ŽIVOT ILI PLASTIČNA FOLIJA
Sreća odoh u pisce, a ne u slikare. Materijal za slikanje je jako skup, a ovaj elektronski papir haman džaba. Nego, vidiš li kako padaju kiše ovih mjeseci i dana? Dobro je to. Stvaraju kiše bujice riječi u meni koje naprosto moraju da izađu. Što bi moja jedna drugarica rekla "Uh Sunce ti poljubim" nisam znala da volim kiše. Inspirišu me već godinama.
Spomenuh jednom na jednom putu da boljeg lažova od sebe nikad ne trebaš slagati. Nekako mi se da, nije da ja to hoću, ali mi se jednostavno da da laž namirišem. Znaš li koliko su me puta pokušali slagati, pa to je nevjerovatno. A laž ima čudan miris u zraku i bljutav okus u riječima. Ali nema veze. Opraštam ba sve, ljudski je slagati, dok lažeš razloge, a ne ono što je unutar duše. Razlozi svakako nisu važni. A ono unutra što nas proganja, eh to je bitno. Hajd eto nema veze i što lažeš meni, nije to u meni, to je u tebi. Najteže je kad čovjek laže sebi. Znam, i to sam probala. Misliš da je meni bilo lako reći istinu koja vrišti u meni mjesecima? Ne, nije. Urlici su to zbijeni u tako malom prostoru između glasnica. Nikad nije lako urlik emocije reći. Samo ja danas više ne marim šta drugi imaju da kažu na moje urlike, a vala ne zanima me ni šta će da misle. Možda sam previše direktna, ali šta je svrha indirektnosti, osim da ostavlja prostor za različita tumačenja. Možda se ne znamo dovoljno ili se poznajemo previše, pa djeluje zastrašujuće. I meni djeluje strašno, ali ja svom strahu pljunem u lice i on prestaje da postoji. Kad nisi više strah dam ti ime. Šta može da izgubi onaj koji ništa nema osim straha? Samo strah. I da li će da boli? Ne znam. Znale su od boli same suze teći niz lice dok duša krvari. Preživljavala sam na infuzijama. Šta ti vagaš na dva tasa vage? Strah, emociju, želje, nade, bol? Zar je vrijedno postojati poput prozirne plastične folije?
Ja možda nisam lagana ljetna kiša. Možda sam oluja, nevrijeme, cunami. Ali i ja se bojim kao i ti. Samo ja imam petlju da probam sve, jer sam odabrala da moj život ne bude prozirna plastična folija. Znaš koliko se bojim? Bojim se do te mjere da ne mogu da dišem, da mi se dlanovi znoje, da pričam bezveze samo da popunim tišinu između sebe i straha. Bojim se više od tebe, jer me boljelo više nego tebe. Pobjegnu ljudi istočno od ovog grada, valjda se nadaju da će tamo nestati straha. A svaki čovjek sa sobom nosi svoj strah, svoju laž, svoju istinu i svoje želje. Onda, eto možda ćeš me naći u sred ovog Balkana, ako me put ne odvede ko zna gdje, da strahu zajedno pljunemo u lice.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar