Osjecam, dakle postojim

JA SAM LEPTIR  Slušaj! Ja se ne bojim. Neka me boli. U ovoj koži nije lako, ali je zanimljivo. Ja gutam metke kao kolačiće i moja krv slika smiješne oblike. Neću umrijeti od suze, mogu samo od smijeha. Prokleto je voljeti ovakve iz kojih je i strah pobjegao u izbjeglištvo.  Ja sam leptir. Volim svjetiljke u noći. Spržim sama svoja krila. Smijeh personifikujem tvojim imenom. Bol nema odavno nikakvu moć.  Čekam onog koji se kune u umjetnost.  Onog kojem je moj osmijeh Fibonaccijev niz. Čekam onog koji siječe bol perom po vlastitoj duši. Čekam onog koji se smije dok gori. Čekam onog koji je opasnija igračka od mene. Čekam onog koji zna da voli.  Igraj se svojim poslušnim igračkama. Za mene ne postoji daljinsko upravljanje ni jednostavna pravila. Ja sam samo leptir koji se raduje dok spaljuje svoja krila.  Tahanyk

A SUZE NE VOLIM...  Nekog septembra skupljat ću rasuto lišće s pigmentom zgnječenih trešanja. Ništa nije ljepše od toniranog lista na samrti.  Skupljat ću ga golim rukama za uzglavlje umiruće umjetnosti. Plakat ćeš čak i tada, a znaš da suze ne volim. Nisam od onih koji se guše u patetici propuštenih snova. Ja svoje živim. Iz svojih mrtvih usta sam grumene opore zemlje pretvarala u šarena krila leptira. Ne žalim. Jednog jesenjeg dana leći ću na oslikano lišće. Zvijezde će da namiguju. Obećale su mi party. Molim te, suze ostavi nekom drugom, znaš da ih ne volim.  Tahanyk

NISAM LIJEPA ŽENA  Nisam lijepa žena. Tek sam prosjek što raste na ovoj tragičnoj zemlji bosanskoj. Nikad nisam bila lijepa žena, a nije mi ni bilo važno. To što vidiš, to su tužne oči. Nisam lijepa žena, ne glumi heroja. Od moje tuge nemoj me spašavati. Ona je detektor kroz koji provlačim sve privide sreće koje srećem. Nju vidim na sretnim licima kad im svučem plastične osmijehe. Nisam lijepa žena, samo ti se čini. Heroji kao ti padaju na svaki dekolte. Što mi je dekolte donio, um mi je rastjerao. Nisam lijepa žena, al sam posesivna. Ne dam tugu za groš ljubavi Sumnjivog porijekla. Nisam lijepa žena, ljepota će proći. Jednog dana za ljepšom ćeš otići Meni će samo tuga ostati. Nisam lijepa žena, a ni uplašena. Ne trebam onog koji tugu ubija, A sreću ne zna donijeti. Tahanyk

IGRALA SAM ŽMIRE  Igram se žmire noćas dok jugo topi naslage leda po duši. Sreća i tuga su mi skrivalice u ovoj razrjedjenoj šumi ogoljelih stabala.  Ironija je da sreću uvijek nađem prvu, nema dara za sakrivanje. Tuga je uvijek iza nekog kamenčića, iza najtanje grane, iza mojih leđa. Uvijek je tamo gdje je neočekujem. Ona je kameleon, gledaš u nju, a ne vidiš je. Tuga se uvijek tuspasi.  Tuga broji sljedeća, ponekad čini mi se do beskonačnosti. Broji po jedan, natenane. A sreća i ja, svaka na svoju stranu. Nikad skupa. Ja se tuspasim, sreća nema talenta za skrivanje.  Naizmjenice tuga i ja brojimo u ovoj igri žmire u kojoj se pobjednik unaprijed zna. Da samo jednom sreća se tuspasi i ja bih brojala s njom do beskonačnosti i nazad, preko svih zima i proljeća. Kad me ne bude, spomeni me. Reci da sam voljela igrati žmire. Tahanyk

MASKA OD STOTINU OSMIJEHA  Ne ispadaju mi stvari iz ruke, ne pušem kad nosim teško, ne tražim pomoć ni kada mi je potrebna.  A nosim hiljadu tuga, skrivenih pomno u kutku oka. Hiljadu tuga nikad isplakanih. Hiljadu tuga nikad progutanih. Stišće me i postaje teška. Umorna sam i ne znam koliko ću imati još snage da je nosim. To svoje čedo koje othranih pomno u svom krilu, prerasta me. Teže je od olova i vrjednije od stotinu zlatnih poluga. Eh, da mi je da se malo odmorim. Da spustim ove ruke niz tijelo, bez težine, da lebdim. A nema nikoga da mi malo tugu pronosa, na tren ili dva.  Potražim onu masku pravljenu od stotinu osmijeha. Kad već nema nikoga, niko ne mora ni da zna kako je teška ova moja saputnica. Ćudljiva je raspoloženja, ima stotinu nijansi ljutnje i bijesa. A ja imam osmijeh od njenih sjenki što se provlače u mojim očima. I idemo dalje, moja tuga od stotinu nijansi u tom izdajničkom kutku oka i moja maska od stotinu osmijeha u uglu mojih usana. Pa...

SPOTAKOH SE NA MISAO  Tog jutra dok sam sanjivo ustajala iz kreveta spotakoh se na misao o tebi. U dijeliću sekunde pokleknuh. Dočekah se rukama o tlo. Umalo lupih nosom po podu. Nasmijah se, glasno za nekog ko priča sam sa sobom. Pogledah u ruke. Misao se smrvila u prašinu. Ustadoh i otresoh ustajali miris tebe. Probudih proljeće. Zrak je mirisao na svježe pokošeni travu. Tahanyk

A ROĐENA SAM U PROLJEĆE  Rođena sam na pogešnom dijelu ove Zemlje. Zar nije dosta što hladnoća teče mojim žilama? U ovom gradu studen je konstanta isto kao loša politika. Ostavlja trag ugriza na svakom milimetru moje kože.  Sklapam priče od zaleđenih slova. Posipam ih pahuljama iz ozeble duše. A rođena sam u proljeće. Moje priče su trebale biti razigrane tratinčice sa travnatim zarezima. Na pogrešnom mjestu na svijetu smrznutim, golim rukama derem slojeve zime i kože istovremeno. Ni kap krvi više ne poteče. Bol je u čistoj, bijeloj haljini. Davi se pod čvrstim pojasom leda. Tahanyk

NA ODMORU OD UMORA  Dođe nepozvan. Uvlači se kao dim kroz ključaonicu. Opija moždane ćelije svojim varljivim sfumatom. I ne mogu da mu odolim. Predajem mu se dok misao već luta negdje uz Senu.  Nestajem. Grč u prstima popušta. Puštam misao da oćuti povjetarac na obrazima. Smiješak se otima iz stegnute vilice. Spuštam sva oružja. Ni jezik me više ne sluša.  Odlazim tamo gdje se ne koriste mišići. Odlazim tamo gdje je misao na relax masaži. Odlazim tamo gdje ne moram da se borim da budem. Tamo samo budem. Nisam ni ove ćelije site umora. Nisam ni slovo što traži svoje mjesto pod zvijezdama. Nisam ni grč u prstima. Nisam ništa od svega ovog što umara. Tamo samo budem, ja, oslobođena od tijela, oslobođena od žvakanja događaja i emocija. Tamo samo budem ja na velikom jastuku od paučinastog oblaka od mraka. Na odmoru od umora do novih svitanja nas običnih smrtnina. Laku noć. Tahanyk

LUTKO MOJA Lutko moja, takve poput tebe ja sam davno apsolvirala. I sve te smiješne igre dominacije. I ono nekoliko osmijeha i pogleda sa doziranim ignorisanjima. Naprosto me ta ljepila više ne drže. Čak ni biserni osmijeh mi pažnju ne drži duže od dvije minute.  Nema jeftinije stvari od lijepe gluposti obučene u brendiranu garderobu. Nemoj da se brineš. Od ovolikih žena naći ćeš mnogo onih koje će da se zalijepe za tvoj ego bez podloge. Svakako suviše drsko dignem bradu, nije to, lutko moja, za dječake poput tebe.  A ja odlazim da tražim neke zanimljive ljude koji su se oslobodili ove otužne obijesti koja hara svijetom. Znaš, neke ljude koji statusne simbole imaju u glavi, a ne na ključevima, na ruci, na telefonu. Lutko moja, prave igre nisu za bebe, bebe previše plaču.  Tahanyk

RODILA SE ŽENA  Slikala sam pejzaže od krvavog cvijeća. I jedan mjesec što se udavio u koktelu. Pila sam ga sa oštrice noža umjesto iz slamki. Dodala sam trag plamena mjesto leda, znaš mene, kad pali nek gori sve. Slikala sam nepoznate predjele sa rijekama žuči preko kojih nema mosta. I spaljene svoje nerve umjesto korijenja. Slikala sam stvarnost koja mi je cijedila dušu kroz pore kože. Slikala sam egzekutore straha i nevjerovatno tebi sliče. Njih deset, a ova duša jedna.  Uštinem se često za obraze da provjerim da li sam ipak preživjela. I jesam, preživjela sam sva vaša ubijanja nastala iz mraka vaših strahova. Preživjela i ogrubjela. Ispod ove dječiji mekane kože, iza ovog naivnog osmijeha, iza ove iskre života u mojim očima, iza svakog mog svilenog pokreta, nema više male djevojčice, rodila se jaka žena.  A ti, koji lažima i izdajom pokrivaš svoje patetične strahove, za tebe je žena prevelik zalogaj. Bojim se udavit ćeš se. Tahanyk

REKAO MI JE...  Rekao mi je... Ti si voda. Uljevaš se u moje vene. Ti si miris proljetnog cvijeća što mi draška nosnice. Rekao mi je... Ti si povjetarac što me miluje po kosi. Ti si moj odraz u ogledalu. Ti si dah bez kojeg ne mogu da živim. Ti si moje kormilo po životnim okeanima. Rekao mi je... Tebe nije moguće nevoljeti.  Rekao mi je.... Još hrpu laži u koje je i sam vjerovao. Rekao mi je da će sa mnom ostariti. Rekao mi je da će me voljeti do svog posljednjeg daha.  I zamislite... Ja, nisam mu povjerovala. Mogao je on sa povjetarcem izaći na kraj. A prepao ga je vjetar ludi. Mogao je držati se za kormilo na mirnoj vodi. A umro je od straha u mojoj ludoj trci bez kompasa. Mogao je mirisati poljsko cvijeće, a prestravio se mirisa paljevine bijesnog požara. Mogao je piti s mog izvora dok ne eruptira vulkan žuči.  Prebrzo je dječak postao starac što cijedi svoju beživotnu ljubav i dah bez strasti. Prerano je strah obojio njegove kose i ruke mu objesio n...

NI MUZA NISI KAKO TREBA  Ljuta sam, znaš. Ili malo više ljuta. Ne, lažem, ljuta sam strašno, bijesna sam, kao pjesnik kojem su oteli pero, svezali ruke. Imao si samo jednu svrhu u mom životu, samo jednu ulogu. Bio si muza. Kad ne umiješ biti ni muza kako treba, šta drugo očekivati od tebe. Kakve su ovo ideje da ispariš iz moje glave u hladnom novembru? Nekreativan si kao mraz što lijeno stoji na vjetrobranskom staklu. Ja hoću vjetar, kišu, vatru i oluju, a ne tvoje jadno klizanje po mojim viugama. Toliko si loša muza, toliko da si sasvim beskoristan u ovom novembru. Kupit ću večeras novo pero od tečne čokolade. Neka mi svežu ruke bademom u cimetu. Neka me ulijepe šećernom vatom. I bit ću slipava i sretna. Nije me briga ni dijabetes da dobijem od toliko šećera. Zaljevat ću papir ljutim okusom višnje. Istopit ću se kao kocka leda u nekoj ulici diskretnog svjetla, nećeš uništiti moju umjetnost. Tahanyk

DIVLJE VODE   Tamo teku rijeke. Nezaustavljive vode iz kamena surovih planina. Žderačice obala od kamena i zemlje. Tamo teku rijeke nas. Mulj naš uznemireni prlja bistre vode.  Ne mogu da se izlijem preko ruba, ne smijem. Kada bih se izlila progutala bih kamenje i zemlju bih razlila po cestama. Progutala bih gradove i svjetla bi ugasla. Ostala bi divlja bujica ljubavi i bijesa bez navigacije. Nestalo bi u njoj sve, sve što duše ždere. Progutala bih vatru bola koja prži sve slojeve kože. Ostala bi voda hladna, potrošene emocije.  Ne smijem da se izlijem van mentalnog korita. Držim srce na ručnoj, a um na dugom lancu. Pretvaram se u kapi što ih onaj dječak skuplja u kanticu. Rasipa me po kamenjaru. Cijepam haljinu i krvarim bez krvi. Vlastiti žubor pretvorila sam u tišinu. Trag moj nestaje na prvom vjetru ili suncu. Postojim samo u tekućem bunilu.  Pusti, neka teku divlje vode iz surovih planina u dubokom koritu. Ne daj mi da se izlijem, u ovom divlj...

TRAPIST U SENDVIČU Ako ikada napišem svoju biografiju bit će to prilično čudna priča. Ja sam trapist u sendviču od dvije krajnosti. Stalno između umiranja i rađanja. I nikad ne znam na koju stranu namazanu pavlakom da se zalijepim, pa malo tamo, malo vamo.  Ne znam je li privlačim čudne okolnosti ili ih kreiram. Nije da se hvalim, ali umirem vrhunski u svim svojim dimenzijama postojanja. I Had bi mi trebao plaćati na usavršenim tehnikama smaknuća. A tek Dionis. Tragedija da nije lična bila bi smiješna u ovom pozorištu života. Tačno ću mu naplatiti one rijeke vina i izvedene predstave za slučajnu publiku.  A ja samo želim da se igram do posljednjeg daha koji će izaći iz ovih pluća. Samo želim da plešem na mjesečini dok snovi mijenjaju dan. Samo želim da ti pišem dok se riječi ne potroše. Ja sam samo taj trapist u sendviču što voli obje strane pavlake. Ako može da se ove strane ne ljute?  Tahanyk

TAKVE SE RIJETKO SREĆU Tvoj trenutak mašte je pretvorila u stvarnost. Igrala je ulogu davno dodijeljenu u tvom snu. Obukla je za tebe crvenu haljinu, i crne cipele s visokom potpeticom. Svoj san si napokon mogao dotaći.  Bila je živuća iluzija koja je ostavila trag parfema koji vječno pamtiš. Bila je dah na tvom vratu koji prži. Bila je bezobrazna taman po tvojoj mjeri. Bila je drska onako kako baš voliš. Bila je bespomoćna i ti si se osjećao jak. Bila je san o kojem je maštao dječak u tvojoj glavi. Bila je sve što si bio sposoban ikada zamisliti. Bila je tvoja iluzija, tvoja kreacija, tvoja mašta. Bila je tako stvarna, tako prisutna, tako blizu.  Potajno si se nadao da je bila tvoja. A ona, ona je uvijek bila svoja, samo je na tren igrala u tvojoj predstavi.  Da, znam, vječno se pamte one koje se odlaska ne boje, one neukrotive koje više nego tebe život svoj vole, one koje te zaraze svojim osmijehom pa ga odnesu. Naučit ćeš, život je pred tobom, da se takve...

GREŠNICA  To sam ja. Prokleto sam stvarna, živa i naopaka. Prokleto sam brz krvotok u ovim venama. Prokleto sam težila biti vila, a ispadala najgora.  Razmišljam viška i opet radim gluposti. U mojoj glavi ptice klepeću krilima, traže vjetar da ih nosi. Volim misaone igre. Istraživač sam svoje podsvijesti. Čitač sam tuđih duša. Vječiti sam putnik što nema mira. U mojoj koži je hiljadu mrava što me tjeraju da idem dalje. I kada boli ja sama skočim s ruba, neka boli još jače. I imam modrice od kamenja, poderane dlanove i tragove davljenja. Imam ožiljke od kojih mi se kut usana nasmije. Imam knjigu sjećanja za nečijih 5 života. Imam svijetle trenutke i ispunjena tuđa očekivanja. Imam svoja vrhunska padanja i klizanja. I ništa ljudsko nije mi strano, i sve razumijem. Davno sam riječ nikada ubila. Jer svako moje izgovoreno nikada mi se usjeklo u tijelo poput žiga. Bila sam sve i bila sam ništa. Konzumirala i dobro i zlo sa životnog menija.  To sam ja, grešnica koja ...

CRNO I BIJELO VINO  Kafa se slaže s razgovorom. Džin dodaje okus ljetu. Pivo opušta od sportskog stresa. Jeger je izgovor za uvod u neku čudnu noć. A ti, lijepo moje, ćutiš bijela vina. Moje nepce sviklo je na nešto tamnije. Noći obojim crvenim tonovima vrelog grožđa. Bijelo za smijeh, crno za grijeh, tako kažu. Meni je kofer smijeha i suza odavno pun. U zadnje vrijeme pakujem grijeh. Karakter sam spakovala skupa sa smijehom i suzama i izgubila ključ od te odaja užasa. Postala sam negdje, ne znam ni gdje, ne znam ni kad, drugačija, možda pogrešna. A da smiksamo crno i bijelo? Neki koktel možda?  Ne znam je li do crnog vina u mojim očima, ili do tamnih pokrivača noći, ili do izgubljenog ključa mojih slabosti, ali biram pogrešno po defaultu. Ne znam je li do bijelog vina, ili tvog osmijeha u nekoj noći, ili do tona zvijezda šaptačica, ali ima nešto prokleto zanimljivo u ovoj daljini koja nas spaja. Konobar, jedno crno molim, onegdje na dnu mi stigne inspiracija i nek...

ŽENSKA LEĐA  Znaš li da nema na ovom svijetu ništa ljepše od ženskih leđa? Znam da ne znaš, jer svaku ženu si vidio na leđima, a nisi gledao u njena leđa, leđa koja sam slikala posipajući ih cvijećem tratinčica.  Koža je tu najmekša, savršena linija u svojim nesavršenostima. I dvije rupice pri samom dnu. Linija za posrtanje, linija za gubljenje svog ja u ogledalu. Savršena linija granica je ili spojnica između raja i pakla. Mnogi tu liniju nikad ne vide, nisu zaradili. Neprijatelju se leđa ne okreću. Mnogi su nož u nju zarili jer nisu mogli da je imaju. A samo rijetki, oni su tekli niz liniju njenih leđa gdje se susreću rajski potoci i rijeke meda i mlijeka. Dok ste se vi, mili moji, bavili zapišavanjem teritorije i igrama mladih mužjaka bez dovoljno iskustva, drugi su pratili liniju leđa do njenog izvora.  Pametni ne vide ženu na leđima, već putuju do raja ćuteći liniju ženskih leđa.  Tahanyk

