Osjecam, dakle postojim

 Sakrile su mi te životne magle. Prekrili su te oblaci vremena. Vučeš svoje niti kroz sarajevski smog u mrvama nadahnuća. A ja te tražim tamo iza sedam koprena od smoga. Tamo iza sedam oblaka sivih kao i ovaj grad. Tražim te u svom Negdjelandu da makar mahneš izdaleka za jednog propalog prozaistu što mu je riba nadahnuća pobjegla u olujna nevremena. Pusti zraku kroz guste čestice zraka što dave pluća. Za ovog propalog prozaistu od kojeg riječi bježe uokvirene u kutije prihvatljivog. Pogledaj me mjeseče, kao nekad kad smo skladali čuda čak i onda kad je boljelo. Vrati mi moju abecedu koju ukivam kao eksere po nebu. Ostavi trag muzama da me pronađu. Ovaj grad još jedino pohode virusi koji se cere dok lisicama stežu zglobove. Mjeseče, daj  propalom prozaisti zlatne ključeve sehara riječi u čudnom redoslijedu ovog besmisla.  Tahanyk

  Neko bi skoknuo do Rima i bacio novčić za sreću u fontanu Trevi. Možda bi na decembarskom škrtom suncu jednu kaficu srknuo, za predah duši.  A ja bih tamo kraj Bosfora, da mi vjetar kose mrsi. I razbacila bih sohbet sa jatom galebova. Lijenim pokretom ruke bih pozvala nasmijanog konobara da mi donese onu šoljicu gorkog čaja. Oči bih veselila živošću boja. Nosnice razdragala opijajućim začinima. I vjerovatno kupila nekoliko sitnica koje mi ne trebaju, samo za hatar šarmantnih brkova na licu trgovca. Sačekala bih da noć izađe iz dana i kandilji obasjaju kaldrme. Gledala bih zrak što se njiše ponad Bosfora u tom užurbanom gradu gdje se duša odmara.  Nakon svih verzija zatvora, hajdemo makar u mislima, hajdemo tamo negdje, tamo gdje je našoj duši laganica.  Tahanyk

Mili moj, univerzum je čista poetika. Savršeno određen svaki zarez, svaka nijansa boje za koju nedostaje naziva, savršena geometrija. I naša misao spuštena s usana u zrak se materijalizuje i ponekad nespretno uklapa u pejzaž univerzuma. A sve teži savršenosti, pa joj vibracija ošlajfa oštre rubove. Ne reci da ne znaš, lijepi, kad te šmirgl papir zaboli prije lakiranja. A ja ću ti biti agda, sočna i ljepljiva, što razljeva svoje čudne misli po geometriji univerzuma. Lijepi moj, ljepota je da se konzumira, bez narušavanja reda. Agda natapa svaki djelić vezenog pejzaža i lagano se ulijeva u pore. Uživaj u toku ukusa, ne kvareći estetske note. Estetika nije statika. Ja sam ti, mili moj, promjenjiva estetika, nekad gušća nekad lagahnija verzija slatkoće. Samo ne narušavaj estetiku univerzuma, jer šlajfanja znaju mnogo da bole. Tahanyk

Šetači po snovima. Putnici izmaglice. Kopači suštine, duboko ispod površine. Slikari riječi, što kreiraju pomične slike. Davljenici u "sivim" zonama nužne adaptacije. Interpunkcijske znake koriste kao muzičke ukrase. I hvataju one zrake povrh gora da tame osvijetle.  Ne pripadaju, ovdje. Jer uljezi su u mjestima za normalne. Žuljaju ih mehke fotelje, oni bi radije zagrlili svoje pjenaste oblake. Budu ovdje samo siluete. A tamo u svratištu za estete i poete, plaču nad prašnjavim stranicama knjige. Tamo u svratištu za estete i poete, tamo se raduju kao malo dijete. Posijeku se na oštru riječ, okliznu na bljutavštinu amatera. Gutaju svoje doze katarze kao gumene bombone. Uljevaju energije u moždane neurone.  Da, tamo je udobno, u svratištu za estete i poete, jer tamo tišine glasno govore. Tahanyk

 U duše se uvijek neko uvuče kao nepozvan gost. Bezimen za vibracije zraka van pluća. Obojen danima, tih kao sitna jesenja kiša. Meškolji se i vrpolji kao dijete prije počinka. Svojom odsutnošću uznemirava samoprisutnost. Umiješan je kao chilli u slatke sokove življenja. Ima ga svuda i gdje se ne uklapa. Zaglavljuje u grlu. Suze tjera na oči svojom prisutnošću i u sutliji. Ne možeš da ga se riješiš kao kosti što se zabila u rub krajnika. Davi te kao dželat bez milosti. Zamaskiran katil svih ljepota. I neće da ide. Raširio svoje pipke gore nego hobotnica. Sputava sretna življenja. Nedovoljan, a višak... Tahanyk

Neću ti pisati o filozofiji umjetnosti, već o činjenicama. I nemoj da sporiš kreativnost utkanu u pravopis, jer sve se dešava iz nekog razloga.  Svaki umjetnik krade iskru iz bivanja i nanovo je stvara na neživom, da bi trenutku dao skromnu ljudsku iluziju neprekidnog postojanja ograničenog našim rokom na ovom svijetu. Naša sposobnost zabilježavanja trenutka koji nam izaziva osjećaj stvaranja je jasan znak naše nesavršenosti čak i ako je umjetnik sofisticirani majstor svog zanata. Pogled mi luta po oslikanim pejzažima i tu vidim jasnu razliku između umjetnika i Umjetnika. Jer, Umjetnik, Živi, stvara na živom. Njegova slika ima kontinuitet kreiranja. Poslije svakog treptaja oka slika istog pejzaža je već nova, drugačija. I negdje je neka ruža dočekala studen s pokidanim kapilarom. U sljedećem treptaju oka Umjetnik je razlio kapilar po njenim laticama i skidat će ih jednu po jednu, otkrivajući cijeli svijet nastanka u prolaznosti. I načinit će novu, svaki put drugačiju. Jer, Umjetnik...

Da smo se sreli onda kad je svijet mirisao na čuda, onda kad sam koljena oslikavala modricama i kada su mi jeseni bili novo sutra, ti bi bio neko drugi, a ja ko zna. Ona djevojčica koja je bila zagledana u nekog Winetoua s police sa knjigama, ne bi te možda ni vidjela osim ako nisi sjedio s njom kraj logorske vatre dok je poglavica pušio lulu mira. A ti, možda ne bi ni primijetio onu djevojčicu koja nije marila za rasutu kosu po svojim obrazima. Možda bi je naljutio ometajući njene razgovore s Indijancima. Možda bismo šutjeli srećući se u nekom sokaku, nas dvoje, dva stranca. Neki drugi ljudi su tada gledali kroz naše oči i vidjeli neku drugu čudesnost  postojanja. Svaki korak, svaki pad, svaki jauk, svaki smijeh, svaki pokušaj nas je oblikovao poput vještog grnčara u ovo što si danas ti i mene u neku ovu ja. Doduše, i dalje sa razbacanim pramenovima, i dalje na putujem po pjesničkim stranicama. Danas smo posuda, izvajana i pečena na visokim temperaturama. Danas ti znaš dodati ukra...

Čovjek nekako, takav kakav jeste, sa svim svojim mahanama, vječito negdje trči. A novom vremenu slobodno možemo zahvaliti  za gubljenje oštrine vida. Toliko smo okupani spektaklima, da od silnog sjaja ne vidimo jednu malu sijalicu, a nekamoli svica u travi. Pa tako i u životu radost nam se svela na krupne, spektakularne stvari kao što su vanredni uspjesi u školovanju, poslu, sklapanja braka i razvodi, rođenje djece i veliki novčani dobici. Dok nam je fokus na tim navodnim velikim stvarima, znanja je sve manje, djeca su nam sve neodgojenija, poslovi sve manje društveno korisni i opterećeni su lošim međuljudskim odnosima, ljubav se svodi na fiziku, a dugovi nadrastaju zarađeno. U ovom svijetu velikih zabava sreće je sve manje. Sve više je stručnjaka za duhovnost i pronalazak sreće u sebi, kurseva "misli pozitivno" do onih "najbolje nikako" . Ljudi malo znaju o sreći, premalo. Kad već ljudi ne znaju, zna gljiva. Gljiva mi se pokazala kao najbolja učiteljica o sreći. Šu...

Misao te zove i svaki dah! Zove te svaki otkucaj! I ovaj damar što ne zna da smiri. Zove te u svojoj tišini, u tvojoj noći, u tvome danu, na onom mjestu skrivenom od radoznalih pogleda i živih jezika što se dokolicom bave. Tamo, u meni, gdje bolje od mene znaš šta se zbiva. Čuješ moj glas i kad ne vibrira preko glasnih žica. Čuješ moja htijenja što se koprcaju jedno preko drugoga. I nikako ne znam koje će prije. Čuvaš me od mene vežući mi ruke cvjetovima od pamuka. Čuvaš me od zime praznine što grize po obrazima. Počastio si me bogatom trpezom svjetova što žive u mojoj glavi iz nekog drugog vremena u kojem presvlačim svoju kožu osjetima glavnog lika. Cijedim sintagme nadahnuća kao zrele narandže hodajući po nepoznatim predjelima.  Hvala ti! Tahanyk  

Nekad život bijaše kao travnata postelja na livadi od snova po kojoj se prosulo šareno cvijeće iz staklenke vještog slikara. A ja sam trčala po mehkoj površini i igrala se s leptirima. Jednom sam stala na onu  bodljikavu travu što liči na maslačak. I tako me život prvi put prevario kad se moja percepcija maslačka otopila u dječijim suzama. Sreća ni ožiljci ne ostaju od bodljikave trave, ružne sestre maslačka. O da je život postao kao plodna oranica. Koje god sjeme staviš ono niče i raste. Sjeme nauke, smijeha, produžetka vrste. Rastu životne sjemenke i to što više truda sve bolji plodovi. Onda se čovjek mali umori, pa život postane zapuštena oranica do koje je plug izgubio putokaz. Korov uzima maha, žara se koti i peče, kupine podivljaju i deru kožu sa zglobova i cijepaju dušu. I zapušteno grmlje pravi hlad zemlji koja sve više širi mirise otužne truhlovine. Kad se smrznep na goloj zemlji i duša gladna u vapaju zajeca, a ti shvatiš da samo tu oranicu imaš koja ne nosi plodove, onda...

Kada bi samo jednom pogledao u prošle dane sa stajališta jednog osmijeha, vidio bi sva zrnca sreće, livade posute cvijećem i poneka lijepa sjećanja.  Kada bi samo jednom pogledao korak dalje i svoje snove izvan zidina tuđih mišljenja vidio bi neke oči što vjeruju u tvoje korake i neke ruke što te čuvaju dok praviš prve korake ka sebi. Kada bi samo jednom čuo harmoniju kišnih kapi što svira po oknima i ono sitno šuštanje lišća visoko u granama osjetio bi čudesnost bivanja u bezbrižnosti sadašnjeg trenutka.  Kada bi samo jednom čovjek odustao od briga i svoje akontacije na sikiracije zamijenio osmijesima, svijet bi mu postao igralište dječije sa šarenim toboganima.  Stani, gledaj ove kapi kako spiraju sve loše dane. Čudesnost postojanja baš tebi iza ugla maše. Zar nije najljepše plesati na kiši? Da, bilo bi divno biti mokar do gole kože kada bi samo jednom pustio to dijete u sebi da se zabavi.  Tahanyk

Nekad su tišine ringišpil razgovora između onih tebe koji žive u tvojoj glavi. Nekad su osmjesi talasi na kojima plove najveće tuge. Nekad je ljutnja vjetar koji nose naše brige. Ne vjerujem osmjesima, ni ljutnji, ni tišini! Viškovi samokontrole su kao loš vozač što uzbrdo uvijek povlači ručnu. Saobraćajno prihvatljiv, ali i dalje loš vozač. Isti kao ljudski obziri društveno prihvatljivi, granično iskreni, nikako autentični. Naučila sam da tišine govore glasnije od riječi, u da osmijesi bole više od hirurškog skalpela, i da su ljutnje nerazumijevanja između različitih svjetova. Naučila sam da iza obzira uvijek stoji neka prešućena istina.  A gdje su ljudi? Oni autentični ljudi koji žive ono što osjećaju?  Tahanyk

Dođi! - šapuću joj zvuci siringe. - Da ti zlatne kose češljam kraj potoka od sna! Da te ušuškam u svoje riječi ljubavi. Da ti pokažem šta sve čini ovaj ja, lud od ljubavi. I kad pomisliš da odlazim, ja se uvijek vraćam. Dajem ti sve, i kad me nema. Ja sam putnik u tvom vozu do beskraja. Gdje god da sam, tvoj ja sam. Kad gromove Perun potjera, i spere kišom otrove što su te žderali k'o kapi kiseline, u tvojoj bašči niču perunike. Iris ti razastre ogrtač od duge za sve nove dane koji dolaze. Ja sam skupljač tvojih osmijeha nježnih poput tratinčice. Pletem ti lanac od cvijeća ove duše što za tebe klikće. Molim Boga svakog dana da te u milosti svojoj kupa, da te čuva kad treba i od tebe. Čuješ li, kako ljubav piše?  Tahanyk

EH, KAD BI  Ja sam skitnica svijeta što vidi tragove očaja iza uštimanih osmijeha. Imam seharu svojih i vaših života u epizodama, pa mi tv ne treba. Imam krhotine inspiracije u olovci što škripi dok mi siječe kožu dok grad spava. Imam riječi kojima slikam note življenja.  A kad bih makar tebi, onome tebi bez imena, bila inspiracija! Da mi skrojiš sintagme od antonima, to bih bila ja, tvorena od suprotnosti. Ne, sinonim, ne! Oni su tako predvidiva rješenja košmara, a to nisam ja. Kad bih tebi, onome tebi što priča sa pticama, kad bih tebi bila boja što se razljeva po čaršafima. Da me pišeš na hiljade načina. Da me slikaš po linijama bez oštrih uglova. Kad bih tebi bila inspiracija, za grafit ludosti na zidu iluzije, gdje slikaš sretna lica sa osmijehom broj dva rezervisanim za društvene mreže. I da utešeš moju ludost u mudrost koja skriva ključ do ushićenja.  O da, onda bismo ti, bez imena i ja, kojoj se ime ne zaboravlja, sastavili poeziju s rimama, u ritmu boja. Oslikali...

  PARTITURE  Samouki smo dirigenti rasutih nota što skaču po linijskog sistemu. Linije se krive i ispravljaju po nekom vlastitom nadahnuću. A ja, ja bih samo da povučem jednu takticu da ukroti notnu konfuziju. Reda nema bez nereda.  Molim aplauz za lošeg dirigenta dok razvlači partiture kroz ljetne kiše. Idemo udaraljke malo jače i malo više. Gudači zacvilite visoko u duboke tuge. Klavir, provuci jedan mol nostalgije. Hajmo, malo dura, insan sve na kraju izdura. I život krene od smijeha da urla. Duvači, može l' malo trube i dodaj flaute za nove avanture. Sad malo harfe da se predahne. Zaboljele me ruke od  ove konfuzne partiture što se život zove. Loš sam dirigent ili sam dobila loše partiture. Note mi trče od ključa do ključa i prave nerede. Nekako najlakše poredam nostalgije i tuge.  Tahanyk

  MOJE IME  Noći su duge, najduže za nesretnike. Spavaš li? Vjetrovi zavijaju kao bijesni psi. Spavaš li? Okrenut na svoju stranu kreveta. Spavaš li? Tako blizu, a udaljen od nje hiljade kilometara. Crne su noći, najcrnje za nesretnike. Urlaju tvoji glasovi između vaše tišine.  Zvijeri sjećanja ne puštaju srce. Nje nema, a tu je. Nema ni mene, a tu sam. U tebi dišem. Stežeš glasnice dok ne vrisnu nategnute žice moje ime.  Moje ime, ispisano u svakoj kapi tvoje krvi. Moje ime, u svakom dahu tvojih noći. Moje ime, u svakom gutljaju gorke kafe. Moje ime, tuga što ti titra u uglu oka. Moje ime, dok blijedim osmijehom zavaravaš dane. Moje ime, vrišti u svakom cviljenju vjetra. Moje ime, za koje nema izgovora. Vrištiš moje ime, u svojim tegobnim tišinama, a mene nema, a tu sam. Nema ni nje, a tu je. A tebe ima, sa mnom, na svojoj strani kreveta, a nema te. Tahanyk

LJUDI KAO VODA PLANINSKA  Šta ćeš sa ljudima koji su poput bujice planinske vode? Šta ćeš sa ljudima koji se o stijenje razbijaju poput kapljica planinske vode? Šta ćeš sa ljudima koji su isporučili sve orahe i hodaju praznih džepova? Šta ćeš sa ljudima kojima je amputiran strah od drugog čovjeka? Šta ćeš sa ljudima koje je teško voljeti?  Nekim ljudima ravna linija života je toliko dosadna da su je obrisali. Njima je pokušaj unošenja straha prekidač za inat. Oni su visili iznad ponora i sve druge ceste su im autoput, a sitni strahovi komedija. Destrukcija i pepeo ne vonjaju na kraj, već imaju miris svježih početaka. S njima se ne troše uzalud riječi sabiranja, prebiranja i čekanja. S njima nema završnog osvajanja. Oni su kontinuitet borbe ako treba do samouništenja. Šta ćeš sa takvima koji se u lice smiju strahovima? Takve ne drži strah, ni obzir prema sitnicama kao što su pakovanja. Takve jedino možeš voljeti leteći na njihovim amplitudama. Takve jedino možeš voljeti i kad d...

Mačka u čizmama Bajke su napokon u 21. vijeku postale ispravljene. Pepeljugama, Snjeguljicama, Crvenkapicama je odzvonilo vrijeme čekanja. Što su čekale, čekale su. U novom dobu same sebe spašavaju i svaka uloga princa spasioca s plaže je postala suvišna.  Spoznajući da ih ne mora neko spašavati, shvatile su da ni one nikoga ne moraju spašavati, jer same oko sebe imaju sasvim dovoljno posla.  Također, ne moraju spašavati ničije uzalud utrošene živote, ne moraju držati zastore u predstavama za javnost, ne moraju spašavati napuštene prinčeve, ni njihove potomke, ni njihove uglede. Ta, imaju sebe, mačku u čizmama. Prirodu mačke naravno ne treba potcijeniti.  Mačka u čizmama ima izoštren njuh za djelimične istine, oštro uho za manipulaciju u pokušaju. Mački u čizmama se ne naređuje. Dovoljno je pitoma kada joj to odgovara i dovoljno divlja da naredbe ne sluša. I nije to nikakva nemoguća matematika i fizika. Mački u čizmama se ne naređuje, naredbe bude u njoj divlju prirodu sk...

UVIJEK SVE JE UREDU  Ponekad misli se kotrljaju kao kamenje niz strmine. A ti si planinar bez opreme što nema drugog izbora osim cijepanja vlastite kože. I još ideš i onda kad boli i onda kad je dašak vjetra blagodat u danu gorućeg sunca. I stižeš na vrh. Ozaren od sreće koja je likovala na trenutak prije vremena. Zar ne znaš da poslije svakog vrha dolazi sljedeći koji će tražiti tvoju kožu i tvoj dah? I kad ćeš stati? Kad će prestati sve u tebi da se bori? Kad će nesnošljiva količina umora da te potopi? I tada sve je uredu.  Ponekad se misli usidre u sred ničega. To danas zovu chill. I usidrene plutaju po beznadjima. Ni povrede, ali ni smijeha. Samo plutaju kao stari čamac oslonjen na neku obalu s odsustvom luksuza. I opstaju na nekoj površini, kao uspavane ljepotice i sve ostale nesposobne princeze. Žabe po njima skaču i pretvaraju se u blatnu baru što tjera mirisom truhle vode. Postaješ taj usidren čamac zakovan na mjestu. Postaješ taj čamac bez kretanja. Šta ć...

SLANI ŽIVOTI  More je još uvijek plavo. I slano je kao i životi. Nekad slani do gorčine, nekad čokolada kojoj so daje delikatniji okus.  Životi se kotrljaju po autoputevima, po šumarcima, po uskim cestama s kojih se zlurado smiju litice. I niko, baš niko, nema sve. Samo je važno da to što nedostaje bude trpljivo. Planine mirno stoje, stabilnije od ljudi. Jer, čovjek je stvoren slabim. I mi smo moj mili samo ljudi. Slabi. S okusom suptilne soli.  A mogao mi se odvesti na more. Mogli smo ležati pod palmom. Mogao si me spasiti od mene. A nisi.  Nisi, jer u ovom slanom životu nije čovjeku dato da ima sve. Nekad samo pogled bludi po pučini i usne su slane, negdje između čokolade i gorčine.  Tahanyk

PUTNIK Sve mi je stalo u dva kofera. U jednom nadanja, u drugom stradanja. Samo idem. Negdje, gdje slavuji nastupaju u horu. Idem negdje, gdje vjetar, granje i oluje tvore simfoniju.  Ja sam samo putnik, sa ova dva olinjala kofera. Oba sijeku kožu na rukama. Život je podešen sasvim neprirodno na zvuk alarma, na otkucaj sata, na granicu vremena u njegovoj beskonačnosti. Ja sam samo putnik na ovom putu bez povratka. Putnik kroz sveprisutnu sadašnjost okuženu memom prošlosti, zaraženu onom blesavom nadom budućnosti. Samo sam i samoj sebi nepredvidiv gost koji ide, uporno i dugo, vukući nadanja i stradanja na mjesto odmora. Ja sam putnik bez karte kojeg iznenade njegova stizanja. Tahanyk 

SVIJETE TRAŽI HALALA  Svijete, traži halala! Traži od majke što je sina ukopala nakon četvrt stoljeća! Na ovoj zemlji bosanskoj, u kamenu sve zapisano ostaje. Na ovoj zemlji plemenitoj, svjedoci nijemo vrište. Na ovoj zemlji evropskoj bolom su obavijene planine. Svijete, traži halala za kukavičko stajanje po strani! Traži halala od mrtve ručice stegnute na flašici! Na ovoj zemlji bosanskoj kamen vječno svjedoči činjenice. Na ovoj zemlji plemenitoj pod kamenom leže dženetske ptice. Na ovoj zemlji evropskoj sahranjeno je i ono što ste civilizacijom nazvali.  Svijete, traži halala za svoje tišine od ove bosanske tišine! Tahanyk

BLATNI MONOLOG Otužna kapljica klizi mi niz rub cipele. Po đonu opet blato. Hoću l' ikad proći ovim gradom i ostati čistog đona? Ma ne, ne vjerujem! U ovom gradu su nestale čiste ulice.  A tek ljudi, hmm. Stalno slušam čime sam ja ovo zaslužio, a ja šutim, šta ću. Prebirem po svojoj prošlosti kao što je nana nekad zrna riže prebirala. I mnogo je tu oštećenog zrna. Kažu mi dobar sam čovjek, a ja se crvenim i ispod ove kože. Ima li uopće tako dobrih ljudi? Ne žalim se na sve što me stiglo. I trebalo je. Zarađeno je i dobro je kad se može platiti ovdje. Na komforu sam slabo šta naučio. Nevremena su mi bila najbolji učitelj, trajan. Slušam one ljude danas, i ne vide da im trač ne silazi sa jezika, i ja sjedim. Šutim. Grijeh je i ona moja šutnja i ono moje sjedenje. Eto, mogao sam, nije da nisam, ustati od stola, mogao sam. Jok, mrsko čovjeku. Šta ti je insan! Hem mu mrsko. hem da se ne zamjeri. Lakše se zamjeriti sebi i griješiti od sebe, pa sutra kukaj majčin sine, čime si z...

ESTETIKA  Estetika digitalnog doba je najskuplja nauka. Poigrava se s našim osjetilima od ekstaza do ponora. Gradi utvare postojanja. Slika podražaje oka. Estetika je dolma u hiperzačinjenom saftu iluzija što ti zagolica nepce. Ostavlja te bez daha prikovanog za laži što su umislile da su istine. Granice laži i istine se brišu kao tragovi stopa u snijegu pod pravim, nedigitalnim, proljetnim suncem.  Estetika digitalnog doba je najskuplja nauka, jer tvoja čula su joj roba, a moneta vrijeme tvog života.  Tahanyk

TRANSFORMACIJA Čuvaj se zavodljive estetike u filozofiji transformacije. Iz ružne ličinke izlazi lijepi leptir, i umire brzo, bez traga. Nastao iz estetike transformacije požurio na auto-put za smrt. Čuvaj se zavodljive estetike u filozofiji transformacije, rađanja su ništa više doli podsjetnik na smrt. Postoje transformacije sa dvije oštrice, od kojih jedna stvara a druga ubija. Jedna oslobađa, a druga okiva grobnice u kojima mukom vrište prekinuti snovi. Jedna daje, druga otima. Čuvaj se zavodljive estetike transformacije kojom si nečije snove poslao u vječita lovišta da bi si stvorio ljepotu bez značaja. Čuvaj je se, ona ima najmanje dva lica, dva ruba, dvije krajnosti, dva sentimenta. Transformacija nosi jednako nastanak i nestanak, koliko radosti, toliko bola, koliko stvaranja toliko uništenja. Tahanyk

STVARAT ĆEMO UMJETNOST Dok se pjeskoviti maj vukao po sarajevskim trošnim cestama, ptice su skladale etide. A ti, lijepi moj, brojao si sićušna zrnca saharskog pijeska na jednom prozoru. Svoja sam glagolski vremena ukrašavala tvojim slikama ljepote uhvaćenim u trenutku vremena za neku beskonačnost futura. I sva gramatika je poprimila ton nesvršenih glagola koji nemaju predispozicija za aorist. I perfekt je nastavljao živjeti u futuru drugom. Sve poznato je poprimalo oblike što iskaču iz uobičajenih normi. Možda se jednom budemo našli na sredini mosta. Donijet ćeš vrišteće slike, a ja ću daviti misli prije nego porode čudne riječi. I stvarat ćemo živu umjetnost tajnih autora, isključivo radi umjetnosti. Ili radi autora?  Tahanyk

ISPOD VLASTITE KOŽE  Ponekad mi riječ ispadne, negdje van ucrtanih mapa što vode do prstiju paralizovanih na tastaturi. Mravi trče maratone po mojim venama.  Znaš, ima nas tako, rasutih po svijetu, koji se koprcaju među slojevima vlastite kože. I pobjegnemo, ponekad, od buke svijeta, tamo gdje ružičnjaci sevdalinke poje. Slabi smo na ljepotu. Vrtlar, vješt, jasnim rezom zasijeca stabljiku. Odrezanu ljepotu odnosi sa sobom među neke zidove dosadne. I ruža ga čvrsto stegne za ruku. Vrati rez istom mjerom, ispod vrtlareve kože. Ni ruža od sebe, ni vrtlar od sebe, pobjeći ne može. A nekad bi rado otrčali svi mi iz vlastite kože. A meni samo riječ pobjeći može.  Tražim odbjeglu riječ po gradovima svijeta, dok prsti treniraju statičnost, a mravi trče po mom trnju posljednji krug. Nerve sam poslala u vojnu akademiju sabura. A ja iskopavam sintagme ispod vlastite kože. Tahanyk

SAT KOJI ŽURI  Skrojena je od visokih amplituda, negdje iznad oblaka i negdje u ponorima, sasvim teško uklopiva u umjerene tokove vremena. Sabur joj je dodijeljen u česticama suhe germe. Trebaju mu i suze i ljubav da poprimi nove dimenzije. Stajanje je za nju bilo minijaturni kavez za divlje životinje koje imaju bjesomučno potrebu za kretanjem. I kad mu nije bila ona, bila mu je sat sa greškom. I kad je nije bilo tu, bila je onaj sat na ruci što uvijek žuri. Bila je podsjetnik da vrijeme trči, i da je kašnjenje i hitnja luksuz, koji jako boli. Bila mu je kazaljka što se slijeva od 12 do 6 i razbija u dnu svog postojanja. Bila mu je sat bez sabura u protoku vremena, srklet što udara oštre stijene obala u visokoj amplitudi. Bila mu je trganje ritmova iz kojih se čovjek teško sastavlja. Da, bila mu je kontinuirana promjena, kao ona kazaljka što odmiče između brojeva. I kad je nije bilo tu, smirene na ramenu, jedinom mjestu gdje pripada, bila mu je na ruci, onaj sat što uvi...

BALANSIRANJE   Sve bi bilo lahko poput pera kad bi život bio samo hod po ravnoj podlozi. Kada bismo uvijek objema nogama stajali na čvrstoj zemlji. Bio bi tako lahak i kada bi bio samo hod po kamenjaru i kada bi imao zahtjevan uspon i spust. I kada bi nam koljena klecala i dah se gubio u krajnjem naporu, bilo bi lahko živjeti.  A život je balansiranje s različitim nivoom promila adrenalina u venama. Vožnja na dva točka po šumskom granju. I miris benzina što kilometre ždere. Život je hod po žici, između želje i mogućnosti dok drhtava koljena drže pogled usmjeren ka nekoj daljini. Život je poput daha najdužeg poljupca bez dodira i ruke zastale u tišini s viškom decibela. I ona graška znoja što se slijeva niz bedro hodača po žici. Obje noge čvrsto na zemlji su odsustvo kretanja, dosadno varenje želuca u stanju mirovanja. Stvarni život je balansiranje između pada i koraka na rubu želje i mogućnosti.  Tahanyk 

JEDNOSTAVNA ŽENA  Rekla sam mu da sam jednostavna žena. Sa mnom je tako lahko dok si na mostu istine. Ne tražim balanse ukrašene laži i komfor poluistine. To je za mene polu postojanje. Vrlo sam jednostavna žena sa reakcijama okidača atomske bombe iz perspektive nekog pjesnika. Ja samo šetam misli bez povodca i brnjice. I emocije su mi rasute ko tratinčice što se bore sa oštrim vlatima trave. Znaš da se tratinčice uvijek usprave i kad ih zgaze. Nekad su otrgnute iz svoje nutrine u nečije ruke meke i velike. Nekad su samo dio sebe, pobacane u haosu postojanja. A znaš, rekao mi je, kako je nevjerovatno što za sebe kažem da sam jednostavna žena. A jesam, tratinčica je mali i jednostavan cvijet sa slojevima latica i čudno nijansirane bijele. Tahanyk 

JORGOVAN "Cijeli ovaj svijet bazar je ljubavi; ko ljubavi nema ništa ne vrijedi."  Attar Nišapuri Stizala su pisma, fragmentirana poput cvijeta jorgovana, koji u cjelini nosi opojan miris. Miris koji niže nastavke na svakom kraju, miris proljeća. Stizala su pisma sa dijelom vremena, i ona sa dijelovima neslućene dobrote, i ona sa dijelovima radosti, i ona sa dijelovima voljenja, i ona sa dijelovima nježnosti. Stizala su pisma poput sitnih cvjetića jorgovana što neštedeći rasipa svoj osebujni miris.  I da nije ruka lomila granje cvjetići bi se rascvali u svojoj punini. Nije njima mjesto otrgnutim od sna, u izolaciji vodenog skloništa, da budu ukras bez imena. Miris im se gubi u tišini kvadrata, a usahli cvjetići sklapaju svoje glavice na mrtvoj površini. Vapaj se otkida praznim zrakom i zaziva iz ponora duša, svih devedesetdevet cvjetova, kroz koprene svih svjetova, vrati ih da budu živi. Tahanyk

HODŽINICA KOJA JE SRUŠILA DŽAMIJU U bosanskim brdima i strastveno zelenim šumama, pomalo surovim i istovremeno bogatim, ugnijezdilo se jedno bošnjačko selo. Kao i u svim bošnjačkim selima i u ovom je bila džamija, mjesto koje okuplja duše vjernika na jednom mjestu s istim ciljem. Mjesto u kojem se duša sjeća i veže za njenog Gospodara. Džamija je stajala tu, na istom mjestu odvajkada. Vjernice i vjernici su dolazili i obavljali namaz. U kišne dane po njima su su prvo kapale, a vremenom se i slijevala kišne kapi, neočekivano, trzajući ih iz prisustva u namazu. Zidovi su se runili i zaprljavali odjeću. Zimi je bivalo toliko hladno da vjernici nisu imali kad zadrhtati od straha, već su se tresli od zime. Pod je propadao pod njihovim nogama, koljenima i čelima. Uz sve teškoće oni su ipak dolazili u džamiju, jer to je bilo mjesto gdje su duše kliktale od sreće. Uslovi za okupljanje vjernika i vjernica su postajali sve lošiji, i donosili ometanja koja nisu više mogli smetnuti s um...

PREŽIVJETI DO SMRTI I ovaj život bi baš lijep bio kad bi se mogao živjeti. I kad bi dani bili mehki poput baršuna. I kad bi noći bile pune tišine voljenja. I kad bi čovjek zadržao sreću u šaci opranoj od ega, barem do one strane vječnog življenja.  I život bi bio lahak kad bi, eh kad bi, bilo sve kako nije. I kad bismo amputirali htijenja i amneziju uključili po potrebi. Kad bi otrovali sva očekivanja i sahranili nade u nekoj dalekoj zemlji. Kad bi ratovi stali u nama i oko nas. A ovako, eh da je samo preživjeti ovaj život do smrti.  Tahanyk 

METROPOLA vs. METROSTAN Ne tako davno smo trčali metropolom. Istanbul je brojao desetine hiljada naših koraka. Zvonile su stare kaldrme. Eritrociti su se trkali našim venama.  I onda je svijet stao. Nevidljivi neprijatelj je pokorio korake, kaldrme i otkazao trke eritrocita. Još se samo strahovi takmiče u našim glavama i dodali smo gas kortizolu. Ceste su nam linije parketa stale u nekoliko metara, sretni imaju i stepenica. Desetine hiljada koraka su nam redukovane na stotine ili koju hiljadu. Redukovao nas je nevidljivi neprijatelj sa metropole na metrostan. To jedino mjesto uokvireno zidovima, fizičkim i mrežnim, je zona sigurnosti, kakve-takve. A strah se stere poput velikog čaršafa preko neurona. U svojim metrostanovima napravimo prostor metropoli razuma da bi opet jednom trčali nekim čaršijama.  Tahanyk

MISAO, PERO, ČITALAC  Pero krene po papiru, nesigurno. Drhti mu hod, kao i misao piščeva što se probija kroz gomilu ćelija. Linija se, sa svakim novom riječi koja se prelijeva preko ruba pera, sve jače utiskuje u papir. Misao hvata mah niz sinodu kreacije i sjećanja, vaja ćeliju i slijeće niz tobogan u onu malu sigurnu luku u kojoj će vječno ostati zapisan njen trag. Moždane amplitude varniče dok usijecaju svoj put. Papir se uvija pod pritiskom misli. Trag tinte prodire u tuđi um.  Misao se porodila, napokon, iz skučenih tmina moždane materice. Oslobođena tintom na stranicama knjiga pleše svoj zavodljivi ples u umu čitaoca. Razmješta mu sjećanja, i mijenja im ton, bol, ukus i boju. Kod jednog jedno, kod drugog drugo.  Svaka knjiga je napisana onoliko puta koliko bude pročitana ona porođena piščeva misao. Tahanyk

VEGETACIJA EGA  Ne znam je li zbog pločica, u zemljanom tonu, što ne skaču kao bijesni skakavci po mozgu. Možda je i zbog odraza u ogledalu što pokazuje konture mesa.  A na tom mjestu gdje je i car dovoljan sam sebi, tu gdje se vidimo jedino u odrazu vlastitog oka, tu sleti misao. Nekad je hladna, nekad topla. Tu prestaje vegetacija ega, pa duša odahne njime neopterećena. I misao se zakoluta iz nekog nerva na vrh jezika koji nijemo obavlja intrapersonalnu konferenciju svih naših ja. Zaključak ima okus kaladonta, osvježavajući i nejestiv. Najčešće zbornik radova sa intrapersonalnih konferencija nije upotrebljiv s druge strane vrata, gdje svijet vještački đubri njive ega. S unutrašnje strane svi smo zaustavljena vegetacija ega, samo ljudski čovjek koji nekad pod tušem i zapjeva čak i kad pjevati ne zna. Tahanyk

BOSANSKI LONAC Žena mora biti kao bosanski lonac, a ne dosadna špageta. Špageta poprima okus bilo kakvog safta što se izlije po njoj, sama po sebi iznimno dosadna.  Prava žena je ljuto zrno bibera iz lonca što zagolica nepce i iskišeš ga. I onaj žestok miris lovora. I mora biti rahla poput skuhanog krompira. I moraš se s njom boriti kao sa zalogajem junetine što se otima. Mora biti dijapazon boja poput dinstanog povrća. I vruća toliko da pušeš u vrhove prstiju. I sočna za umočiti u slast zalogaj hljeba. Svaki njen zalogaj je nova vrsta ukusa koja ispunjava. Nenadan, čudan, drugačiji. Budi osjete, stimulira nerve do pucanja, raduje dušu do smiraja.  Bosanski lonac spremaju samo vrhunski majstori svog zanata, dok dosadne špagete može bariti i nevješt kuhar s odsustvom maštanja. Da, žena mora biti kao bosanski lonac, sa svim nijansama ljutine, žestine, miline i vreline. Prava žena nije dosadna, čak ni samoj sebi.  Tahanyk 

SVEZANE RUKE U njoj je živjelo nepresušno vrelo tuge. U njenom bunaru nije bilo mjesta za druge, samo za nju. Ona je svijet bojila intenzitetom u kojem racio baci kao i onaj opušak od cigare, sasvim nebitan, potrošen, požutio. Racio je držala isključivo u domenu nauke, a čak i nauci je dodavala štih one svoje čudne rečenice. A ja sam joj davao ruke da se ne udavi u svom bunaru tuge. Njene riječi su me boljele sa istim žarom kao i njene usne kad su me ljubile. Cijepala je mene preda mnom na komadiće, i grlila me kao da sam na svijetu jedino biće. A ja sam je volio. Bože, samo sam želio da je volim onako kako sam najbolje znao. Volio sam je vremenom u kojem je bila sa mnom u fizičkom prostoru. Volio sam je vremenom u kojem su se kilometri cerili između nas. Volio sam je u svakoj riječi koja me sjekla. Volio sam je u svakoj njenoj rečenici koja je izašla iz mojih usta i onda kad je nije čula. Volio sam njen osmijeh malog djeteta dok uranja u umjetnost. Plašio sam se njene tuge, gu...

TRAGOVI U VREMENU Samo smo tratinčice u kamenu. Svako "imati" vremena je njegovo "nemanje". Odlazi, nepovratno. "Imali" smo vrijeme za urezivanje tragova u prošlost, koji će nekad da bole, nekad da se smiješe. Tragova koje snjegovi neće izbrisati, tragova koje mozak može zaboraviti, tragova koje duša vječno pamti.  "Imali" smo vrijeme, a nismo imali trajanje. Što bilo je, prestane da postoji. Kakva ironija! Uvijek ista! Prosječan pas ima život kraći od prosječnog čovjeka, a prosječan čovjek ima više pasji život od prosječnog psa. I šta još pasjem čovjeku ostane!? Samo šav, zarastao krvav trag, zguljena koža do kosti. Čovjek sa sobom na posljednji ispit jedino tragove u vremenu nosi sa oznakom "slomljeno, kasno je."  Tahanyk

ŠETAČ (OBA SVIJETA)  Poznajem oba svijeta. I razumijem. Sve ljudsko razumijem. Bila sam rezident s one strane rijeke gdje umiru sanjanja. Bila sam rezident i s druge strane gdje žive nadanja. Sad sam šetač na uskom mostu. Pogled mi obuhvata obje strane življenja. Na jednoj je realna realnost, dinamična, borbena. Na toj strani se traži akcija sad, nema poslije, kad želudac boli od nehranjenja i misli salijeću kao graktave vrane i kljucaju san. Snovi se dave u suzama iscijeđenim kroz najgušće tkanje pamuka. Na drugoj strani je beživotna rijeka uzalud protraćenih velikih riječi zahvaljivanja, suhih kapi čekanja bez djelovanja, "pameti" bez iskustva, racia bez razumijevanja. Nadanja sahranjenih u formu s odsustvom suštine. Ja sam samo šetač po formi mosta, vodenog srca što se prelije preko ruba oka. Ja sam samo zahvalni šetač sa iskustvom dženaze snova. Ja sam samo šetač koji kreira nove nade na splavu djelovanja. Ja sam samo puki šetač koji razumije sve ljudsko. ...

ŠTA SE IMA REĆI O SREĆI  Najviše se ispričam u svojoj tišini. Pišem stihove od miska i slikam šume korala. O sreći, nema se šta reći, čovjek samo lošeg želi da se riješi.  Pjesnici umiru u svojoj riječi od tuge i bola. Tolstoj Anu baci pod voz. Medžnun skrenuo s pameti sjedeći skrštenih ruku, taj asketa, bez dara za akciju. I Šahrijaru je Šeherzada bila umjetnički psiholog dok je kao Aska pred vukom plesala svoj ples, balet od riječi. A ja, eto, ne znam ništa reći o sreći. Nju čovjek ne želi iz sebe da iscijedi. Pa se ispričam u svojoj tišini, gdje se čuje samo škripa digitalnog pera. Tamo gdje šute vodopadi riječi. Jer nema se ništa reći o sreći. Evo nespretnim izražajem pisca amatera, koji nema svoju Anu, koji nema svoju Asku, svoju Emu, svoju Hasanaginicu, već samo ima još uvijek onu jednu sebe, sreća je tišina bez vriska na kojoj se odmaraju svi predugo nesretni. Tahanyk 

JESI LI SLAB NA LJEPOTU Rođena sam u gradu u kojem se i kuća inatom zove. Zadojena sam modrim mastilom što teče ispod bijele kože. Rođena sam kao lutajući esteta što bez daha ostaje.  A ti? Jesi li slab na ljepotu? Dođi! Pokazat ću ti tajnu lutajućeg estete. Evo, skidam sve slojeve ove kože. Vidiš, mastilo teče u mojim venama. A kosti mi je rezbario majstor inata. Tu, ispod svega naći ćeš mene. Taj jedan cvijet od mastila. I ova latica što gine, i ova riječ utkana u tintu neba. Slaba sam na ljepotu, eto iz inata tražim je tamo gdje oko ne dopire. A ti, jesi li slab na ljepotu koja živi daleko ispod ove gole kože?  Tahanyk

DOVIĐENJA SNJEGULJICE  Život je odmakao daleko kao mačak u čizmama od sedam milja. Ne prepoznajem više onu sebe koju su ugnjetavale bajke o uspavanoj Snjeguljici sa šibicama. Ovo je neko drugi sasvim miran i tih. Neko ko se skrivao na dnu okeana dok su oluje i gromovi režali kao bijesni psi. I nije me bilo strah, nikad, čak ni onda kad sam se tresla ogoljena dok je surovi mraz kidao očnjacima moje meso. I nije me strah ni sad, samo je sada i u sred zime toplo, divno ljeto. Previše za jedan život života se preživjelo,  toliko da se iznenadim još samo kad sretnem čovječnost. Snjeguljica je svakako bila u nekoj skroz pogrešnoj priči, ili je neka priča zalutala u njenu priču, pa se sve kao u bosanskom loncu izmiješalo.  Doviđenja Snjeguljice, nađi neko drugo mjesto! Opraštam ti sne.  Tahanyk

NAUKA VS. UMJETNOST Ništa me mozak ne pita. Ima neki svoj sistem za pravljenje haosa. Baš kad ne treba! Vijuge mi titraju u ludom ritmu bubnjeva. Padaju u trans u kojem živi ništa, možda samo dašak zalutale umjetnosti. Bespomoćno zovem riječima onih čudnih jezika koje ne razumijem. Nauka steže svoje okove činjenica.  Samo da ovaj ludi ples završi! Nada posljednja će da izdahne u ovom trenutku haosa. Cure informacije kao puzle otrgnute iz različitih slika. Napor mi posustaje na šestom kraku Budinog puta. A nirvana izmiče brže nego sarajevski smog. Ima li kraja ovom lutanju po ispisanim zabludama čovječanstva. I čakre mi žmire pred invazijom informacija. Plivam po mistici neznanja koja pomno skriva znanja. Samo sam kap što se umorno cijedi sa neznanog lista. Samo sam tren u svevremenu bivstvovanja, zaglavljena izmedju nauke i slobode stvaranja.  Tahanyk

DVA STOLA MENE  Tijelo je krhko zdanje promjenjivog mesa oko duše jednako iste i svaki put drugačije u svojim finesama. Jedno tijelo, a dva stola mene.  Nekad sam bila umjetnost istesana od grubog drveta. Bila sam svoja kreacija sa promjenjivom fiokom za sva godišnja doba i ona što ne postoje u svijetu čula. Bila sam labirint brazda koje ne popunjava boja i staklo što se uvijek pomalo klima. Bila sam umjetnička tvorevina, suviše robusna za male prostore življenja. Bila sam nestabilna površina, papir zgužvan po ćoškovima i ta ladica u sred stola, nepomično što gleda ka prostranstvima kroz oštećeno staklo. Meso se mijenja gurajući dušu po novim naborima. Izbacila sam tu robusnu, grubu tvorevinu sebe van svog bivstvovanja. O la, la! Nova ja.  Bez brazda i pukotina. Dvije površine mene okupane u rajskim potocima mlijeka. Ukrasna kutija u bojama mirisnog ružičnjaka, bez oštrih pregrada, bez uglova od sječiva. Otvorena za nova sutra i ljepša jutra.  Robus...

SAMO TI SE UČINILO Varaš se. Nismo to bili mi. Uspomene ne postoje. Nemamo ni stih, a nekamoli pjesmu. Nemamo ni sliku, ni pejzaž.  Sasuli smo se u čestice pijeska što se vuku po sluzokoži obraza. Mi smo snijeg koji je istopila jedna nestašna zraka sunca. Mi smo presahli trag lokve iz koje su i žabe pobjegle. Mi smo trag krede kojeg su kiše oprale. Nestali smo kao sjećanja iz demencije. Samo si mislio da imaš mene, a ja da imam tebe. Postojanje iza sebe ostavlja uspomene. A mi, srećo zamišljena, nismo stvarali uspomene. Bili smo iluzija, jedna obična izmišljena priča iz pera nekog ludog umjetnika. Bili smo fatamorgana usahlom pjesniku što reda slova po pijesku koja će obrisati prvi povjetarac. Prostor bez pamćenja je soba u kojoj ne žive sjećanja. Nestat će jednom iluzija nas, bit ćeš neki ti i neka ja. Ne, to nismo bili mi, samo ti se učinilo. Tahanyk

KRVAVO CVIJEĆE Stojimo na ledini pod zrakama neumoljivo Sunca. Strah u mrtvim kostima treperi kao nekad adrenalin venama. Zaledio nam taj strah jezike kojim smo sipali osude o tuđim izborima. Putevi su ostali za nama kao zapetljana mreža. Nikome isti put. I gle, nisi sudac ti, a nisam ni ja. Neko je išao auto-putem do ponora, nego do neba. Neko je gazio meke trave proljetnih buđenja, neko je trčao po lokvama. Neko se skrivao od oluja, neko je hrlio ka nepoznatim oblacima. Neko je puzao na koljenima kroz livade krvavog cvijeća i ostavljao kapljice suza u sadaku. Jezik svezan, nema među nama sudaca. Danas krvavo cvijeće svjedoči o nekom teškom padu, boli i uzdahu. Most se u daljini bijeli. Suze se čuvaju za ruke i prave ogradu. Ko li je taj neko ko će lahko preći? Ko li je taj sretni koji će od ovog straha uteći?  Tahanyk

SA LUCKASTIM RJEŠENJIMA  Kažu da sam od čudne japije za jednu ženu. A ja sam samo ono što tražiš u meni. Znam, čak i tada iznenaditi. Ako ti je lakše za podnijeti, i samu sebe iznenadim. Koju od mene tražiš u meni?  Imam sebe raznih dezena. Ali urneka nemam. I kad god pomislim da sam eto našla neki urnek, u meni se nešto promeškolji. Pa dodam boje i tufnice, ili čak rijeke žuči. I bojim lice ratničkim bojama na podlozi nježnog rumenila. Izlijem se poput vodopada ili me prekrije suhi pijesak pustinja. Obilazim humke ubijenih nada u koroti za življenjima. A onda na njih sadim cvijeće najljepših boja. I pravim festival mirisa. I jedna sam obična žena dok trčkaram od šporeta do stola. A noću mi vjetar kosu češlja. I budim se sa podočnjacima do poda. Lijena toliko da i sebe nerviram. Koju si od mene našao u meni?  A ti zaronjen u moja bezglava lutanja kažeš da si našao baš u meni ženu ekstremne pameti i luckastih rješenja. Baš onu po svojoj mjeri. Sigurno si mi n...