UDAVLJENE MISLI 
 
Misli se množe. Suludo voze po autuputu. Sudaraju se. Svađaju se. Urliču jedna na drugu.

I ne mogu više da uvodim red među  njima. Pustim muziku. Par decibela viška. Basovi mi tutnje u želucu. Gudala se cijepaju. Žice vrište. Tonovi nadolaze poput poplave. Misli, zabezeknute, ukopaju se u mjestu. Muzika se izljeva kao nabujala rijeka po cesti. Zavodi ih svojom čarolijom. Bacaju se u naručje malo preglasnih tonova. Umorne, ne mogu više ni da plivaju u tom okeanu zvuka. Odustaju. Violinski ključ pada u beskraj. Linijski sistem se odvezuje. Linije se pretvaraju u omču. Omča se steže oko svake misli. Notne glavice se zabijaju kao ekseri u  njihove vratove. Podavim tako misli u notnom okeanu bespuća.

Orahova ljuska pluta po okeanu. Gdje? Hej, pitanje udavi se i ti brzo. Ja sam na putu za, za, za...negdje ili nigdje. Sasvim je nebitno.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna