UĆI ĆU NA ZADNOJ NIJANSI PLAVE
Život je stalno u sprintu. Nikako daha da uzme. A ja se onda odvojim od njega. Tamo gdje vrijeme stane, i dani se smjenjuju bez datuma, cvrčci se upjevavaju. A život malo ide bez mene. Kad već on neće da stane, stanem ja.
Plavo me zove, dođi, dođi, opija me svojim prelamanjem nijansi, zagrli me oko vrata i pojede svu težinu postojanja. Mjesec, taj vragolan što mi se smjestio baš u vodi, smiješi se odozgo. O znam, sretna sam što imam taj okean raspoloženja i emocija po kojima mogu da plivam. Zna i on da mi je nekad svejedno, da se sjetim da je život samo putovanje i igra. Plešem do kraja nijansi modre, od valcera do prljavog plesa, plešem za danas, za sad, jer sutra.. Ah kome je još bitno sutra, ne znam čak ni da li će ikad doći to varljivo sutra. Kad plešem plešem, kad ljubim ljubim, kad grlim grlim.
Vidiš, život ne čeka. Trči neku čudnu disciplinu maratona u sprintu. Traži snagu, izdržljivost i brzinu. Ući ću u njega na nekoj stanici na zadnjoj nijansi plave. Ući ću opet da trčimo skupa, samo dok malo odmorim u čvrstom zagrljaju plave.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar