Osjecam, dakle postojim

POSLIJE STRAHA Nekad je bio strah. Strah koji je zagađivao život. Strah koji je bio kamen na nogama davljenika, zaključana brava na vratima istine. Strah koji je bio koprena pred pogledom na slobodu življenja.  Strgala sam koprene od pjene, razvalila sam brave na vratima, kamen sam ostavila koralima na dnu okeana. Poslije straha život je počeo. U sred  zime sam skijala po rascvjetanim livadama i brala gljive po dnu borove šume. Jagode sam kušala sa najviših grana. Kestenje sam nalazila ispod zemlje. Na vrelom suncu sam pravila Snješka Bijelića i spremala Djeda Mrazu praznične poklone. Nova godina je počinjala svakog dana. Ushićena i lepršava. Darivala sam dane osmijehom, primala sam osmijehe kao najljepši poklon. Lastavice su u decembru doletjele noseći čarobno sjeme ljubavi. Posipale su šume i doline, parkove, kuće i igrališta. Poslije straha dani su počinjali ponovo i ponovo. Strast za drugačijim nadvladava vrhove najsurovijih planina. Proteže se od vrelog jezgra ...

LAJAVE KUČKE I FINE ŽENE Posmatram često ljude oko sebe. Dojmove koje ostavljaju, neki slučajno, neki namjerno. Svijet postane velika pozornica za loše kreirane filmove, malo drame i prodaje seksa.  Žene su tu neprikosnovene. Izuzetno su opterećene brojevima garderobe. Isprva sam mislila da je razlog tome što imaju komplekse viška kilograma. Međutim, pogriješila sam. Žene su izuzetno dobri strateški igrači. Žene namjerno kupuju za dva broja male košulje. Tako stalno pričaju kako im se košulje otkopčavaju na grudima, pa kao imaju problem velikih grudi i skreću pažnju na taj dio tijela. Njihov problem je u izboru veličina, a objektivni problem je u glavama. Često se uflekaju, baš tamo gdje je vidno i strateški bitno. Onda se protežu, bole ih leđa, pa im čarape smetaju, pa ih namještaju visoko ispod suknje, zabacuju noge dok ih prebacuju jednu preko druge. A tek kosa, kako užasno smeta, pa se glavom mlati tamo-vamo umjesto da se pokupi u rep. Ispadaju im stvari iz ruku i sa st...

ŠTA ZNAČI BITI FIN? Živimo u društvu u kojem su značenja pojmova ozbiljno pobrkana. Učimo pola života kako da budemo fini, a narednih pola kako da to ne budemo, jer se nije isplatilo.  A sam pojam FIN je nekog čudnog karaktera. Fin si ako ispuniš neke norme s kojima se nužno ne moraš ni slagati. Fin si ako progutaš sve kletve i psovke koje bjesomučno plešu u tvom stomaku, a ne izađu iz tebe van. Fin si ako ne kažeš jasno i glasno šta misliš. Fin si kad dozvoliš drugome da vjeruje da si idiot, tako ga nisi uvrijedio. Fin si ako imaš muža ili ženu s kojima se pred narodom toliko slažeš da prosto ličite na Snjeguljicu i princa koji su živjeli sretno do kraja života. Fin si ako suspregneš energiju svojih moždanih vijuga i svjesno zažmiriš na trpljenje koje ti oštećuje štitnjaču, hipofizu, jetru i sve druge organe koji su bitni da budeš zdrav. Fin si sve dok svijetu pokazuješ lažni osmijeh, a sam plačeš iza zatvorenih vrata wc-a. Fin si kad si serviran kao katering i ostali se po...

IZMEĐU ŽANROVA BIRAM U ovom ubrzanom svijetu, svi smo malo ovisnici o drami, ne trpimo dosadu. Kreiramo dramu ili živimo tuđu kreaciju drame. Meni je dosadio bol. Dosadila mi je patnja. Dosadilo mi je ništavilo koje patnja i bol ostavljaju iza sebe. Pero koje je pisalo moje drame sam slomila i bacila. Zapalila sam sve listove života na kojima je bila ispisana moja bol, patnja i ništavilo.  Ne pristajem na dosadu, pa sam crnu tintu draminog pera zamijenila šarenim bojama života. Slikam avanture, bojim adrenalin između straha i sreće, između pada i leta, samo onako kako meni odgovara. Ne igram uloge u trećerazrednim filmovima koje su drugi osmislili za mene. Otkazala sam sve loše majstore svjetla, jer su oni majstori tame. I sve loše scenografe i kostimografe koji stvaraju laži. Sunce i mjesec su mi majstori svjetla, scena mi je istina prirode, od kostima dosta su prirodne obline i stvarne vrline. Drame prepuštam onima koji vole iluzije. Svoj život vezem od avanture, akcije i ...

TIŠINA Lakše je šutjeti. Nikome se ne zamjeraš, ne talasaš društvene običaje, niko te dira. Šutnjom mir kupuješ. Mir, dosadan kao otrcane fraze pune nepoznatih riječi koje ne razumiju čak ni oni što ih izgovaraju. Mir dosadan kao ustajala bara puna žaba. Ali, eto, dobro je, niko te ne dira, niko prstom ne pokazuje na tebe. Šutnjom ne rušiš zaostale sisteme vrijednosti.  Nisam nikad bila od onih koji vole utabane staze, na kojima su tuđi tragovi ostali. Lagane za pratiti, ali bez iznenađenja. Ravne ceste su mi uvijek stizale do dosade. Divlji putevi  me vodili ka radosti spoznaje. Trčim u zagrljaj neizvjesnosti. Sudbina je to. Nisam rođena za šablone. Ne volim smrad žabokrečine, ni već poznatih parfema. Volim novo divlje cvijeće koje raste tamo gdje ljudi nema.  Predugo sam na tišinu pristajala ne želeći da budem nepristojna, neljubazna. A prema meni su ljudi bili kako je kome padalo na pamet. Dosadi tišina. Dosadi i pristojnost i ljubaznost, dok glas u tebi vri...

VAKAT Odem tako na kaficu popodnevnu. Ljudi pričaju. rijetki su sretni, a mnogi pomireni sa sudbinom, sa životom. Čudan neki vakat dođe. Ljudi se bude u krevetima gdje ne pripadaju. Piju jutarnje kafe sa grčem u želucu. Piju i šute. Piju i navlače maske pomirenosti sa životom. Životare. Samo da vrijeme protrči što prije. Da nestane, sve da prestane. Tiha patnja duše na izdisaju, umorna od nesreće. Životi podijeljeni između moram i trebam. A gdje je želim? Pričaju ljudi da je ljubav pobjegla iz bračnih postelja. Kažu vakat je takav da je ljubav za ljubavnike, a brak za supružnike. Čudan neki vakat dođe za ove ljude. Bračne su postelje u hladovini drveta nazvanog moram i trebam, okićenog lišćem djece, dugova, imovine, interesa, društvenih normi. Ljubav je divlja ptica, bjegunica. Divlje ptice se ne drže u kavezu čak ni toliko velikom kao život cijeli. Vole se oni daleki, nespojeni, okovani umorom nesreće prosječnog života. Divlje ptice spavaju pod drvetom koje se zove želim. Onda ...

VOLJENJE Prolazimo kroz život odričući se svakog sitnog zadovoljstva. Tražimo sve da bismo osjetili tren sreće.  Ne, nemoj me lagati. Znam da nisi grub i nedodirljiv koliko želiš da te drugi tako vide. Ja nisam drugi. Ja istražujem iza svih tvojih boja i fasada. Kopam do onog trena kad si bio malo dijete. Dijete od kojeg su očekivali hrabrost i volju da se nosi sa svijetom. Znam da su suze bile ostavljene samo za rijetke trenutke kad niko osim tebe ne može vidjeti tvoje slabosti. Znam da si plaćao da te vole makar nekoliko minuta. Plaćao si ljubav teškim radom i odricanjem. Razumijem da je tvoj put ka ljubavi jednosmjerna cesta koja vodi bolu. Hodala sam tom cestom metar po metar. Noćila sam u hotelu patnje. Znaš li da svi mi koji se najviše smijemo smo oni koji su najviše patili? Znaš li da se iza naše grubosti krije najtananija duša žedna blagog dodira? Znaš li da se iza naše sirove strasti sakriva potreba za voljenjem? Znam da znaš. Nama je život jednačina ljubavi i patnje....

LETJETI SA DIVLJIM PTICAMA Bilo je to davno, prošlo je mnogo godina. Sjećam se magle kao tijesto za palačinke. Bilo je hladno kao večeras. Bilo me strah tada, danas više straha nemam. Sjećam se kako je naš susret bio ukusan kao palačinka namazana nutelom. Ta noć je neizmjerno ličila na ovaj tvoj večerašnji rođendan. Ja sam bila bjegunac iz kaveza, a ti si držao ključeve u svojim rukama. Otključao si vrata na kojima su baglame odavno zahrđale. Sjećam se i straha i ugodnog nemira kad mi je krilo dohvatio vjetar. Otvorio si vrata na koja je ova zaboravljena ptica zaboravila da postoje. Morala sam odlučiti ili se pustiti ili ostati.  Raširila sam krila u zagrljaj novom životu. Krv je strujala mojim tijelom. Odlepršala sam u nove zore opijena maglom, kišom, suncem i cvijetom. U svom letu vidjela sam mnoge ljude u kavezima. Vidjela sam kako traže ključ za bjeg. Vidjela sam strah u njihovim očima kad ga nađu i vidjela sam drhtave ruke iz kojih ključ ispadne. Vidjela sam nesretne ko...

SVJETOVI Imaju ta tri svijeta. Postoje paralelno u ovom vremenu. Ponekad se čudno prepliću, vezu neku priču kojoj ne znamo ni uzrok ni posljedicu. U njima se život odigrava. Ima ovaj svijet, obični svijet malih ljudi, svih nas adaptiranih na društvene norme. Svih nas koji se pristojno osmjehuju, svih nas koji smo naučili govoriti te lijepe riječi izvini, hvala, oprosti, svih nas koji se uljudno pozdravljamo, svih nas koji poštujemo pisane i nepisane kodekse ponašanja i oblačenja, svih nas koji obavljamo sve one svakodnevne male stvari. Zapravo, svih nas koji smo neizmjerno dosadni, ukalupljeni, ali jako je važno da smo ljubazni, pristojni i kontrolisani. Ima ovaj drugi svijet. Ovaj koji otvaramo samo u najcrnjim noćima. Svijet u kojem se borimo sa svojim demonima. Ovaj mračni svijet koji nastaje iz klice zla u ljudskim srcima. Ovaj mračni svijet koji pobijedimo za hatar ovog običnog svijeta. Ovaj svijet kojeg duboko skrivamo jer ga se plašimo. Svijet u kojem vlada naša priro...

SNJEGOVI Snjegovi padaju kao što su padali sve ove godine. Padat će i sve naredne godine. Šarat će drumove i krovove. Slikat će najljepše pejzaže.  Stajat će njih dvoje ispod one svjetiljke u Vilsu. Čuvat će je od hladnoće svojim zagrljajem, ljubit će je nježno kao što nikad niko nikoga nije. Lagat će je da će zauvijek biti tu. I onaj pas, crni veliki, sakrit će se pod neku strehu koja duže traje od ispraznih, lažnih riječi. I ptice će jedna drugu štititi krilima. Zajednički interes traje duže od lažnih obaćanja. I maca će se skriti kraj nekih vrata. Toplina ispod praga je toplija od riječi prevare.  Naći će se neki loši, neki dobri. Svi se traže. A ja ... ja sam našla sebe u plesu ispod one svjetiljke u Vilsu gdje je snop svjetla išaran pahuljama. Našla sam se u zagrljaju univerzuma. Tijela pokrivena, zaštićena. Duše prekaljene na svim prošlim zimama. Sposobna sam da plešem zauvijek, bez straha, bez sakrivanja, bez očekivanja. Tu, pod mojim nebom, snježnim, kišnim,...

OPRAŠTAM SEBI Tražim tamo gdje me još ima, onu sretnu djevojčicu u polju tratinčica što se smije leptirovom letu. Tražim tamo u začaranoj šumi onu avliju sigurnu od aveti i zvijeri. Tražim tamo u nepreglednimi dubinama okeana vijence od crvenih korala. Tražim tu, negdje, mora biti skriveno u meni, mene. Tražim onu koju su ubili, tražim onu koja je preživjela, tražim onu koja je ispod srca čuvala dijete u sebi, tražim onu koja je s osmijehom umirala. Tražim onu istinsku sebe. Tražim sebe da si oprostim sve moje ludosti, sve moje hrabrosti. Bez mene danas bila bih prazna ljuštura, življenje koje nije vrijedno pomena. Bez mene bih bila prosječna većina zaglavljena u svijetu polovičnog bivstvovanja. Moja draga ja, opraštam ti i suze i tugu i bol, opraštam ti i ljubav i smijeh, opraštam ti sve. Tahanyk

OD NJEŽNOSTI DO UNIŠTAVANJA Znam je odavno. U njoj su dvije oprečne energije. Sjedi. Lagano razgovara. Smije se. Nezainteresovano otpuhuje dim. Pomislim ponekad da je čak nježna, krhka, da bi joj moj zagrljaj bio zaštita. Ustane. Žustro hoda, žustro se penje stepenicama, pokreti su joj brzi i kratki. Zastraši me ta sputavana snaga koja teče njenim venama, koja prožima njenu srž. Šta bi bila u mom zagrljaju, ili ja u njenom? Osjetim taj uragan energije koji prekrije sve oko sebe. Poželim je obuzdati. A ko bi od nas dvoje tu bio obuzdan? Gledamo se u oči. Poljubim je. Ne bježi. Odgovara. Ujeda. Hrabra je isto kao i ja. Ona je čudna zagonetka. Sputana je kao dašak maestrala dok miluje kosu sve dok ne dosegne snage razarajućeg uragana. Volim biti između njenog dobra i zla, na putu od nježnosti do uništavanja, na tankoj liniji predavanja i uzimanja. Tahanyk

Ljigavci u odijelima Igrala sam se nekad sa ljigavcem. Igračka što je bacaš svud okolo, gdje padne tu se zalijepi. Danas je igračka suvišna. Mnogo je ljigavaca upakovanih u odijela. Gdje padnu tu se zalijepe.  Muškaraca koji imaju duži jezik od tetke iz mahale. Muškaraca koji se hrane tračem. Muškaraca kojima je posljednja linija odbrane njihove odavno izgubljene muškosti verbalni pokušaj da od jake, obrazovane žene napravi ženicu koju još samo u svom intelektualno zaostalom filmu vidi kao ženicu koja jedino zna kiseliti salate. Ljigavaca u odijelima kojima ništa od muškosti nije ostalo, te samo laju kao ulični psi po parkovima. Ljigavaca čiji se siva moždana masa pretvara u želatinozni puding odavno već zaostala u odnosu na civilizaciju, zaglavljena u nekim davnim vremenima kad su im majke bile robinje u kućama očeva. Ljigavaca koji donose nazadak društvenom prosperitetu na svim nivoima. Kukavica koje se ne mogu suočiti licem i lice sa tom, kako je oni nazivaju "ženicom...

SRETNI MEĐU NESRETNIM Ljudsko srce je tajna. Ni u našem ne znamo šta se krije. Ponekad kao mjesec u noći dođe tiha svjetlost što tajne pretince otkrije. Vanjštinom grubosti vješto podižem zidove. Pravi sam majstor životne komedije. Noću kad život se smiri i ugasne svjetlo dana, ja onda provirim, ponad sazidanih opeka. Dozvolim ti da u mene zaviriš, u tajne dobro čuvane, dok se smijemo borovim granama. Okupaš me svjetlom svog crnog pogleda i malo me nervira ta suviše kratko ošišana kosa. Sakriješ me tu kraj srca od ove komedije življenja. Toplo je tu i mekano. Tu negdje znam da pripadam. Tu sam sigurna. Plovimo kroz bezbrižnost ukradenu od pukog bivstvovanja. Ispričamo tajne ko će znati zašto. Volimo rizik i ti i ja. Razgovor naš otvori vrata dobro čuvanih pretinaca. Zagrebemo tamo gdje niko drugi nema pristupa.  Smijemo se životnim greškama, nedovršenim rečenicama, ludim avanturama. U ovom svijetu nesretnih mi smo sretni u svojim trenucima. Sretni i onda kad šutimo da oćutimo...

PREKASNO Dolaze jeseni i prolaze. Jedan za drugim nižu se dani, nižu se mjeseci, nižu se godine. Vrijeme tako tvrdoglavo prolazi, kao iz inata i to baš onda kad želim da stane. A onda stoji uporno dugo, baš onda kad želim da trči. Uvijek u svom nekom ritmu, sasvim obratnom od mog, sasvim neposlušno je ovo vrijeme. Okrenem se. Iza mene previše nadanja i previše stradanja. Povratka nema. I ovo sad već prošlost je. I nije me briga za sva dna na kojima sam bila. Sve više ni pobjede mi ništa ne znače. Navikla sam da udarim od dno izranjavana do kosti i opet ustanem, stresem prašinu sa sebe i krenem dalje, svaki put više. I navikla sam da pobjeđujem. Znam da je pobjeda uvijek moja. I znam da na tronu pobjednik uvijek stoji sam. Nema tu mjesta za gubitnike. A kajanje, čemu sad? Izgubljeno vratiti se ne može. Za kajanja uvijek prekasno je. Vrijeme teče u svom ritmu, odnosi ljude, odnosi sreću, odnosi bol, odnosi i nesreću. I da svijet sada stane, i da se sve naopako okrene, jednostavno, ...

SABLJA I PERO Bijaše nekad sablja. Teška, od čelika pravljena, naoštrena. Bijaše nekad i pero. Bijelo, lagano i krhko. Počeše se raspravljati čiji rad više boli. Sablja je tvrdila da tamo gdje prođe posije smrt, a pero je tvrdilo da iza njega ostaje vječna bol i pustoš. Odlučiše da provjere svoje tvrdnje. Čovjek je uhvatio pticu. Uzeo je sablju i posijao smrt. Brzu i laku. Duša je pobjegla iz tijela u naručje svom Stvoritelju. A tijelo, pokošeno oštrim čelikom je na meniju crvu. Kraj svima poznat i zagarantovan. Čovjek je postao dželat. Jedno pero istrgnuto u tom krvavom sukobu odletjelo je na krilu vjetra do jedne kolibe. Pred kolibom ga je našao stari mudrac. Pero, istrgnuto iz krila nevine ptice započelo je svoj ples po papiru. Vještom rukom mudraca, kratkim oštrim potezima je povlačilo linije i pretvaralo ih u slova, vezalo u riječi, u rečenice, u priču. Dželat je stigao do kolibe mudraca. Na drvenom stolu je našao ispisan list papira i pero umorno od posla je spavalo na dnu...

DŽENAZA Uvijek u novembru neki čudni životni putevi. Valjda ih prvi snjegovi skrenu na ovaj grad. Još samo snjegovi nađu ovo mjesto koje gradom se čini. Puno je ovdje zgrada, kuća, ulica i pasa. Svega puno u ovom gradu, a najmanje ljudi.  U ovaj tmurni vakat bila je i jedna dženaza. Neobična dženaza je to bila. Puno mejtova, a nema klanjača. Stajah sa strane dok je hodža otvarao kitab i poluglasno šaputao molitve. Okrenu se. Nigdje nikog. Stojim ja. Upita me: Halališ li? Kazah: Ne halalim. Čudno me pogleda, valjda je red reći halalim. Al to bi laž bila. Ne mogu laži da pređu preko usana. Čemu laži kad Onaj gore istinu zna o nama i onome što je u našim srcima. Ne, ne halalim hodža, nisu zaradili. Kod Gospodara će na milost, nek im On oprašta. Rob nije taj kojeg se za oprost pita. Rob ne odlučuje, ne prašta. Rob trpi, pati i živi dok mora. Nisam dobra hodža, ne toliko da mogu da halalim. Nekada je, hodža, ovo srce bilo okean ljubavi koji preplavi oštre obale, pa ih kleše dok i...

JA SAM Ja nisam od onih što malo im je dosta. Niti sam od onih što laž ih sretnim činim. Ja nisam od onih što žive na pola. Niti sam od onih što se skrivaju od bola. Ja sam od onih što vole do kosti. I od onih što bol im je bliska. Ja sam od onih što istini u lice iz inata gledaju. I od onih s kojima je sve ili ništa. Sa mnom je zapravo izuzetno lako. Sa mnom ili jesi ili nisi. Tahanyk

Nemoralno uskladjeni Naše duše su se srele na tom putu trave i kamenja. Ti na lijevoj strani morala, a ja na desnoj.   Predaleko za dodir, preblizu za dah koji zadire u intimni prostor drugoga. Naše oči su otvorile vrata duši i onaj sjaj u očima koji imaju samo rijetki preskočio je jaz.   Svako na svojoj strani društvenog zakona, a oboje na istoj strani ljubavi. Bili smo moralno neusklađeni i nemoralno usklađeni. Ljubav razumije sve ono što razum ne shvata. Ljubav nas tjera na predaju i ljubav je ta koja prihvata.  Tahanyk

RECI Reci, nemoj da bude kasno. Mnogi nesretni hodaju po zemlji. Mnoge ljubavi zakasne zbog ponosa, zbog straha, zbog odsustva riječi. Mnogi liježu i bude se s tugom zato što nisu rekli.  Reci, čemu strah? Svoj život svako od nas živi sam. Svoju tugu svako od nas na svojim plećima nosi. Reci, čemu ponos? Tuga kao rez žileta po jagodici prsta boli. Čežnja peče kao otvorena rana. Reci, jer čemu život vrijedi kad živi se po tuđim pravilima. Tuđa pleća tvoju tugu neće nositi, neće je čak ni razumjeti. Reci, jer vrijeme ne čeka. Reci, jer život ne čeka. Reci, jer ponos, strah i tuga su teret teži od smrti. Reci, nemoj da bude kasno. Vrijeme što je donijelo čekanje nepovratno odnosi.

O NJEMU Ti si bio trenutak u vremenu. U jednoj jesenjoj noći donio si zubato sunce. Sunce koje nikad nije grijalo. Pretvorio si ga u oblak drame. Jednog ljeta si otišao, dok sam stajala na oluji. Kiša se cijedila niz moje obraze, a vjetar me šamarao tvojim lažima. Odnio si svoj oblak na neko drugo sunce. A ja... Ja sam, moj dragi, svoju bol pretvorila u umjetnost. Sve u inat vremenu i svijetu. U inat sebi. Moja bol postala je sunce u novom oku. Na ovom suncu mogu da se grijem. Tahanyk

O NJOJ Stajala je bosa na mokroj travi, u crvenoj suknji. Oluja je bjesnila nebom iznad nje. Kiša i vjetar su je šibali po licu. Grane u parku su ječale.  Nije glavu spustila. Nije se čak ni sakrila. Na licu nije bilo ni traga strahu. Sve druge koje sam znao odavno bi uz sitne ženskaste usklike pobjegle pod prvu strehu. Ona nije. Nije nikad bježala. Nije se bojala. Stajala je dignute glave. Stajala je uspravnih ramena. Podnosila je nevrijeme. Kiša i vjetar su bili manje hladni, oholi i neugodni od nevremena njenog života. Nije pokleknula, nije čak ni posrnula. Stajala je bez suze, bez tuge, bez straha, bez kajanja. Uvijek tako snažna, tako jaka. Stidio sam se pored nje. Kraj takve žene nikad nisam bio dovoljno muškarac. Ja sam se bojao, ona je posjedovala odsustvo straha. Izdao sam je, ali nisam je slomio. Nju niko ne može slomiti. Ona uvijek ima tu jaku sebe kraj sebe. Kraj nje sam bio niko, ona je bila sve.  Umrla je do sada hiljade puta i znala je kako se u...

Bila je noć. Jedna magla, gusta ko tijesto. Utorak jedan u nizu krajem te godine. Ne vidi se ni sijalica ulične rasvjete. Samo zvuk trčećih koraka na lijevoj krivini neke ceste sarajevske. Korak prepoznajem. Miriše na zabranjeno, uzbudljivo. Onaj zaboravljen grč u stomaku. Godinama leptirići nisu mahnuli krilima. Osjećaj teškog gutanja i adrenalin u venama. Dah koji je zastao negdje na pola. Nekoliko rečenica jedva izgovorenih, malo zamuckivanja, neka priča šuplja, nepovezana. Gulaš srčanog ritma, starih sjećanja i par nervoznih osmjeha. Začinjeno nekim usputnim dodirima. I tišina glasna ko grmljavina. Pa samo je poljubac, rečenica koja se teško probija do mozga. A šta je, šta je trebalo biti? Poljubac, običan poljubac, ovlaš, usput. Poljubac koji nije trebalo da ureže trag. Al, nije sve u našim planovima. Ponekad, na jednoj cesti sarajevskoj, pokriven maglom sarajevskom, u jedan utorak jednog novembra, jedan poljubac je petnaest godina čežnje i nadanja. Klecaju koljena, po tije...