Osjecam, dakle postojim

KAFA S OKUSOM CRVENE I PLAVE Gledamo u isto nebo iz malog drugačijeg ugla. Iste zvijezde plove pučinom beskraja.  Odmaraš se u svojim nijansama tinte. A ovaj mjesec boje krvi i vatre što ti zamuti nijanse sam ja. Tvoje pjesme su pisane u molu. Dok dur pripada meni. Ti plešeš po vodi, ja plešem u vatri. Tvojoj tinti dajem čudan ton na koji nisi svikao. Uznemiravam tvoj mol što se razliježe na mekoj morskoj pjeni. Oštri sam rub stijena na kojima lomiš talase. Tvoja voda gasi moje nemirne plamičke vatre. Pretvaram se u prah nošen na dno okeana. U tvom plavetnilu izrastam u crvene korale. Bez mojih nijansi plamena modrilo bi se udavilo u svojoj monotoniji. Bez tvog plavetnila krvavi mjesec bi pao s neba, a korali ne bi imali raskoš ljepote. I mol i dur bi izgubili smisao kao i smijeh i suze. Ljepote nema bez ružnoće. Ni pravila ne bi postojala da nema izuzetaka.  Kafa ne bi bila gorka da ne postoji slatka. Bila bi samo kafa. Obična i bezlična. Ovako je kafa s okuso...

KAFA SA OKUSOM  PLESAČA Ljetna kiša prede kao mačka na limenim krovovima. Kažu najskuplji su snovi. Ja sam teški hedonista, ne pitam za cijenu užitka. Učim uvijek od najboljih.  Ples je započeo čedno, sa valcerom. Ruka u ruci, poneki osmijeh, malo razgovora. Ruka je sišla malo tu niže gdje se spušta plesna haljina. Obrisi valcera lagano se gube u tami. Nestaju skupa sa razumom. I ne, ne mislimo više ni ti, ni ja. Tijela se sama dogovaraju oko sljedećeg pokreta. Ovo već liči na tango. Koljeno na tvom struku. Malo prkosa. Nisam poslušna. Takva sam. Već vidim, ukrotit ćeš ovaj prkos koji se udomaćio u mojim venama. Tango odlazi s posljednjom kapi kiše koja se otopila na vrelom krovu. Šutimo. Riječi su totalni višak. Ovaj prljavi ples miriše na mentol. Na toj vrelini se topi posljednja kocka prkosa kao da je od šećera. Postoji tačka na kojoj svi skinemo maske lažne skromnosti i stida. Ona tačka iza koje nema granica. Gdje sve je igra u kojoj nema pravila. Tamo gdje sve je...

KAFA SA OKUSOM PACIJENTA SA SKORO DIPLOMOM Skupilo mi se umora od odmora. Održavam se budnom velikim količinama kafe. Uvijek tražim produženu u veliku šolju. Taj mi izraz, prečesto ponavljan, postao dosadan. A kod nas još uvijek ne služe zanimljive kafe s okusom ličnosti. Iz nekog sasvim zvjezdanog razloga počela sam da eksperimentišem. Ove sa okusom ličnosti mi se sviđaju. Volim ja malo čudne ličnosti. One normalne su dosadne kao produžena u veliku šolju. Večeras razmišljam koju aromu da dodam. Novinara, plesača, pjevača, ili neku drugu koju je čak lako i srimovati. Skoro pa i pjesmu napisati za bukvar za odrasle. Večeras mi je prijateljica otkrila okus mentola. Čudan je taj okus, dovoljno čudan za moj ukus. Dovoljno mentola da toliko hladi po jeziku, da hladnoća zapravo pali. Dvije oprečne stvari u jednom iskustvu. I tačno znam koja se ličnost uklapa. Liči malo na trganje latica tratinčica u igri "voli me, ne voli me". Preambiciozan je to naziv, igru tratinčica ...

KAFA S OKUSOM NOVINARA Ima nešto posebno u kupatilima. Iz linija pločica kreiraju se slova i slike. Ako tome dodate paru prilikom kupanja, kupatila postaju nepresušan izvor inspiracije. Znate kako su blizu slova p i š na tastaturi. Jedno kraj drugog, još ako brzo kucate lako se zamjene. Volim ja probati i kafe raznih okusa, ali njih možete naći na policama bilo koje bolje snabdjevene trgovine. Preferiram originalne kafe sa okusom ličnosti.  I onda malo kucanja napravi čudnu kafu. Kafu morate da probate, da joj dozvolite da se provuče svakim dijelom vašeg jezika, jer tu su smješteni osjeti za okus. Morate je kušati, ali ova neposlušna slova se zamjene a da i ne primijetite. Odjednom kušanje kafe postane kupanje. A kupanje djeluje tako inspirativno i opuštajuće. Sad više ne znam je li kušamo ili kupamo? Sasvim je to zbunjuće. Kupanje te počne inspirisati na kušanje. Da li je kafa gorka, slatka, ili ima blag okus čokolade, ili možda i primjese jagode? Odjednom nastaje eksp...

UĆI ĆU NA ZADNOJ NIJANSI PLAVE Život je stalno u sprintu. Nikako daha da uzme. A ja se onda odvojim od njega. Tamo gdje vrijeme stane, i dani se smjenjuju bez datuma, cvrčci se upjevavaju. A život malo ide bez mene. Kad već on neće da stane, stanem ja. Plavo me zove, dođi, dođi, opija me svojim prelamanjem nijansi, zagrli me oko vrata i pojede svu težinu postojanja. Mjesec, taj vragolan što mi se smjestio baš u vodi, smiješi se odozgo. O znam, sretna sam što imam taj okean raspoloženja i emocija po kojima mogu da plivam. Zna i on da mi je nekad svejedno, da se sjetim da je život samo putovanje i igra. Plešem do kraja nijansi modre, od valcera do prljavog plesa, plešem za danas, za sad, jer sutra.. Ah kome je još bitno sutra, ne znam čak ni da li će ikad doći to varljivo sutra. Kad plešem plešem, kad ljubim ljubim, kad grlim grlim.  Vidiš, život ne čeka. Trči neku čudnu disciplinu maratona u sprintu. Traži snagu, izdržljivost i brzinu. Ući ću u njega na nekoj stanici ...

PTICA LUTALICA   Ponekad čovjek mora otići, da bi se vratio. Da bi se vratio onom sebi kojeg usput ostavlja kraj puta.  Možda volim odlaziti češće od prosjeka. Možda zato jer previše sebe ostavljam po putu. Kad se potrošim moram otići da sebe sebi vratim. Ili sam samo ptica lutalica. Volim šetati od mjesta do mjesta, u svakom mjestu nađem dio sebe. Ovih godina mnogo mene je ostalo negdje, toliko mene da nisam sigurna da ću svoje puzle uklopiti na tačno mjesto gdje su bile ranije. Možda im tu više i nije mjesto. Možda nađem tu drugu sebe. Ne žalim ja za tim ostavljanjima sebe. Svaki tren vrijedi malo bogatstvo. I svaka izrečena i neizrečena ljubav, i svaki poljubac, i svaka suza, i svaki smijeh i svaki bol. Oni što sebe ne ostavljaju žive u sterilnoj epruveti dosade. Ne žalim za noćima ni za danima.  Ja sam ptica lutalica. Dijete koje se igra puzli. Pa oprostite, idem da ih sastavim po sjećanju ili po željama ili žmireći, ne znam. Saznat ću kad stignem na dest...

JA SAM TI KAO GRIOTTA Čokolada je tako ukusna. Nije dobra baš za pjevanje, ali s vremena na vrijeme se može malo konzumirati. Uvijek je pitanje koji okus ti je draži čulima. Slatko, slano, gorko, kiselo, ljuto, široka paleta. Ja volim miješano, u dobrom omjeru. Kažu kad nešto želiš, pazi šta želiš, moglo bi ti se i desiti. Ja sam ti prava čokoladica. Ponekad uložim u pakovanje, kažu da je ambalaža važna. Nije da mi se da baš, ali eto s vremena na vrijeme se probudim na desnu nogu, pa nabacim ambalažu kao kamuflažu, znaš ono puder, sjena, maskara, kreon, ruž. Dobro sakrije tragove emotivnih previranja i neprospavanih noći. Ako kojim slučajem zaviriš ispod ambalaže, naći ćeš čokoladicu. Ne znam kakve čokolade voliš, pa da bolje da na vrijeme upozorim da se ne iznenadiš. Nisam ti ja kinder bueno, ni mi(l)kica luflee, a ni Samo ti, ni Najljepše želje. Ja sam ti kao griotta. Malo gorka i tamna, bez vještačkih boja i konzervansa, iznutra sam liker od zrelih višanja. Slatka, ljuta, gor...

MORAŠ JOŠ PURE POJESTI Moraš ti još pure pojesti. Ne ide to lako, nekad je vruće, nekad zapinje niz grlo, pa moraš malo zaliti jogurtom. Vjeruj mi na riječ, pričam iz vlastitog iskustva. Ukopali su me toliko puta da sam i broj zaboravila. Izvadila sam se toliko puta da me ništa ne iznenađuje. Davno nekad sam šutila i stavljala ljude na "ignore", nadajući se da će sami shvatiti. Možda sam bježala od suočavanja. A sad mi je svejedno, kažem u lice, ne volim zabune. Znaš koliko mi je svejedno? Sama sam za sobom sipala zemlju na tabut, sama se ubila, sama se budila iz bunila. Sama sam drhtala od straha i sama izdržala. Ne mogu mi više ništa ni munje ni grad, ni zemljotresi duše. Prozračne povjetarce poput tebe ni ne osjećam. Kad se pure najedeš dovoljno shvatit ćeš da su igre ego-dominacije i manipulacije i prikrivenog straha za male dječake.  Sve vrste društvenih ego igara su za one koji još nisu bili mrtvi.  A ima nas jedan cijeli mali svijet što smo se dobro najeli p...

BEZUSLOVNO VOLJENJE Pisala sam ti ime po zemlji i džonovi su te brisali. Pisala sam ti ime na staklu i kiša ga je sapirala. Pisala sam ti ime na pijesku i vjetar ga je odnio. Pisala sam ti ime na snijegu i sunce ga je otopilo. Posadila sam te u svojoj duši gdje si pustio korijenje. Usjekla sam te na svojoj koži da te niko nikad ne obriše. I kad me sahrane, crvi će pomiješati moju krv i tintu u koktel egzotičnog naziva: MI. Nisam luda, iako svi luđaci to kažu za sebe. Samo sam svjesna, ništa više i ništa manje od toga. Skidanje svih naslova i uloga pred ogledalom je vježba koju sam davno prošla. Odavno već hodam sasvim ogoljena, sasvim ja, sasvim sretna, sasvim tužna, sasvim sve ono što se godinama znojilo pod različitim maskama skriveno od sebe i drugih. Ništa neću od tebe. Ništa mi dužan nisi. Ništa ne očekujem od tebe. Jednostavno postojiš da te volim. Nosim te na sebi, nosim te u sebi. I nije mi teško, i ne žalim. Možeš se skrivati, možeš nestati, a ja ću ipak s tobom plesati...

ONI ŠTO VOLE IZDALEKA Kažu: Smanji plamen. A to ne bih bila ja. Taj tračak šibice. Taj plamičak svijeće. Ta logorska vatrica na kojoj se promrzle ruke griju. Kažu  mi: ti vatru isijavaš, ti je i kontrolišeš. A ko bi onda bila ta neka druga ja? Kakva ja? Dama sa šeširićem i savršeno poredanom svakom dlakom na glavi? O ne, to nisam ja. Ja sam možda vatrena stihija, takva kakva jesam, ja sam. Prži, znam, razumijem. Bol je stalni zvonar na mojim vratima. Opekotine kontinuirano previjam. Nikad ne radim stvari na pola. Na put ne idem ako neću do kraja. Kažu: Opečeš ih, pa bježe da u prste pušu. Ne znam drugačije, to sam ja. To su oni. To si ti. To je onaj neko drugi. Mene ili voli do kraja ili izdaleka, ali na pola upaljača neće ići. Onda radije nemoj nikako. Tih što vole izdaleka, nespremnih da zaista gore, imam na pasja preskakala. Oni su željezo, obično željezo. Na plamičku svijeće se ne kali čelik. Grafit postaje olovka, krta, ili se kristalizuje na 900 stepeni i nastaje dijam...

ŽIVOT ILI PLASTIČNA FOLIJA Sreća odoh u pisce, a ne u slikare. Materijal za slikanje je jako skup, a ovaj elektronski papir haman džaba. Nego, vidiš li kako padaju kiše ovih mjeseci i dana? Dobro je to. Stvaraju kiše bujice riječi u meni koje naprosto moraju da izađu. Što bi moja jedna drugarica rekla "Uh Sunce ti poljubim" nisam znala da volim kiše. Inspirišu me već godinama. Spomenuh jednom na jednom putu da boljeg lažova od sebe nikad ne trebaš slagati. Nekako mi se da, nije da ja to hoću, ali mi se jednostavno da da laž namirišem. Znaš li koliko su me puta pokušali slagati, pa to je nevjerovatno. A laž ima čudan miris u zraku i bljutav okus u riječima. Ali nema veze. Opraštam ba sve, ljudski je slagati, dok lažeš razloge, a ne ono što je unutar duše. Razlozi svakako nisu važni. A ono unutra što nas proganja, eh to je bitno. Hajd eto nema veze i što lažeš meni, nije to u meni, to je u tebi. Najteže je kad čovjek laže sebi. Znam, i to sam probala. Misliš da je meni...

WORDS KEEP ME STAY How to release all this shit which we call life? In this rough play little man is always a looser. Maybe we can win that little battle from time to time, but at the end the war will be lost. We are just drop in the ocean driven by sea curtains. Helpless not to be drowned. We rise up for few breaths. Those breaths give us illusion of living. But surface is so tiny and fragile. Human brain likes illusions of security. Security does not exist. Then, suddenly, emotion storms come in, and we lie down to this fragile sea. Bleeding into deep water, where sharks are just waiting the smell of our blood. You know you have to get up and swim, but your bones are too much heavy. You are sick. Sick of fucking living. Then you plug your nose and jump deep into the blue. Till the bottom of existence of your own soul. I am that one who do not know to swim before I feel the seafloor. At the bed of sand I wonder will this soul finally get out of me and cut the pain. Hello frie...

NAJVAŽNIJI LJUDI Jebi ga, uvijek zakasnim. Zakasnim da kažem prokleto jednostavne riječi : Volim te, najvažnijim ljudima na svijetu. Nikad ništa ne uradim na vrijeme. Nisam bila najposlušnije dijete. Sjećaš se kad si kuhaču slomila od sto jer sam dva dana provela zatvorena u vikendici plačući što je Winetou umro na kraju trećeg dijela. I danas mi je to smiješno. I onda kad sam trčeći za izgubljenim janjetom ugazila u govno i molila te da mi nogu odsječeš. A ti si prala moja prljava stopala. I dala si mi da šišam lutke i od jastuka da pravim konje. Niko nikad nije napravio maslenicu kao ti, naravno sa šniclama kao prilog. Gljive sam počela jesti jer je tvoj vrganj bio simfonija okusa.  Mogla sam doći možda i više puta da s tobom popijem kafu. Užasno mi je žao što nisam. Naučila sam napisati stih, napisati priču, a nisam nikad naučila reći volim te. Nisam naučila reći dvije najvažnije riječi na svijetu. Uvijek, pa čak i danas lakše ih je napisati nego reći. Mogla sam t...

NEPOSLUŠNE MISLI Nije me briga za prostor, a nije ni za vrijeme. Postoje druge dimenzije. Dimenzije bez ograničenja. Kilometri ne postoje, minuta nema.  I dan i noć teku svojim koritom. Mozak zaokupljam svim "normalnim" stvarima. A misao nekakva, nestašna, dječačka, pobjegne sama. Trči u susret tvojoj misli, onoj što ti je pobjegla. Onoj misli koju si davio pod slapom vode iz tuša. Onoj misli koju si gazio dok si trčao poput luđaka u sumrak. Onoj misli koju si gušio smijehom među svim tim običnim ljudima. Osjećam tu tvoju neposlušnu misao kad se razlije neznanim putevima zvijezda. Čujem tvoj šapat u stomaku. Osjetim tvoj strah u ritmu nerava. Čujem tvoj glas u provlačenju krvi po  krivinama mojih vena. U tom listu, tu kraj puta, vidio si mene. I u onoj grani što ne sluša stablo. Zaigrao ti je osmijeh u kutu usana dok si pozdravljao tratinčice. U svakoj od njih je bio dio mene. Znam osjećaš me, znam osjećam te. Postojali smo bez postojanja, postojali smo van okvira. S...

MIJENJAM TI IME ZADNJI PUT Toliko puta sam te premjestila u imeniku od A do Z da mi je postalo naporno da pratim gdje si trenutno. Dobro se čuvam da ti slučajno ne bih zapamtila broj telefona, jer kad dođe vrijeme za delete sa telefonom ću lako, šta ću sa svojom glavom. Odlučila sam da te smjestim na jedno mjesto, dovoljno si se našetao po perivojima mojih misli i telefona toliko da ćeš ti dobiti upalu mišića, a ja upalu tetiva na prstima. Uvijek ćeš imati nekog da ti pomogne da pobjegneš, takvi su privremeni ulagači u tvoju sreću. Hajde, uredu je, znam da je lakše. Šta ćeš, čovjek k´o čovjek vezen je od krhkog materijala. Ne zamjeram ti. Vidjela sam cijeli svijet živih mrtvaca, da sam danas već sigurna da je ovaj svijet Plutonovo carstvo. Drži vas sve tu zarobljene. A mi koji smo prosuli krv i znoj po oštrim rubovima stijena i dosegli drugu stranu smo udahnuli život. Teški su to smjerovi za penjanje, mora se dosta trenirati. Međutim, ti si dobio temperaturu od prvog uspona. Zno...

MIJENJAM TI IME OPET, OPET U mojoj duši su puhali vjetrovi sahare. Mrsili su kosu, uvlačili se u sve pore. Igrale su mi pred očima razne fatamorgane. Žedna sam krepavala gledajući zvjezdane lampione. Osjećam još uvijek u noćnim morama okus razvučene pljuvačke i okus krvi sa ispucalih usana. I onda si se pojavio ti. Različite sam promjene doživjela od one prve kapljice vode kojom si mi počeo napajati dušu. Pa si prešao na kašičicu, pa na slamčicu. Utkao si svoje kapljice u likvor moje kičme. Inspirisao si moje rime, Inspirer. Osjetila sam da postojim. Sretnemo se ponekad, namjerno slučajno. Dohvatiš mi ruku namjerno slučajno malo duže. Znam i sama se ponašam čudno, sasvim drugačije, potpuno za mene neprirodno. Znaš one sitne riječi poluglasno rečene, male tajne, sitne kao zrnca pijeska. Znaš one riječi izgovorene dok imam daha i hrabrosti da ih kažem. Jer za deset sekundi, ostat će nerečene. I sve male želje će s njima ostati skrivene. Previše života mi je prošlo u gušenju riječi...

OSLOBOĐENA Stezao me lanac oko vrata. Urezivao se u osjetljivu kožu. Vlastite riječi su mi ispunjavale grlo, betonirale glasnice. Ni dah ni glas, već čini mi se, stotinama godina nisu izlazili iz mene. Samo sam željela disati, samo sam željela reći. Zar je tako teško reći? Zar je čekati lakše? Postoji svijet svuda oko mene, oko tebe. Postoji svijet iz kojeg imam privilegiju da s vremena na vrijeme pobjegnem. Na nekoj cesti, praznoj od ljudi, praznoj od vremena. Na nekoj cesti punoj nas uživamo privilegije. Na dlanu osjećam pore tvoje kože. Toplina zagrijava  već toplu noć. Osjetim svaki prevoj tvoje ruke. Svaki drhtaj.  Sekundu predugo zadržavanje. Provlačenje kože preko kože. Svako tvoje želim. Svako moje želim. Ne mogu da dišem.  "Sviđaš mi se!". Napokon riječi se procijediše u vibraciji glasnica. Lanac oko vrata gromoglasno puče. Želim da vrištim tako jednostavne riječi, tako lagane koje su me toliko dugo davile. Sviđaš mi se, sviđaš mi se! Lične granice nes...