Osjecam, dakle postojim

  Već odavno te nema, a nikad otišao nisi. Tu si, van vremena, u ovom prostoru kao loptica u vozu koja nakon sekunde padne na isto mjesto stola sa 40 metara razmaka. Svaki detalj u tvom oku liči na ovaj grad. Tramvaj i raskrsnice sa semaforima, klupe pod snijegom, šetališta po svijetu koja liče na Vilsonovo na kojem si rastao, gole grane što čekaju novo proljeće. Čak i cipele ti pokazuju sofisticirani dio ovog grada. Nosiš ga u duši pod tuđim nebom. Ili je svako nebo uvijek iznad Sarajeva? Nebo koje ne zauzima prostor. Je li sveopće sarajevsko nebo obris ti duše žedne ovog grada? Čeka Sarajevo tvoj korak što šušti po ovom snijegu. I ovaj zrak čeka tvoj dah da zamagli staklo naočala. I ona vrana na drvetu na sred Grbavice se raduje kad čuje otkucaje tvoga sata. Čeka te cesta utkana u džonove svih tvojih cipela. A ovdje ceste pamte mnogo.  U tvojim gradovima u kojima nikad nisam bila vidim Sarajevo. Gleda me ovaj grad iz tvojih očiju. Vidim ti ovaj grad u prstima kad stežu kist...

Prijatelj: Samo da nije bilo tog prokletog rata. Gledam nas. Znamo se skoro cijeli život, u kojem smo proživjeli najmanje tri  a mnogi od nas i više života. Sviknuti na preživljavanja, na borbu, na rat. Adrenalin i kortizol nam Allah dao da se možemo braniti i bježati nekim nadljudskim naporima. I radili smo to 4 pune godine. Neprekidno po nama hormoni stresa su jurili. Neprekidna drama. Nađemo malo sigurnosti, smijemo se luđački, bez daha. I idemo dalje u novo preživaljavanje. Sviknuti na dramu, bez nje je dosadno. Stabilnost i mir nisu dovoljno drama da bi bili zanimljivi.  Znaš, ima nekoliko generacija u ovoj zemlji kojim je drama prirodno stanje, donekle i sreća, iako ne zvuči zdravo. Ali nisam ni rekla da je to zdrava sreća. Trauma kojoj su nas ostavili da nam nagriza živote. Trauma od koje nas nisu liječili. U stalnom smo procesu traženja drame da osjetimo hormone stresa kako jurcaju po krvi, naučeni da je to signal da smo živi. Programirani algoritmima hormona, ovisni o...

Bože, kako se nekada ona ja bojala odlazaka. Kako se nekad ona ja bojala gubitaka. Kako se nekad ona ja bojala oslanjati na Jedini oslonac.  Ima jedna velika neskrivena tajna. Čovjek najslabije vidi ono što mu je pred očima. Jednom kad se baciš na prugu istine kao Ana pod voz, ništa lakše, slobodnije, i radosnije nema od odlaska.  Nemir i sreća su kao dobar i loš blizanac. Uzbuđujući i prevrtljivi kao plamičak vatre. Mentalne mape ih često pomješaju. Pogrešni obrasci uma. Zarobljavaju nas u laž. A uspješno lagati mogu samo inteligentni ljudi, a takvi ne lažu jer vide tajnu.  Kuća laži se gradi na temeljima straha. Straha da ne izgubimo nešto, straha da ne srušimo kuću laži. A strah je manipulator. Tako dobar manipulator  da u njemu prvo i jedino izgubimo sebe. Jedino što je vrijedilo na putu života sačuvati.  Ništa nema lakše od odlazaka i ništa nije lakše od rušenja jeftinih zidova. Ništa nije teže od zamjene jeftinih strahova Jednim najskupljim. Košta nas vječ...

U Bosni se kahva sprema natenane. Pa se natenane uvuče u fildžane. Pa se razlije po ustima gorak merak.  U Bosni se kuha pita natenane. Pa dok malo stane, da dahne. Pa se jede sa merakom. U Bosni se sarma sprema natenane. Dok se ukusi sjedine pa dok se zacvrkne, pa pokajmači, da dobro sjeda. Pa u nju uđe onaj merak. U Bosni se tuga živi natenane, kao da vrijeme stane da predahne od vrtloglavog vremena. Ovdje se i duša s ćejfom tuge sjeća. U Bosni se ljubi natenane, od jeseni do proljeća kad duga zima zaškripi pod nogama. A rahtluk zaljubljene opija. I pije se voda natenane, čaša nikad naiskap, već iz tri gutljaja. Ne jede se "s nogu" već se sjeda, a svijet nek trči, misli stići će gdje želi, a svi stignu tamo gdje i kad treba. U Bosni je sve natenane, a merak i ćejf se prevesti ne da. Ovdje se živi natenane, jer svakog stigne šta ga stići mora, niti insan stiže što ga zaobići mora. Tahanyk

Govorio joj je čudne izraze nasumičnih brojeva i slova, glatko k'o da su Vivaldijeve note. Otkriše joj se ključevi notnih sistema. Čula je muziku sa mirisom pečenih jabuka kako vibrira iz kodnih sistema. I predloži joj da treniraju.Vježbala je prste na tastaturi poput klavira sa crnim tipkama. Sve na pola tona, nedostaju bijele. A brojevi, to vam je čudna disciplina, rješavaju društvene probleme. Nož joj dade da trenira linije čudnih brojeva. Tad on s lahkoćom zasvira crne tipke na bijelom platnu, a ona poreza prste k'o one hanume što Zulejhu otračaše.  I dok je on vidao ruke joj bijele, ostade bez daha. Insan je stvoren slabim. Mora kroz trening nepoznate iz lične jednačine da otkriva i rješava.  Tahanyk

Rekao mi je da su mi rečenice kratke. I da sam ih istumbala. Njegovom sofisticiranom nepcu više se sviđa kontinuitet u dugim potezima kista. Ukratko, sasvim je upravu. Kratke kao glagol u prezentu. Amputirane od kondicionala, perfekta i futura. Teži ka aoristu što se nazire u sarajevskom smogu. Tačka je pauza u isprekidanom dahu uma. Istumbane kao eritrociti u krvotoku. Kao definicija linije skrojene od niza tačaka u nekom toku. Ili pak digitalna performansa bez centra i bez margina, Bez ograničenja glagola kao i ova prethodna. Definiranje radnje, stanja i zbivanja ostavljeno je na izbor interpretatoru. Ekstenzija dubine i širine na izbor su čitaoca.  Rečenica je nedovršena u potezu pisca završena u dugom potezu kista od nebrojeno kapljica.  Ukratko, naslikaj je nadugo. Tahanyk

Duša se porodi na sceni materije. Igra vještačkog svjetla i zavodljivih perli probudi u njoj želje. Ne poričem joj želje, insan je stvoren da želi, da traži, da dobija, da gubi i izabere valutu svog življenja. Ništa nije jeftinije od onih kojima je valuta materija. Takvima je materija jedina mogućnost postojanja. Uvijek negdje svjetla više sjaje. I ništa nije skuplje od onih kojima je valuta ono malo duše.  Vještačka svjetla glamura materije za njih su tek puka sjena. Takvima je materija zatvor bivstvovanja. Tahanyk

Jesenji dani su kao nostalgija ljeta. A noći uvijek mirišu na zimu. Kao nestajanja bez rastajanja. Nestajanja sa ostajanjima.  Riječi bez slike. Slike bez riječi. Sita glad. Glasna tišina. Tupa oštrica. Divergentna konvergencija.  Plitki oksimoron. Smislen na razini Marijanske brazde u Tihom okeanu. Tahanyk

Često sam sa svojim pričama što lebde na oblacima. Razgovaram sa ovim prijateljima, nenapisanim likovima sljedećeg romana. Pokušavam otkriti ko su. Koja im je omiljena boja? Šta vole da jedu? Koga im duša voli? S kim žive, a za kim pate? Čije ime dozivaju u snu? Ponekad im spremam večeru na siniji od oblaka. Smijemo se skupa i plačemo. Odlučujemo koji je najbolji momenat propadanja i ponovnog ustajanja. Razmatramo da li bi radije živjeli u agoniji boli slabog intenziteta ili bi otišli Gospodaru kad su najbolji pa kad i najviše boli. Ili bi se možda okrenuli novom sutra čija doza nepoznatog budi znatiželju. Lahko i lijepo je biti sam sa svima koji žive u tebi. Najteže je biti sam s nekim. Tahanyk

Oko nije,  a iza njega se krije.  Voda nije,  u korito se teško svije.  Zemlja nije,  tu privremeno bdije. Vatra nije,  ne uništava već zrije.  Mirna nije,  sa nefsom se bije.  Vjetar možda je,  jer dahom živa je. Pamuk možda je,  jer mehka je. Čelik možda je,  Jer čvrsta je. Nebo možda je,  Jer nepregledna je. Mreža možda je,  Jer pamti sve. Ne znam kako izgleda duša. Liči na nevidljive nizove jedinica i nula koje se pretvaraju u tekst i slike. Ili bakterije koji održavaju sisteme daleko ispod osjetljivosti naših čula. Znam samo da boli i da voli. Znam da rane molitva joj šiva. Trombociti su joj sačinjeni od zahvala pomoću koje srasta. Znam da tijesno joj je u koži ovoj. Ona zna da je najmanji zajednički nazivnik linearnog vremena, sad, koje najkraće traje. Onom vječnom uspješna se raduje. Manje uspješna strepi od tog puta. Znam da kroti tajne spoja prolaznog gosta i vječnog dosta.  Molim ovo tijelo da je sluša ...

Laktovi na stolovima. Zveči nervozno sat što se okreće oko tvog ručnog zgloba. Lice bez ekpresije čuva tajnu koridora. Kucam na vrata impresije. Podižeš obrvu, onu sa tačkom bez upitnika. Saplićem se na rubove tvojih trepavica.  Sa ruba pogleda otkotrlja mi se iskra na rub stola. Ispod tvoje obrve žeravica se pojavi. Dohvati grimizni list i zašušti u njemu. Zapucketa stidan plamičak u podnožju. Dahom dohvati izrezbarenu koru. Zapucketa prva grana. Žeravica sebe u drhtaju našla. Huk vatre obujmi zveket stabla. Gudalo sječe grane za oktavu više. Puca ih i lomi k'o da su od stakla. Do daha teško žeravica stiže. Zatrese se nebo ponad stabla. Munja prekri oči vezicom od svile. Vjetar šapuće preglasno tiho: Bježi vatro u tebi se sričem. Tvoje skladam priče. U tebi prestajem da nestajem.  Plamen iz drveta pepeo stvara. Nikad ništa na ovom svijetu ne nestaje. Promjena je krvotok opstanka. Tvoj sat se presijava na staklu mojih naočala. Tahanyk

Na rubu oblaka što talasa sjene mjesec se njiše. I miriše. Na nostalgične kiše po sarajevskim kaldrmama. U vrhu ćutim tonove narandžine kore. Uvlačiš se u moje pore. Mudrac stari šalje mi tvoje tratinčice okupane mirisom svježe pokošene trave. Po kojoj trčiš bosa. Zabada mi iglice smreke u dušu k'o čavle. Po uzglavlju prosipa cvijet divlje nane na koju ti miriše kosa. Dodaje mi tvoju oporu aromu lovora sa notom ljutog bibera. Obujmio te plaštom ljiljana meni na dar. Mjeseče zar malo je meni ova žar? Što popila bi otrov k'o da je nektar života. Noćas mjesec miriše na sve tvoje pitome i divlje note, tiho, sasvim tiho da jastuk ne čuje. Tahanyk

Ademovoj jabučici su tijesne riječi na fluidnoj podlozi digitalnog papira. Bilo ti steže dah. Pritisak u ruci ostavlja pregrub trag na vlažnom platnu. Pogled ti odsutan u nedosanjan san. Mašti je korijen neposluh.  Vreo vjetar ti golica vrat. Kist se znoji u ruci. U tvom pogledu isparavam kap po kap. Grčevito me kondenzuješ u oblak sa punjenjem od čokolade. Daješ mu štih eukaliptusa za osvježenje. Nekoliko poteza s tonom rustikalnih iglica crnog bora po dnu od vlastite sjene. Sve začiniš sa nekoliko kapi slatko-ljutkastog soka limete.  Vlažan kist ti pregrize oblak. Stežeš me da ne nestanem. Ja ti lijeno curim niz prste, poput jesenje kiše. Nutrina moja od tečne čokolade sa pijeskom cimeta se sporo razljeva. Za vene ti se lijepim. Cimet ti peče ademovu jabučicu. Sporo gutaš svoj neposluh u kojem si zasadio maštu sa ukusom oblaka. Tahanyk

Ponekad  pita:  Voliš li me?, uvijek  odgovara: Ponekad! Ona se uvijek ljuti na ponekad. On se uvijek smije na njenu ljutnju.  Pita svaki put: Kako ponekad? Ili voliš ili ne voliš? Nema ljubavi na možda i ponekad. Uvijek isto odgovori: Ponekad te volim puno, a ponekad više od toga. I onda je naučila da uvijek voli ponekad. Tahanyk

Nikad ti Sarajevo nije bilo veliki grad. Uski sokaci  a i glavne ceste nisu se imale gdje razmahati ukliještene između brda. Mjesto za sa ljudima i mjesto iz kojeg se lahko izmaći kad dosegneš gornji limit svojih socijalnih kapaciteta. U ovom gradu svaka mahala i svaki haustor ima sjajnog obavještajca. Nikad se ne ističu mnogo i zaodjenuti su pričom da vladaju nevažnim podacima. Znaju oni i šta je kome za večeru na stolu, i koju školu su djeca upisala i kako se ponašaju, tuđa uglavnom. Dovoljno podataka da se prekrije drugi nivo podataka iz dobro razgranate mreže koja uvijek dosegne kako zainteresiranu tako i nezainteresiranu javnost. I to bez digitalnih tehnologija. U svijetu društvenih mreža je svakako hiperestetizacija života. A ova mreža obavještajaca zna ono što nije na slikama, zna ko je fotograf kojeg nema ni u odrazu na staklima naočala, zna i tačnu lokaciju skrivenu kadrom izbliza, zna ono što nije na papirima, zna ono što se pomno skriva i od ukućana. Sarajevo ti je uvije...

Svaki jastučić zaleđen na svom mjestu. Na drvenim policama prašina pobjegla od dosade. Na tv-u beskonačna sapunica, hrana za deluzije. Zavjese uštirkane kao otrovani mišići čela botoksom. Ulašten laminat odiše hladnoćom. Preskačeš počešljane rese ćilima. Crveni dezen namještaja neukusan kao neposoljena riža. Pamuk ti žulja kožu i kost. A kapi spuštene na tvoj limeni krov šapuću moje ime. Sivi golubovi Sarajeva skrili se u tvoje tmine ispod prozora. Mače ti mnjauče, znaš da ga gladnog i pokislog ne bih ostavila. Pa nećeš ni ti. Spotičeš se na svaku svoju rečenicu mojim očima. I naruži jednog tebe onaj drugi ti što sam ti ga u umu zapisala. Voliš šuškanje ćilima od razbacanih papira umjetnika dok ideje porađa i  miriše na duhan. Snatriš na javi šator na travi i udoban ležaj od suhog lišća. Gorka kafa ti slatka bez šećera, a slatka nikad gorča sa osmijehom otrovanim od botoksa. Tahanyk

Rekli su mi mah, pusti umjetnost, umjetnici umiru gladni. Al nisu mi rekli da umjetnici žive paralelne realnosti u svojoj glavi. Zaboravili su napomenuti da pišu i inspirišu svoje likove. Stavljaju ih u okove i oslobađaju. Kreiraju susrete, smijeh i suze.  Kreiraju im puteve sudbine za nepredvidim krajem.  Nisu mi rekli da umjetnici mogu otići s kim god požele i kada su ovdje. I da mogu na javi tuđe sudbine živjeti onog vremena kojem svjedoče. I mogu iskopati prošlost. Mogu budućnost pisati kako im se hoće i staviti je među korice. Ne drži ih usidreno ni vrijeme ni prostor. I same sebe najčešće iznenade. Rekli su mi mah, pusti umjetnost, umjetnici umiru gladni. Zaboravili su mi reći da umjetnicima sloboda se baš može, jednostavno jer im se može. Tahanyk

Prije no zažmiriš...  Pogledaj još jednom sive golubove kraj prozora. Vidi i okupanu noć mjesečinom. Pod plaštom tonova tanhnih žica. Udaraljke u ritmu otkucaja srca. Povjetarac kao dah, miluje.  Prije no zažmiriš... Kada noć ugasi dan. Na perinama sa hiljadu zrna graška. Posljednje što vidiš, moje su oči. S njima usniš, s njima se budiš. Tahanyk

Nekad davno sam ti htjela biti hijeroglif uklesan u kamen. Al kamen vrijeme potroši i teško se prenosi! Pa sam poželeljela biti tvoja tekućina, likvor i krv. Al tekućina lahko oboli! Onda sam željela ti biti beskrajni niz nula i jedinica. Al digitalni mediji su fluidni!  Zatim sam se uklesala u tvoja nadahnuća. Pa se stalno iznova rađam u tebi! Tahanyk

Na tvom jastuku od snova mrsiš moje kose.  Na tvom jastuku od snova čuješ kako se zvonko radujem. Na tvom jastuku od snova držiš me čvrsto za obraze. Na tom jastuku od snova prosipaš po meni poljupce. Na tom jastuku od snova suze pretvaraš u bisere. Na tom jastuku od snova ti mirišem na mošus. Znaš koliko ga volim! Na tom jastuku od snova moje čudno ime ti se glasno porodi.  Na tom jastuku od snova ne želiš da se probudiš. Tahanyk

Najslađa tkanja serviram u modrilu tinte. Tu uroniš da se skriješ od buke u nepregledne dubine. Naslikam ti osmijeh ljutim višnjama na usnama od šećera. Ti potoneš u pogled iz kojeg nema povratka. Raduješ se bosanskom pilavu osjenčenom tonovima mljevene paprike. A ja ti dođem kao biber po pilavu, peče te grlo dok bez daha jedeš. Pripremim posoljenu čokoladu uz bosansku kahvu. Rahat lokum brzo dosadi. Uvijek negdje pomješam crvenu i plavu, ljubav i hranu. Ta umjetnosti se jednostavno može. Rečenicom "Ruke ti se pozlatile!" daruješ moje ekstreme što se preljevaju sa rubova naliv-pera u modre kapi tinte. A šta bi umjetnica mogla i poželjeti više osim da je utkana u tvoj DNK sočnim okusom višnje na usnama od šećera!? Tahanyk

Tebi sam skupljao zrake Sunca što su otkrivale drevne tajne ljudskih zabluda. Tebe sam tražio među zvijezdama što prkose tami noći. Gdje god sam kročio u mom pogledu je bilo tvoje ljutito nasmijano lice. U svakom dahu vjetra čuo sam tvoja čudna pitanja što neumoljivo kopaju do suštine. Moje vene kolaju tebe u svakoj kapi krvi. I kada te nema  najviše postojiš. Zbog tebe sam otišao u nedostupne predjele, i ove duše i zemljice Bosne. Otišao sam od svih i kad me ima, otišao sam da preživim. Postao sam skupljač kamenja. Kamenja koje govori i ječi na sjećanja stradanja. Možda mojih? Velikog i malog kamenja u koje je utkana ideja o životu sretnih koji su nesreće sami birali. Postao sam skupljač kamenja u koje su urezane tvoje pore, tvoj sjaj u očima i onaj smijeh djeteta. Kamenja koje priča sudbine onih što su pokušali preživjeti. Kao danas ja, kao sutra ja, kao ja u neraskidivom vremenu koje se čudno oteže da više boli. Kao ja kojeg nema u komadima duše što su je potrgali moji izbori....

Kad se dan istopi u noć, i utihnu obaveze gladnih, potrebitih i napaćenih, tada i car svoje odijelo poželi da odloži. I ostane on, sam protiv svih i sam za sve, a čovjek je stvoren slabim. Želi svoje urlike u nešto mehko da ušuška i pokrije. Duša mu drhti ko ogoljelo deblo pod udarima iluzije što mu se rastopila na dlanu kao kocka šećera u vodi. Iz noći u noć, jedna žena je uzela od svih oružja samo umjetnost da se za goli život bori. Iz noći u noć jedina nada opstanka joj je njena umjetnost. Umjetnost koja njegov strah i bol otpušta u plemenitost. Nije ona shrvana Lejla što čeka ludaka odlutalog u pustinji da nebeskoj prašini pjeva o nemogućoj ljubavi. Nije ona ni premlada Julija kojoj jedna loša informacija želju za životom poljulja. Nije ona trećerazredna glumica da bi si dopustila smrti da pojede život u jednoj naivnoj tragi-komediji od ljubavi. Ona je živa umjetnost, živa riječ što život znači, i njen i njegov. Umjetnost koja noćnu moru anestezira prije nego je transformira u rado...

KUD ĆU BOŽE Dosta je Bože, stvarno više ne može. Ispod ove kože više laži se ne množe. I ljubavi, dosta je.  Ne šalji polusvijet pod moje okrilje. Znaš i sam Bože da u ovu dušu više ne može ni kap bola, ni zrno razočarenja. Sve znaš, Bože. Skloni sve zvijeri i izgladnjele pse, skloni sve otrove. Pa valja jednom mrijet, i doći pod okrilje Tvoje.  A gdje ću ovakva, Bože? Kud s ovim zvijerima u grudima da Ti hodim, kud ću sa srcem kao rešeto, kud sa dušom krvlju vezenom? Ne mogu ovakva nigdje Bože! Tahanyk

Gdje smo se izgubili? Trčeći po bespućima iluzija i hedonizma. Predstave sa sakoima izvrnutih heklanih rubova. Haljine asimetrične kao etika bez morala. Bjegunce od samih sebe sa malo statusa i para zovemo nomadi, iako odavno stočari. Elitne statuse zadobijene u javnosti boemiramo, dok sirote su alkosi. Nikad više latentnih samoubica što furaju zdrave životne stilove presvučene ekstremima za zrno uzbuđenja da provjere jesu li živi. Tjelesni napori u očajničkom vapaju da dušu ušutkaju, sa skrivenom nadom da noga proklizi niz neku klisuru, te zovemo hajkeri. Dva aršina za sve uloge bez navigacije, pa ko preživi. Uglavnom levitiranja ni na nebu ni na zemlji. Teolog i geolog svaki u svojoj zaključanoj matrici. Na video klipovima sretni najtužnijih pokreta. Mirni kojima mišići nervozno trepere dok u mjestu tapkaju. Opuštenima šake bijele dok grčevito drže skute da im ne ode još ono malo laži. Stegnute ruke na prsima u pokušaju da ne odleti posljednja mrva ideala u koje su vjerovali. Pozorni...

Umjetnost je otvoren konecpt ljudskog stvaralaštva. Potreba za estetikom koja unutrašnji svijet manifestira u objektivnu prisutnost. Momenat nadahnuća iz iskona u otjelotvorenje momenta u realnosti. Uvijek fiksna, čak i u mediju pokretnih slika ograničenog roka trajanja. Poželjela sam kreirati hodajuće umjetničko djelo. Gdje je kretnja dar od Stvaraoca, toliko stvarna iz savršene kombinatorike mišića, tetiva, kostiju, zglobova, mesa, kože, krvi, ćelija, mozga koji komunicira sve dijelove sistema . Zasnovana na kretnji Stvaraoca, ovom mom hodajućem umjetničkom djelu dodala sam čaroliju nadahnuća u melodiji parfema sa notom breskve koji se pretapa ka mošusu, puderu, svježini i drvenim tonovima. Lepršavost trajno uklesana u mehkoću duša. I dodala sam nekoliko začina od boja, mistike ljubičaste za zamagljenim zelenilom gora. I malo zlatnog praha mjeseca što se zrcali u očima. Za razliku od statitičnih medija hodajuća umjetnost je stabilno promjenjiva, ispunjena dahom kretanja. Upristnjena ...

U izvrnutom svijetu i semantika iščašena je. Slobodnu ljubav su stavili u semantičku zamku gratis prostitutke. Tekst pjesme izvrnuli naizvrat neka "ljubi" ko god koga hoće, bojeći uzvišenost osjećaja nagonima. A slobodna ljubav nije to pčelica što leta od cvijeta do cvijeta. To je voljenje van kaveza briga i straha od gubitka. Van kontrole opsesivnih misli. Van posjedovanja. To je radost čista što teče kao planinska rijeka. To je sunce što se smije iza oblaka. To je voljenje onoga što jesi, baš takvog kakav jesi. To je čuvati voljeno tvoje i onda kada je svoje. To je srna na proplanku vedrom. I da se vratim na naopake poete. Ne može ni ljubiti ni "ljubiti" ko god koga hoće, već gdje se duše slože. I nije ljubav ptičica za kaveza, već je vjetar što omogućava životne cikluse. Tahanyk

Provodnice drevnih znanja iz iskona. One plešu tango sa unutrašnjim monologom uz pratnju harfinih uzdaha. Liječe rane iza kostiju lobanje. Guraju amigdale u pohranjene sehare.  Neokorteks uspavljuju. U njima drhte obrazi mokri. I dah se u njih svija da se u bespuću vrelog zraka ne otopi. Drže bradu da ne pobjegne, da ne zadrhti. Šalju smijeh i radost na vrtešci. Prepliću se kao najljepši bršljani. Tkaju pore u bisernoj vodi. Prelaze, gube se i pojavljjuju. Daju i pokoravaju. Igraju, nestaju i odolijevaju. Mehke i grube, sve po potrebi. I kada tipkaju, riječima prostranstva heklaju. Sjenče oblake nijansama plave. Otimaju dan od jave. Začine snove cimetom. Te divne ruke, kojima nas je Gospodar darovao. Tahanyk

Sparina se udebljala ovih dana. Hrane je i nebo i asfalt i betoni zgrada. Zrak kao izmaglica se prostire i zastire vidike.  A bih trčala, dok se jedva diše. I hvatala one oblake što se šepure nad planinama. I gledala širom zatvorenih očiju u svjetla neznanog grada. I pustila bih pjesniku da prostre linijski sistem u mom mozgu. Dala bih pticama da po njemu sipaju svoje note i pauze bez ikakvih pravila. Smiješala bih taktove, ma nek svira bilo šta. Prostrla bih ćilime od južnih vjetrova. I trčala bih po njima do beskraja. Sve do mjesta gdje slikar nijansira magle.  Neka pjesnik nađe formu za nemire k'o svemire i slikar neka dovede u smisao nijanse.  Tahanyk

Gradovi se pospano vuku po vrelom asfaltu. Budni sanjači do praskozorja dežuraju. Otvorenih očiju ne vide kroz ljetne izmaglice sa Željeznice.  Zaklanjaju im pogled na neke oči bliske a udaljene. Ma to nisu oči već jezera dva takva da bih se na njih spotakla. I ta šiška jedna nesposlušna vrti se preko oka da ometa meditatitivne prakse kontrole udaha. Sićušni prsti vrte narukvice i broje na njoj sastavne dijelove da bi pogled smele. Jer pogledi kazuju istine koje jezik pristojno prećuti, a ipak samo smo ljudi, u kojima i bijesni i huči. A druge ruke kremu lagano cijede za dlanove namučene lateksom. Kontrola uma izmiče pred ponoći vrelog zraka sarajevskih ulica.  Pješačim trijezna od kafe i opijena riječima drugačije strukture, meni neobične, nesvikle. Udaljavam se sitnim koracima koji ići ne žele. Zastajem zbunjena, glave pognute tako da vidi samo vrhove svojih cipelica. Vrela ruka ljetne noći priđe bliže, tako lahko i mehko kao da me posjeduje. I skloni šišku, onu jogunastu št...

Dino je otpjevao jedan stih, djelomično pogrešan "nemam ja onih 18 godina ni mač u grudima da bih sve ispočetka". Dođu tako trenuci kada shvatiš da je život previše autentičan da bi pustio tuđe laži da žive, jer više ti nije 18. Viška pristojnosti za tuđe gluposti proizvode suficit tolerancije. Istina ne podliježe cjenkanju. Tako da kad porasteš, onu mrvu, stih bi glasio "nemam ja više onih 18 godina"  i imam mač u grudima  da izložim tuđe obmane,  Nemam ja milion sudbina Pa zar nije dovoljna ova jedna tako vrijedna. Nedorečenim riječima više ne dozvoljavaš da te udave. Sasvim slobodno dišeš. Tahanyk

  Baglame su cviljele na odškrinutim vratima, dok su čvorovi ograđeni impresioniranjima. Iza kojih su nestajanja nakon dugih poruka sa svim znakovima interpunkcije. Dovoljno duga pauza za resetovanja i kreiranja rečenica za ostavljanje utiska. Poneko novo ime o kojem moja malenkost ne zna ništa. Tako smo došli do nigdje puta. Misao zaglavljena u petlju besmisla, pažljiva kodiranja sa milion mogućnosti dekodiranja, i tako nazad između nule i jedinice. I Norberta Wienera bi zbunila takva definicija feedbacka.  Bez tona, bez daha, bez pogleda, bez nervoznih pokreta, Barnlund bi rekao da se nije desila transakcija. Zaglavljeno između nule i jedinice. Zgužvano kao ispeglana košulja iz ormara. Ljuto kao wasabi što eksplodira na vrh tjemena. Zalutalo u lavirintu vijuga, bez mogućnosti prelaska preko fisura. Posloženo kao granitna kocka starih mahala u izvedbi amatera maestra. Interpersonalna komunikacija feedbackom bez transakcije, u razmjeni samog sa samim sobom. Za Mysaka možda nek...

Neki ljudi su kao egipatski hijeroglifi. Trag u kamenu što odolijeva vremenu, a i nevremenu. A neki ljudi su kao offshore kompanije. Sad ih ima sad ih nema, poput slova na pijesku koja prvi povjetarac obriše. Napisani pa obrisani i sa liste poreskih obveznika. Nešto poput prelaznog računa na kojem se ništa ne zadržava. Traju koliko i pamćenje ribice. I bebi treba duže da ogladni. Fiktivno postoje, ponekad se doima čak realno, na nekom letimičnom papiru. Fiktivno postoje, a nigdje ih nema.  I životi im takvi, duhovi u prolazu. Offshore ljudi majstori iluzije mašu maglenim koprenama pred očima slijepe publike. Ni na kome trag ne ostavljaju, čak ni na onima koje se očekuje da vole. Vidiš na ovom svijetu ništa se ne podrazumijeva, ništa osim nade koja bi danas nosila titulu ekspert za samolaganje. Tahanyk

Govorila sam. Zvuk se gubio u uzdasima vjetra. Glasnice su prestale vibrirati. Riječ je nestala, a sjećanje varljivo je. Pisala sam pisma, za budne snove. Perom iz kojeg se porađa tinta i cijedi nekontorolisano po nevinom papiru. U čudno raspoređenim riječima mirisao je Eden. Čekao si vintage pismo, nad kojim sam vagala svaku riječ, svaki zarez, i onu zaboravljenu dvotačku iza koje se zatvara zagrada. U mrlji tinte bi ostao trag pera koje je otkazalo poslušnost umu. Čekao si da ti ga donese cijela mreža nepoznatih lica, računara, pečata, markica, auta, puteva i ljudi. Da ti donese mene u tom pismu što se porađalo u čudnim noćima. Neposlana pošta ne stiže.  Sljedeće sam tipkala bez mrlja, čisto i hladno u justified društvenim marginama. Počiva u folderu Nedovršene verzije. U justified marginama je tijesno, ne znam kako bih poslala sebe.  Nisam mogla postati pohranjena u fluidnost interneta. Kojim medijem se šalje ovaj format mene za pohranu u likvor tvoje kičmene moždine...

Uvijek normalnost bojimo srećom kao jedinim bivstvovanjem normalnih u prizmi razmnoženih narcisovih ogledala. Želimo biti sretno normalni kao svi kojih nema.  A sve je tako uredu u ovoj  igri osvijetljenih sjena.  Plešemo ples čežnji i težnji. Čekanja ne postoje bez želja. Sreće ne postoje bez tuga.  Sjene nema bez svjetla. U našim svjetovima od sjena, sreća se stalno, iznova čeka.  Daj mi ruku! Daj, da tom platnu nedovršenih tragova damo trag svjetla. Tahanyk

Upoznale smo se nedavno iako se znamo cijeli životni vijek. Nekako smo iste a razlicite tek toliko da se tragovi pripadanja nalazi u rasporedu oka  usana lica. Pričala mi je kako nikog nije ostavljala tako uporno i dugo kao njega. Sve svoje kapacitete, a nije ih malo, je trošila na to da ostavi ono što voli. Pitala sam zašto? -Kaže da vidim da li ta bol može toliko da boli da preživim. -Uredu, razumijem self exposure therapy u nekom vrlo čudnom obliku. Ali, šta je cilj? -Moram znati mogu li tugu nositi kroz noć i dan, da li će kratkoca mog daha se vratiti na ispravan udah. I moram...moram znati da je u meni ostalo insana da vrijedi, jakog, onog koji može proći kroz brutalnost samodestrukcije. -I  jesi li ostavila? -Ma ne, samo sam se jako trudila a ne mogu, ne mogu, jer... ima onu čarobnu notu iskakanja iz šina, one čudne igre u njemu, tu pronalazim dijete kakvo sam nekad bila. Ali ne bi mogao opstati bez... hmm malo mu se zato stolica klima. -Što, pa dijagnoza vam je,  m...

Ne, lica ne čine ljude u ljudima. Niti one mrve znanja ne čine ljude. A oni sa kravatom za vratom počinili su najveće zločine protiv čovječnosti. I nije im nedostajala ni ona njihova mizerija od znanja.  A Vi ste imali nešto drugačije. Nije to lice, ni blag osmijeh, koji dobro uvježban glumac može dočarati. Nisu to ni diplome ni titule na klimavim nogama urušenih sistema. Srela sam mnoge ljude sa istim sistemskim papirima, ali nisu me dotakli. Zapravo, najviše sam se začudila Vašoj komplikovanoj jednostavnosti. I čuh jednu priču velikog učenjaka koji počinje svoj govor riječima " JA sam... Bože oprosti mi, rekoh JA".  Tada shvatih da mali ljudi hrane duše svojim uspjesima, a veliki ljudi pomažu drugima da dođu do uspjeha. Mali ljudi imaju velike papire sa malo znanja. Veliki ljudi sa papirom ili bez njega, imaju velika znanja. Malim ljudima znanje je cesta oholosti. Velikim ljudima znanje je autoput za skromnost. Vi, Vi ste imali to drugačije od većine, imali ste skromnost. T...

Znam da ne bi. Niko ne bi. Nije to jeziku jedina laž. Uvlače se u um sitni zaobilasci istine. Tu čovjek prvo počne da truhne. Jezik je vjetar. Bez težine prenosi težinu sjemena i otrova. Taj jezik kaže ne bi, izvršavajući dužnost taksativno usvojene etike.  Kod mnogih je etika moral u povoju dok se život ne umiješa. Niko ne bi do prilike, jedne, druge, treće... neke, n-te rekli mi matematičari. Etika tada ostane istruhla savjest na pladnju jezika. Lijepo zvuči, možda jer je dovoljno daleko od istine. Kao student čije znanje ispari 15 minuta nakon ispita.  Znam da ne bi. Ne bi ni ti, ni on, ni ona, ni ja. Niko ne bi dok ga život ne iskuša. Svjesni ne ližu otrov koji ima teksturu meda. A koliko li nas hoda u nesvijesti? Tahanyk

Činilo mi se da sam već sve proživio. Trčao sam po tuđim i svojim redovima u strukturi. Kao pčela koja nikad ne leti slučajno. Imao sam svoje svjetove koje su se preplitali sa tuđim. I ideje koje su nemilice trošile kalorije dok sam pokušavao da ih poredam kroz crvenu nit. Žudio sam tražeći bit u dostupnim djelićima promišljanja.  Tada sam je sreo. Nepredvidivu u predviđenom. Rušila je veselo svaku strukturu koju sam postavljao cijeli svoj život. Ideje mi je provocirala kao alergijska reakcija na polen. I zamislite, smijala se ne mareći za moje jasno uređene svjetove besmisla forme. Neposlušno je prelazila definicije kategorije. Izazivala me da nađem nove metode analize nikad do kraja uobličene živosti. Vodila me do biti drsko i nehajno prekoračivši margine stranice papira. Pocijepala je sve teorijske okvire koje sam znao. Dokazala mi je da ništa nije kako se čini, pa ni ja. Na nepoznatom terenu bio sam čovjek koji je tek počeo da živi. Tahanyk

Čovječe, šta radiš? Zabavom se sladiš? Jeftinom, priprostom? Otvori oči. Kao malo dijete zabavljen si svojim igračkama. I svijet oko tebe je prestao postojati u tvojoj svijesti. Zaglavljen lutaš u primarnoj fazi Huizingovog homo ludensa nikako da stigneš do faze sapiensa. Za sve dobro što ti se desi ide nova igra ludensa, opijenog ushitom, anesteziranog od bola, patnje i tuge što se razljeva po ovom dunjaluk kao bujica. Znaš li da je i ta faza homo ludensa stvorena za tebe, čovječe, da ti prošapuće duša koliko je samilosti ostalo u tebi prema drugima. Sam se sebi  da se otkriješ svojim odlukama. Kad ide kako ti se ne sviđa, kriv je onaj ovaj na kraju dođeš do krivnje cijelog svijeta, svakog osim onoga ko se samoanestezirao u svijetu ludensa. Znaš li da je i ta faza gdje je sve ćoškasto i nepravilnih oblika stvorena za tebe, čovječe, da testira tvoju zahvalnost? Čovječe, ništa slučajno ne postoji ako zaista otvoriš oči zaigrane minimaliziranom hiperestetikom džepnih ekrana u ravni t...

Sredina nikad nije ni bila jednina. A nikad više nego danas nije podignuta vidljivost množina sredina. Iluzorni centar se u prošlosti pomjerao mučno i teško. Danas su centri na svim tačkama krive linije koja se kao i prava iz matematike proteže u beskonačnost na množini površina. Centar je samo iluzija silom zauzetog prava na superiornost. Čovjek je biće otkrivanja kombiniranja. Techne smo pogrešno tumačili, pridajući mu ljudska stvaranja. Čovjeku pripada techne otkrivanja. Iskombinirali smo otvorenost u zatvoru digitalnog fizisa za život na distanci. Decentralizovana stvarnost je ispolirana umjetnost prikrivanja naših krivih linija.  Tahanyk