BOL NESTAJE IZA MUŠEBAKA   Oprosti ljubavi, sjetim se ponekad da postojiš, najčešće dok čitam Hitlerova pisma. Oprosti ljubavi, tako mnogo te niko neće ni voljeti, a ni mrziti kao ja. Linija između ljubavi i mržnje tanja je od Sira'at  ćuprije. Ljubav bez mržnje bi samo bila voda s kista.  Oprosti ljubavi, evo svim silama se trudim očuvati bol da mogu ponekad da ti pišem, a i bol nestaje iza nekih mušebaka.  Ljubavi upravu si bio, žele se zavući ispod mojih gaća. A ja bih, ljubavi, nekog ko je hrabar zavući se ispod moje kože. Samo onog jednog koji se ne boji kao što si se ti bojao, sretan se udaviti u mojim venama. Samo jednog onog koji podnosi opor okus mojih unutarnjih predjela. Samo jednog onog koji umire muški da bi dosegao nove visine. Ja bih ljubavi, samo jednog onog koji je luđi od svih ostalih. Samo jednog onog koji smije sve, sve ljubavi, što ti nisi smio. Ja bih, ljubavi, samo jednog onog koji zna šta je žena i prokleta i vjerna, i lažl...

IDI SLOBODNO  Slobodno idi. Previše života sam pokusala da bih se trudila išta zadržati. Sve što treba svakako dođe samo, a sve što je beskorisno potrudim se da otjeram. Čemu tapkanje u mjestu i vrteška koja ne gura želudac u grlo?  Prekratak je život da bih ga kasapila u crno i bijelo. Ne čekam više da monotoniju pošaljem do vraga i utopim se u luksuzu šarenila. Idi, jer kod tebe nema više ništa što ranije nisam srela. Idi, jer ne donosiš više ni lepršava krila leptira, ni mastilo bola. Idi, jer ja nisam spremna biti bezbojna. Bezbojnih imaš na pasja preskakala, naći ćeš već nešto. O da, znam, da barem dođem sa uputstvom za upotrebu, ali eto dešava se i fabrička greška. Lakše bi bilo da uz mene makar dođe recept za marinadu. Ali marinade koje su učinkovite za mene moraju imati tajni sastojak iznova i iznova. Idi, slobodno, nađi nešto prikladno bezbojno.  Ja sam radije sastojak u kuhinji maštovitog kuhara, otkačeni stih nekog pjesnika i onaj kist u ruci kreativ...

DOĐI DA ... Dođi da ti preslikam svoj osmijeh s lica. Dođi da ti pokažem kako se otrov svari i preživi. Dođi da ti pokažem kako se umire na nogama. Dođi da ti pokažem kako se nervi kidaju bez anestetika. Dođi da ti pokažem kako mrtav živi.  Dođi da ti pokažem mezar u koji sam ljubav sahranila. Dođi da vidiš kako sviram rukama od zraka bez nerava za bol. Dođi da vidiš kako plešem na mjesečini oslobođena od emocije. Dođi da vidiš temperu krvi koja slika umjetnost življenja. Svake noći ti nazdravim što si moj bol ukrao i sa njim spavaš. Dobro ga čuvaj, krasan je protuotrov za sva nova buđenja. A ja, dragi moj, pjev kukavica prepoznajem i bez tona, hvala ti.  Tahanyk

ŽENSKO DIJETE  I zaista pravda postoji. Koliko je insan nemaran u svojim postupcima nije ni svjestan dok mu na rukama ne zaplače žensko dijete.  Obraduje se insan tom plaču, a onda te počnu stizati strahovi. Koliko suza si skrivio jednoj ženi, koja je nečija kćerka? Koliko puta si joj zario nož u srce? Je li njena suza bila od olova? A Bog ima svoje puteve za pravdu, pa ti da žensko dijete. Znaš li kako je gledati vlastitu krv i meso u tijelu odvojenom od svoga, koje voliš najviše na svijetu, a bespomoćan si da preuzmeš njegovu bol i tugu? Kida ti se duša na komadiće, a svezane ti ruke. Svako svoju nesreću sam mora da poždere. A karma je kurva veća od nade. Dođe po svoj danak u krvi. Znaš onu priču o Uspavanoj ljepotici, kad je 13-ta vila djevojčicu na prvi rođendan proklela? A nije bila kriva vila, već propust djevojčicinog oca. Onda je kćer otplatila njegov grijeh. Na kraju je princ bez njenog pristanka poljubi dok ona leži u stanju mrtvila. Graniči to sa silovanje...

SODA BIKARBON  Davno su progutane dječije muke kao tableta na suho koja cijepa krajnike. Život donese nekoliko bora i par epizoda trećerazredne serije sa lošim glumcima.  Ne postoji ništa više na ovom svijetu što se ne može svariti sa kašikom obične sode.  Hvala lijepa za ples, bilo je divno jutra čekati sa vama. Serija se primakla kraju i posljednje epizode se suviše razvlače. Scenarista bez imalo mašte. Nedostaje makar giljotina sa malo krvi i malo drame. Djeco, laku noć, šteta što više ne puštaju emisiju Branko kockica, ipak dijete bi trebalo uz nešto kvalitetno da odraste. Tahanyk. 

ON, JA I ON  Bila sam crno-bijeli svijet pod njegovim prstima. Zapela sam negdje u pola meditacije, negdje na pola, između zamjenica. Jedno on sa viškom promila ludila i jedno on sa viškom oktava.  Kako se smućka uopće koktel od oktava i ludila? A ja bih slamku, molim, i režanj limuna, malo čokolade da ugodi mojim čulima. Od svih poroka možda je najteže biti gurman.  Odoh da meditiram, izmedju on i on. Ima li neko uputstvo za upotrebu zamjenica? Misao se otima kontroli negdje ispod disanja. Ja sam tipka koja nestaje u noć, upijam se kao eterično ulje u žednu kožu pod spretnim prstima. Zamjenice nestaju u eter i on i ja i on postajemo cjelina u kutku svemira.  Tahanyk

ZBUNJENA  Pobrkali su mi se osjećaji. Trenutno stojim u haosu kosmosa i svako sazviježđe me mami sebi.  Osjećam, a šta, pojma nemam, jedino znam da definitivno postojim jer duša nije ravna crta. Ja bih malo da izađem iz vrtloga vasione. Ima li kakva usputna stanica, prenoćište za zbunjene? Samo da negdje kofer ovih ludih snova zagubim. I da nestanem u nekom praskozorju gdje se planine s nebom ljube. U duši mi se pomjeraju tektonske ploče. Zemljotres se odigrava u pola grla. Plavi peškir začini snove.  Mjesečino koja svićeš ovih dana, može li kratka pauza od misli, od mašte, od sanjanja? Samo sam malo zbunjena. Hvala. Tahanyk

MELANHOLIČNO SRETNA  Bilo je u njoj neke lude vedrine koja se poigrava sa riječima kao povjetarac sa vlatima trave. Bilo je u njoj te čudne zarazne vedrine koja vas obuzima. Kupate se u toj vedrini kao pod slapovima vodopada.  A ona? Ona je stajala na obali i pljeskala vašoj sreći. Melanholično sretna. Nestajala pomalo u mutnim talasima koje su vidjeli samo rijetki. U nasmijanim očima patnja se provlačila poput dima cigarete ispred objektiva. Na cesti se naziralo umiruće lišće na sprovodu na kojem su vrane graktale posljednje opelo. Vama je zabranila svoju živuću patnju. Znali ste svi to vedro lice i osmijeh što se vrpoljio u čaši na stolu. Znali ste, poneki od vas, i onu odlučnost i luđačko dizanje brade pred svakim ponorom. Svi ste je znali pola, a rijetki cijelu. A ona je bila ta luda vedrina u bojama tuge, to žuto-crveno lišće na posljednjem počinku. I da znate, nije voljela graktanje vrana. Dok dim skriva posljednje tragove postojanja u njenoj glavi tonovi su ...

MIKROFON TI LJUBIM  Volim ove noći, kad se rime na pola zaglave i zaglavim se s njima i ja negdje na pola ludila. Ti siluješ tonove, a ja slova. I crno-bijele tipke se rastaču u nekom ćošku atmosfere.  Ljutnja klizi kao kaplja znoja niz čelo i obraze. Udaram se po prstima da ne ode u eter, tipkanje nema boju i visinu tona, nedostaje mu i mimika. Volim ljude gledati u oči kad se karte stavljaju na sto. Istina uvijek reži. Ja ne znam da predem nisam iz sorte mačaka, oprosti mi to. I danima se sukobim sa svojim prstima, a rečenice siju svoja jaja na vrhu jezika. Kad nađeš vrijeme za mene, da me jednom pogledaš u oči, istine će preplivati od moždanih vijuga do jezika. Publika nek gleda premijeru nekog novog filma.  Silujem slova, jer strah me da riječima neću dati pravi ton i boju, stanem i napišem ti ništa, a reći ću ti što mi zapinje po duši kao komad kokice po nepcu koji ne možeš saprati. Mikrofon ti ljubim oprosti što ne predem, nisam iz porodice mačaka. ...

KOLAČIĆ SUDBINE Slučajno sam se namjerno spotakla na tebe, tu na dnu nekih stepenica u izgubljenom gradu. Ovdje gdje još samo vrane pjevaju uspavanke za male djevojčice. Dala sam ti kolačić sudbine u kojem moje ime ne piše.  Nisu mi ubrizgali strpljenje, a ni trpljenje. Nisam taj šećer što izaziva ugodu dok se topi u ustima. To je za neke jednostavne ljude koji život ne traže. Kokos sam što zagrebe desni i grlo i onaj tvrdi lješnik u sredini. Tek kad me dobro sažvaćeš osjećaš kompletan ukus svim svojima čulima. Pravljena sam po nekom čudnom receptu. A ne volim ni sama obične slatkiše. Više mi odgovara čokolada sa dodatkom soli.  Vidiš, volim ove noći u kojima se moj svijet sasvim slučajno preljeva preko ruba čaše i slova klize po tastaturi. Dala sam ti kolačić sudbine u kojem moje ime ne piše. Nije život, srećo moja, čekanje, već jedna luda trka. Tahanyk

  DARKNESS DIVINE I like these fogs with dimmed lights. I enjoy swimming in darkness divine. Just contours are slowly dancing under the wildness of dark. Freedom is unchained. We do not care what is after first tree. Leafy rain is falling all over us. I can not see the color of your eyes, or your hair, babe. I just feel your smell mixing with leafy rain and little glow flashing in the corner of your eye. The fog is as thick as bouillabaisse. We are wrapped up in its dark white coat. The view is fading its path. We are melting with each other, and blend into darkness divine under the dimmed lights. Disappearing beyond the grid of trivial life. Tahanyk

OČI BOJE ROGAČA  Vezao me kao lancima tim očima boje kore zrelog rogača. Tonula sam po liniji njegovih trepavica tamo negdje ispod divljih oblaka.  Noć je izmicala kao konopac u ruci mornara. Opet sam brisala svoje granice u glavi kraj tog pogleda. Ko bi im oprostio? Oči boje rogača se zamutile onim lebdećim osmijehom. Sudaram se sa dva talasa u ovoj glavi ludoj. Na ljepotu sam slaba priznajem. Lome se posljednje linije odbrane kao čaše od stakla.  Nije do mene, a kriva sam što potonem ispod divljih oblaka u oči boje rogača. Tahanyk

IZGUBLJENI I ZALUTALI  Hodala sam po neznanim cestama između hiljade grijehova. Kajala se, obećavala sebi da neću više nikad i sebe lagala.  Ljubila sam, voljela sam, padala sam, plakala sam i preživljavala. Nalazila sam slične meni. Lutali smo, a nismo bili izgubljeni. Lutali smo iz grijeha u grijeh tražeći izvornog sebe. Onu stvarnu ljudsku prirodu bez maske kolektivne glume. Na tankoj granici koja dijeli kurvu od svetice i kurvara od sveca. Onaj tanak most između morala i nemorala. Dotakli smo zlo u nama golim rukama. Ono zlo duboko ukorijenjeno u dnu svakog bića i pogledali ga u lice. Jednom, bez straha, ono isto zlo koje izgubljeni, oni što nisu zalutali s glavne ceste, godinama prekrivaju egom i jeftinim tričarijama. Okusili smo na vlastitoj duši i tijelu kako plamen ždere okean, svi jednako loši, svi jednako ljudi. Upoznali smo ubicu u nama, izdajicu u nama, lopova u nama, ološ u nama. Zlo je izgubilo moć koju je imalo nad nama. Danas na stazama nas lutalica...

SVI LIČE NA TEBE  Postao si kralj drumova, a ja kraljica klubova. Pokušavaš me ostaviti svaki metar pređenog puta, proljevaš eritrocite na ulju pod kapima svih kiša, a onda se vraćaš kao Ivica i Marica po tragovima svog srca. U svakoj kapi krvi sam ti ja.  U klubovima sam se pokušavala dezinfikovati od tebe, a ti si postajao mutirajuća bakterija. U tuđim rukama sam davila sjećanja na tebe. U rane zore sam žrtvovala krv, bijes, dušu i suze samo da nestaneš. Pomješala sam boje raja i pakla da tankoj liniji ljubavi i mržnje. Ne vidim ti jasno crte lica više. Kišni oblaci miješaju konture i boja je razljevena tinta. Na kojem kilometru čuvaš moje ime? Ja sam iskrvarila iz otvorenih rana ljubavi i izdaje. Dajte mi transfuziju njega ljudi, jedno pismo, jednu sliku, zaborav će ga oteti. Zar ne vidite da će ga oteti?  U klubovima svi liče na tebe, a ja ti zaboravljam lice i zvuk tvog glasa se gubi u pjesmi. Tahanyk 

PIŠEM, ČITAŠ LI  Zaborav se raširio poput vjetra i udara u jedra. Zato pišem. Znaš li da je svaka riječ sidro kojim čuvam brod na kojem su djelići tebe? A jedra me guraju dalje na neko novo more. Žao mi da pustim da te rasprše oluje.  Ako jednom pustim nikada tu te neće biti više. Progutat će ova zrna tvog pepela vjetar i kiše. Zaborav je bura i moji moždani impulsi gube bitku. Ne mogu da te čuvam sama, nemam snage. Riječi mi zapinju kao trombovi u venama. Sve češće ostavljaju prazan papir. Stavljam memoriju na aparate, i opet te nestaje. Pišem da te ne izgubim zauvijek.  Umorna sam da sve sama čuvam. Pokaži mi makar da čitaš. Tako ćemo skupa tebe čuvati od zaborava, jer bilo bi šteta da umjetnost umre. Tahayk

ČITAŠ LI? Pišem česticama smoga što ih negdje odnosi vjetar. Čestice se gube u prazan prostor. Još se negdje potajno nadam da postojiš u nekom svijetu i da čitaš. Čitaš li? Riječi gube smisao bez čitatelja. Tuga i sreća su napokon završile svoj meč. Meč bez pobjednika. Već sam se izgubila u brojanju rundi kada su obje spustile rukavice. Prošla me mržnja, a tuga se preselila na krila vrana sa ovog drveta pod mojim prozorom. A sreća, suviše je krhka zdravlja, nju svaki dan male ručice stavljaju oko mog vrata. Volimo se ono bez izdaje, ono kako ti nećeš nikad znati.  Čitaš li? Moji prsti porađaju riječi, a čitalac je taj koji im daje dah života. Reci mi, čitaš li kad te niko ne vidi?  Tahanyk

ČITAJ ME Čitaj me. Tvoj dom je u svakoj uvrnutoj sintagmi. Po uzoru na Picassa spajam krhotine duše u koje se razlio tvoj dah i moj bijes. Finom komparacijom i deskripcijom ublažavam tvoju bezvrijednost. Čitaj me, jer ćeš naći o sebi sve što skrivaš od drugih. Zajednički nazivnik ljudima je zlo, na kraju će se svako sam sa sobom podijeliti, pa tako i ti. Čitaj me, da te upoznam s tobom.  Tahanyk

ONA I JA Pijem s njom čaj večeras. Vjerna je kao pas. I kad je guram od sebe sačeka pogodniji trenutak, pa se vrati. Upornija je i od Lesija iz one priče, a ja sam joj valjda kuća.  Zaključam je nekad u najskrivenije odaje, stavim joj lance, a ona opet izađe nekim magičnim trikom. Onda se borimo jedna s drugom, svim legalnim i ilegalnim sredstvima. Zatrpam je flasterima od smijeha, a ona ih zalije suzama i ljepilo popusti. Otrujem je, ona se oporavi. Udavim je, ona prodiše na škrge. Umori me. Zakopam ratnu sjekiru.  Evo, večeras se ponovo družimo uz šoljicu čaja, pušimo lulu mira, gledamo stare albume sjećanja i plačemo zajedno dok se smijeh odmara. Ipak, ona me nikad nije izdala ni kada me najviše boljela. Ko zna, možda je i zavolim. Tahanyk

SVEJEDNO MI JE  Svejedno mi je već odavno da li cvjetaju ruže ili liju oktobarske kiše. Svejedno mi je već odavno šta mi vjerna publika šapuće iza leđa. Svejedno mi je jesam li suptilna ili bezobrazna.  Svejedno mi je jer ljubav u meni je umrla onog dana kad su mi je servirali s okusom pelina. A jedem brzo i velikim zalogajima. Otrujem se prije nego stignu da mi isperu želudac. Ljudi lažu i kada vole i kada progovore i kada dolaze i kada odlaze. Preko nevine bijele haljine oni iz vlastite dosade navlače drugima svoj kostim kurve.   Nisam odavdje, oprostite što ne razumijem. U mom svijetu imenice i glagole ne pakujemo u šljokice. Strast se ne mućka u koktelu finih emocija. Laž ne može dobiti prijavnicu boravka dok ne položi jezik istine desetkom. Oprostite, ali svejedno mi je, znate, mrtvi plešu u bijelim haljinama.  Tahanyk 

LJUBAV BEZ ROKA TRAJANJA  Kockala sam se sa zvijezdama i od mliječnog puta napravila trkalište. Među planetama sam razvukla slackline i igrala se. I snu sam otkaz dala, jer šteta je spavati u jeku zabave. Plesala sam do iznemoglosti svakog mišića. Kurvala sam se sa svim oblicima sreće.  A tek kako sam padala iz kosmosa. Prva stanica mi vodena površina. Put znam napamet. Zvijezde pogase svjetla i svijet se okreće bez mene. Oblaci se grupišu i spuste iznad mog tijela koje se ne opire. Mistični tonovi naja iz morskih dubina mame me. Stežem sopstvene ruke oko vrata da brže propadnem do svojih demona. Raduju mi se. