MORAŠ JOŠ PURE POJESTI

Moraš ti još pure pojesti. Ne ide to lako, nekad je vruće, nekad zapinje niz grlo, pa moraš malo zaliti jogurtom. Vjeruj mi na riječ, pričam iz vlastitog iskustva.

Ukopali su me toliko puta da sam i broj zaboravila. Izvadila sam se toliko puta da me ništa ne iznenađuje. Davno nekad sam šutila i stavljala ljude na "ignore", nadajući se da će sami shvatiti. Možda sam bježala od suočavanja. A sad mi je svejedno, kažem u lice, ne volim zabune. Znaš koliko mi je svejedno? Sama sam za sobom sipala zemlju na tabut, sama se ubila, sama se budila iz bunila. Sama sam drhtala od straha i sama izdržala. Ne mogu mi više ništa ni munje ni grad, ni zemljotresi duše. Prozračne povjetarce poput tebe ni ne osjećam. Kad se pure najedeš dovoljno shvatit ćeš da su igre ego-dominacije i manipulacije i prikrivenog straha za male dječake.  Sve vrste društvenih ego igara su za one koji još nisu bili mrtvi. 

A ima nas jedan cijeli mali svijet što smo se dobro najeli pure, pa za posljedice ne marimo. Ego je svakako najveći neprijatelj čovjeka.  Sa mnom je tako lako, sve karte na stol, pa nek ide do đavola. Dok ti kusaš puru još u malim zalogajima, sa preljevima od pavlake da lakše niz grlo siđe, ja plešem sa onima koji su siti.

Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna