Osjecam, dakle postojim

RIJEČI Šta će više i ove riječi ovdje? Iskidana melodija duše koja krvari po elektronskom papiru. Udavile su se u posljednjoj kiši nad Sarajevom. Munje su ih izrezale na slova. Razlilo se neko A u mrlju od tinte kojoj oblik ne mogu da prepoznam. Lutala sam ovim gradom koji volim najviše na svijetu i tražila pogubljena slova dok je gudalo cijepalo žice violina na mom telefonu ili možda ipak u mojoj glavi. U ruci mi zastalo nekakvo E čudno, malo iskrivljeno, kao da ga je dijete pisalo. Pokušala sam mu naći mjesto negdje između poderanih tonova. Još sam ja tu spašavala nekakvih slova, nepravilnih. Pokušah ih spojiti u riječ, u neko ime.  Nedostajala im je neka crtica, tačkica. Uzeh ružin trn i posjekoh se. Svojom krvlju sam dopunjavala dijelove koji nedostaju. Eto makar riječ jednu da skupim kad već ne mogu rime. Da znate samo kako su to neka tvrdoglava slova bila. Svako od njih je stajalo po svom nahođenju. Bez ikakvog reda. Ah, zamorne li igre! Ova violina još ječi u ne...

POBJEĆI ILI OSTATI Stezao je lance od cvijeća. Polen se lijepio za njenu kožu. Trzala je zglobove šaka u želji da se otrgne od te ljepljive zvijeri. Zrnca polena su se uvlačila u sitne rezove na koži. Topila se u prugama krvi. Zaputila se venama u svaki dijelić njenog bića. Osjećala je svaki pokret srca koje je raznosilo njegov polen svud u njoj.  Napokon, cvijetni lanci popustiše. Mogla je pobjeći. A stajala je. Korak nazad i pobjeći će. Sigurnost je opet dostupna. Svuda okolo miris opasnosti kao pauk je pleo mrežu. Pobjeći ili ostati? Uvehlo cvijeće leži na podu. U njegovom oku tamni sjaj. Poziva da skočiš i nestaneš. Gleda zglobove šake. Lanci su spali. Slobodna je. Ili ipak nije? Okreće se. Njegov odraz je u ogledalu. Unezvijereno traži vrata. Tu su negdje, moraju biti. Polen joj se uvukao u svaku kap krvi i znoja. Pobjeći ili ostati? Od sebe ili od njega? Stoji na pragu. Opasnost zavodljivo pleše u zraku. Tahanyk

DA BI STISNUO KLIKERE MORAŠ PRVO DA IH IMAŠ Razočarat ću te. Možda je ovo prvi put da svjesno razočaram nekog drugog, a ne sebe. Postala sam suviše svjesna vrijednosti življenja, postala sam suviše svoja. Ali razumijem te, možda bolje nego iko drugi. Mi, obični smrtnici, razumijemo samo ono što smo prošli na vlastitoj koži. A ja sam istom stazom bosa koračala dok se oštro kamenje usijecalo u moje tabane. Znam kako boli svako dobro jutro i svako ljubavi protisnuto kroz zube, znam kako boli svaki odlazak na počinak, znam kako žulja zategnut čaršaf i svaki prevoj jorgana, znam ka ko su gorki zalogaji tufahija dok se spuštaju niz grlo. Znam kako ujeda kiseo osmijeh i bole mišići lica dok namještaš grimasu za slikanje. Kažem ti, hodala po istom putu. O da, sanjala sam kao i ti, da će sve jednom proći i vjeruj mi proći će, kad klikere u gaćama prvo nađeš, pa onda stisneš i odlučiš živjeti po uputama duše. Sanjala sam kao i ti da će tamo neko, negdje, ostati onaj isti kojeg sam voljel...

IGRA JE ZAVRŠENA Tiho kucanje na vratima moje duše prije par mjeseci. Odškrinula sam ih. Strah me bilo, i uvijek me strah. Godine povrjeđivanja su me naučile da budem oprezna. Odavno već vrata nikome širom ne otvaram. Ne mogu da trpim bol. Previše zaraslih rana, previše ožiljaka. Tu noć si pokucao sa nekoliko odabranih riječi. Pokucao si sa nekoliko dubokih pogleda. Živ mi je u sjećanju onaj trenutak kad sam osjetila harmoniju naših vibracija duše. Štaviše bili smo konektovani i na velikoj fizičkoj razdaljini. Igrali smo se, ah Bože, baš smo se igrali kao djeca zaigrana u pjesku gradeći kule koje će prvi vjetar srušiti. I nije mi bilo važno što sam toliki trud uložila u pravljenje dvorca kojeg do ujutro neće biti. Zaista nisu svi dorasli da se igraju igre slika, boja i sjena, da se razumiju svakom crticom koja promakne oku običnog posmatrača. Razumiju se samo one duše koje komuniciraju bez fizičkog prisustva i bez jezika. Osjetila sam svaki tvoj strah, svako bježanje i svako vra...

BE LIKE DAISY I was keeping that child in me with song of nature. Connected to earth, grass and flowers. Legend says that daisy is lucky flower when it grows in the wild.  There is something wrong with cultivated, boxes kill the spirit. Be like daisy. Lucky in the wildness. Speaking with colors. Every color has its own shade. White daisies with sense of purity of my heart are presents for your soul. Soft touch in this strange game of senses. You tease me with you red daisies of passion for life. Fall in and play! I feel your shades between box and crazy simplicity of unpredictable nature. Daisy is "thunder flower", always unharmed after the storm. So, do not be afraid. Storm will pass, you will remember one day just enchanting moment of transformation, truth, joy, affection and sensuality. New beginning with each day. Daisy is made of two flowers blended together in harmony, keeping their secret in the soul language of colors.   In the end, everything will pa...

SKIDAM SE S TEBE Nisam ti ja za malo, a ni za pola. Ne koristim ni parfem ako nije po mom ukusu.  Moja duša se danima pržila na suncu i već je pomalo ličila na prepečen hljeb. Ti si se pojavio kao leden izvor i napojio me. Uživala sam u ukusu, hladnoći i trenutku gašenja žeđi.  Opilo me nekoliko pogleda skrivenih u polumraku i nekoliko pažljivo biranih riječi. Navukla sam se na tvoju rečenicu. Prerano postadoh ovisnik o visprenoj igri tvog uma. Svaki dan mi je trebalo sve više tebe. Ponor se širio pred mojim očima i znala sam da moram bježati. Pišem ti poruke, pošaljem i obrišem prije nego što si vidio. Još malo će biti dosta za cijelu zbirku gluposti. Valjda će ovaj placebo početi djelovati. Supstituiram te čajem spravljenim od razgovora o tebi, te dodam kašičicu nekog novog udvaranja. Najteže mi padaju krize apstinencije od tvog uma. Znoje mi se ruke držeći telefon, imam palpatacije srca kad vidim da si online, borim se da slučajno ne stisnem send ili pozovi....

OBRAZ S MIRISOM PSEĆEG GOVNETA Stara narodna poslovica kaže: "Ovan se drži za rogove, a čovjek za riječ." Čak i površnom analizom lako je uočiti da smo okruženi ovnovima koji livade posipaju "brabonjcima", a ne ljudima. Postoji neka maligna potreba u ljudima da lažu i krše obećanja i izgovorene riječi. Društvo je definitvno zahvatio rak "nedostatka integriteta". Održavajući lični integritet održavamo lično dostojanstvo. Slobodna sam da zaključim da ljudi danas nemaju dostojanstva, da im sve može pod kožu, a obraz je odavno postao džon i to džon koji smrdi na pseće govno. Danas ljudi nauče govoriti nekoliko stranih jezika i po tri domaća, a jezik im služi isključivo u svrhu samoobmane. Umjesto da ulažu vrijeme i novac u savladavanju tolikih jezika koji su im očito beskorisni trebaju naučiti "beketati" obzirom da su ovnovi, te jedini dio za koji ih se može držati su rogovi. Često razmišljam odakle suštinski dolazi taj problem laganja i neisp...

KURVA Sa prvim dahom kroz bol iscuri plač iz usta novorođenčeta. Kroz bol prvi put spoznamo život. Donosi nam i odnosi po vlastitom nahođenju. Ne pita nas koje su naše želje i potrebe. Prolazimo kroz njega nesvjesno, boreći se sa kamenčićima na putu. Ponekad to nisu kamenčići već stijene, pa kopamo tunele, kao na prisilnom radu. Nekad nas i počasti. Poneki smijeh, radost, neko dobro.  Kako godinu odmiču, sve više shvaćam da je život najveća i najbolja kurva. Zavodljivi ples oko šipkice, ta kurva je savladala do posljednjeg detalja. Zavede nas svojim gipkim pokretima, svojom raskoši. Prepustimo se. Onda nam sveže ruke metalnim okovima koji se usijecaju u kožu. Anđeoski ples se pretvara u djavolju igru. Omami nas, pa nas muči. I tako do posljednjeg smiraja. Kad pomisliš da je ta kurva od života napokon odlučila da nam dozvoli predah, ona uzme bič, pa nam kožu cijepa. Svaka mu čast kako je vješt da nas digne i lomi. Pola života proživimo u strahu i borbi. A onda spoznaš, od...

HAIKU NA TRAVI Noć je poklonjena za san. A ja, pomalo na svoju ruku, uvijek zaspim u neki baksuz vakat. Ima li gdje kupiti hvatač baksuznih snova?  A noću? Eh, noć ti je utočište slikara, pjesnika, ljubavnika i svih drugih ludaka. Prvo pokušam da spavam. Ne ide mi taj sport, jednostavno nismo svi talentovani za sve. Sjetim se nekog čaja, kažu dobar za spavanje. Napravim čaj, san je odlučio ići negdje drugo, a ja onda pišem. Nekad je to haiku na djumbiru, recimo: Potok modar, zaspala je kapija, ključa nema. Sljedeću noć bude haiku na kamilici: Voda bistra, zaspalo cvijeće, na dnu okeana. A tek haiku na valerijani: Gusjenica spava, do određenog roka, a leptiri brzo umiru.  Naspavam se u baksuz vakat, a noću onda pišem haiku na travi. Da mi komšije nisu uvijek tako pospane, mogla bih i usisavati. Zabranjujem sebi uzimanje olovke u 3:15 ujutro, baksuz je to vakat za pisanje. Tahanyk

UDAVLJENE MISLI    Misli se množe. Suludo voze po autuputu. Sudaraju se. Svađaju se. Urliču jedna na drugu. I ne mogu više da uvodim red među  njima. Pustim muziku. Par decibela viška. Basovi mi tutnje u želucu. Gudala se cijepaju. Žice vrište. Tonovi nadolaze poput poplave. Misli, zabezeknute, ukopaju se u mjestu. Muzika se izljeva kao nabujala rijeka po cesti. Zavodi ih svojom čarolijom. Bacaju se u naručje malo preglasnih tonova. Umorne, ne mogu više ni da plivaju u tom okeanu zvuka. Odustaju. Violinski ključ pada u beskraj. Linijski sistem se odvezuje. Linije se pretvaraju u omču. Omča se steže oko svake misli. Notne glavice se zabijaju kao ekseri u  njihove vratove. Podavim tako misli u notnom okeanu bespuća. Orahova ljuska pluta po okeanu. Gdje? Hej, pitanje udavi se i ti brzo. Ja sam na putu za, za, za...negdje ili nigdje. Sasvim je nebitno. Tahanyk

POSEJDONOVA IGRA   Stavio si mi magličaste poveze preko duše. Zaveo si me igrom plavičastih dubina. Udahnula sam posljednji dah. Zaronila sam u modre nijanse do koralnih pokrivača. Spremna da se udavim u ljepoti plavetnila. Prostro si mi iluzije, a već sam osjećala okus vlastite krvi na usnama. Posejdone, dočekao si me na trozubac. Rasporio si jedino što sam imala. Dušu. Stisnula sam otvorene rane golim rukama. Niz prste mi je klizila ljepljiva crvena vrpca. Jesi li znao da krv ima okus šećera? Iskasapljenom dušom stvorila sam novu sjenku plave. Od svake kapi slatkoće novi cvijet umiranja i nadanja.  A vjetar me davno opominjao: Venerice ne pružaj ruku zvijeri. Udahnula sam posljednji dah i ne žalim. Iza mene će ostati razigrano cvijeće. Tahanyk

NEVRIJEME JE MOJE VRIJEME Nevrijeme je moje vrijeme. Volim kad strah malo začini noć kao miris bagrema proljetni kišan dan. Kap L`extase se cijedi niz vrat i ogrne me cvjetni buket položen na mošus i amber. Vozimo se nekom divljom cestom, zaboravljenom od ljudi. Obavijeni baršunastim tonovima " ne mogu ga popraviti". Ah, divlje nikad ne popravljam! Svjetla grada su se odavno izgubila za nama. Vrpca boje razljevene tinte prekriva ti oči. Povjerenje je najteža igra! Odavno sam ga izgubila. Strah je i mene.  Igrajmo igru! Na rubu šume opija miris vlažne zemlje i borovine. Zamućen trag svjetala mog automobila slika po mraku. A doba je zrelih jagoda! Skidam povez. Hvala što si vjerovao! U daljini plešu svjetla grada u kapima kiše. Stojim spuštenih ruku, otvorenih dlanova. Veži me lancem od tratinčica, da mogu pobjeći! Traži me! Na mojim usnama slatkast okus višanja! Miris ekstaze i straha! Kiša se sljeva niz lice! Oslobođeni u mračnom raju! Prepušteni s...

MEMORABLE LIFE She was born to be different. Ordinary people could not deal with her intensity. All those people living in a ditch water saw her sometimes insane. But what means insane? Intensity for life, love and passion? Live every day like it`s our last?  She learned long time ago, that life is worth of living, getting every day what is on menu. There is no time for voluntary restrains. Life is to short to be haunted in norms of behavior of some boring people. Tomorrow maybe does not exist. All you have are moments today. She was create by God as a storm of innocent daisies. Once upon a time she told to herself: I don`t make memories, I live memorable. Just rare people can stand her intensity. Who cares! Tahanyk

LUDOST, SMRT i JOŠ PONEŠTO  Volim ovo pisanje. Sve što nemam hrabrosti reći tebi, mogu da ostavim na papir. Pamtim detalj prvog susreta, neplaniranog, neočekivanog. Fiksirana tvojim pogledom u tami neke sobe zaronila sam sasvim bespomoćna u tvoje nijanse. Svaka izgovorena riječ je imala boje svjetla i tame, vrtila se negdje okolo i u nama.  Niti riječi, niti boje, niti pogled iz tame za sve ljude ne znače isto. Ogrnuo si me novim svijetom tonova, otvorio si godinama zaključane odaje. Probudio si ono što sam davno uspavala na  modroj postelji sa uzglavljem od krvavih ruža. Rukom sam povlačila nesigurne linije crteža samo za tvoje oči. Svaka tačka je bila misao. Znaš i sam da ne volim obične stvari ni obične ljude. Sve obično je tako normalno i morbidno dosadno, lažno naivno, još lažnije nevino. Nekako mi uvijek polazi za rukom da iznenadim i samu sebe. Tako i crtež postade mapa do skrivenih odaja. Tvoja ludost je dovoljno luda da shvati moju ludost. Znamo jako...

IGRA ŠARENIH TRATINČICA U jednoj drugoj dimenziji, malo iznad ovog dosadnog svijeta, ima tamo  jedno mjesto za igru.  Jedino pravilo je da igra šarenih tratinčica nema pravila. Šta je igra sa pravilima? Samo niz ograničenja? Kako dosadno!  U tom mjestu za igru neko se igra riječima, neko slikama, a neko smiješa sve skupa u mentalni izazov duginih boja. Za neke igre su rođeni samo rijetki. Igra zahtjeva vezivanje sa svim nijansama suštine rastočene u nama samima. A rijetki su oni igrači koji mogu dokučiti sve nijanse naših boja. I najsitniji detalj, nezamjetljiv oku običnog posmatrača, postane klackalica između raja i pakla.  I što bi Hese rekao u svojoj Igri staklenih perli "Bio je to ili visok stepen mudrosti ili najobičnija naivnost, ali onaj ko je mogao da živi za svaki trenutak, ko je toliko živio u sadašnjosti i umio da cijeni svaki mali cvjetak na putu i vrijednost svakog najmanjeg razigranog trenutka, tome život nije mogao učiniti ništa nažao." ...