POSEJDONOVA IGRA
Stavio si mi magličaste poveze preko duše. Zaveo si me igrom plavičastih dubina. Udahnula sam posljednji dah. Zaronila sam u modre nijanse do koralnih pokrivača. Spremna da se udavim u ljepoti plavetnila. Prostro si mi iluzije, a već sam osjećala okus vlastite krvi na usnama.
Posejdone, dočekao si me na trozubac. Rasporio si jedino što sam imala. Dušu. Stisnula sam otvorene rane golim rukama. Niz prste mi je klizila ljepljiva crvena vrpca. Jesi li znao da krv ima okus šećera? Iskasapljenom dušom stvorila sam novu sjenku plave. Od svake kapi slatkoće novi cvijet umiranja i nadanja.
A vjetar me davno opominjao: Venerice ne pružaj ruku zvijeri. Udahnula sam posljednji dah i ne žalim. Iza mene će ostati razigrano cvijeće.
Primjedbe
Objavi komentar