mjesta sanja posuta osmjesima? Ili te tuku vjetrovi utvara? Ili je kiša odlučila da zauvijek rominja po naličju tvog pogleda? Ili možda u svojim sanjama sjediš na obali mora dok ti kose šaraju srebrne misli? Vrijeme donese da nikad više ona neće biti ona stara, a nikad ni nova. A nećeš ni ti. Možda samo u snovima na onoj klupi iznad koje oblaci slikaju čežnje. Nekima su mrtvi najviše živi. Nekima se vrijeme zaledilo na pola. Na pola riječi što je zapela u grlu. Na pola slova tupog bola koji je podsjeća da još je među živim.  Tahanyk

Dišeš li? U zemlji satkanoj od iskričavih laži. Dišeš li, mili moj, pod koprenom što nosi moje ime? Dišeš li, lijepi, nasukan na oštre vrhove planina tvorenih od tvojih riječi? Oh da, ni filozofija nema odgovor na to šta je istina, a šta su laži, jer to ne spada u domen nauke, već u umjetničko, ono iskonsko što čovjek urušava samome sebi.  Pitam je: Znaš li da li na ovom svijetu ima neprevarenih? Rekla je: Takve ne poznajem, a znam tri kategorije. Upitah: Koje? Rekla je: Znam one koji čekaju da budu prevareni i znam one koji još uvijek nisu saznali da su prevareni. Brojim i samo dvije: A koja je treća? Nasmiješi joj se rub oka: Ah to su oni rijetki, koji slijepi ne tumaraju svijetom! Imale smo još nekih razgovora, za nekog uvrnutog priručnika "Kako život preživjeti?" Gdje hardware svojom prazninom taštine preuzima software duše. A ja se, mili moj, pitam i sada, dišeš li mirno dok ti um i srce prolaze tebi dobro znane puteve izdaje i prevare? Žuljaju li te mehki jastuci od fin...

Ponekad bih pisala, eto tek tako, kao da nedostaje riječi u svekolikim knjigama. Ponekad mi ruke drhte dok tipkaju slova iscjepkana poput misli novog doba. Ponekad mi u glavi svira staccato u svom kontinuitetu zapinjanja, kao i ovaj život što nemilosrdno teče ka ušću u okean ljubavi, poderan oštrim kamenjem i zamućen svojim dnom. Ali teče u svom kontinuumu do dubine da se u njoj izbistri. Ponekad bih pisala ćoškaste rečenice što deru haljine od tila. Ponekad bih pisala dozirane rijeke meda i mlijeka da ne zapinju slatkoćom u grlu. Ponekad bih pisala tupe bolove što vrpolje spavača na neudobnom ležaju. Ponekad bih pisala graktanje crnih vrana. A nekad bi to bila pjesma divljeg cvijeća prostrtog po poljima. Ponekad bih pisala sve šarene laže koje su mi donijeli na poklon. Ponekad bih pisala smijeh što se zrcali u posudi duše. Ponekad bih pisala slane kapljice na rubu oka. Ponekad bih pisala samo mašnice od slatke ljepljive trake koja teče u venama. Pisala bih eto, tek tako, amplitude što...

Vuče se januar k'o prebijen pas. Onaj preživjeli iz nesreće uma svjetskih razmjera. Snježni ogrtač mu oderan visi sa skuta, dok komadi mokre zemlje stenju pod teretom mističnih virusa. Nevještom rukom prišiva zakrpe od magle ponad ruba. Praznina se razvukla po cestama kao kišna glista. Vozila narušavaju nemir zatišja ko žabe kreketuše iz učmalih bara. Iza zidova duše izmorene još uvijek cijede preživljavanja.  Koliko praznina čovjek može da podnese? Koliko čekanja pred vratima zatišja može da prođe ljudskim venama? Da li će ikad više januar kupiti novi ogrtač od snijega i osloboditi čovjeka uhvaćenog u mrežu binarnog ribara? Ili će nam sjećanja prekriti magličasti oblaci sa zakrpa njegovih skuta? Da li će jednog dana obrisati i naše crteže življenja utkane u maglene koprene?  Hoće li obrisati nas desnim klikom miša?  Tahanyk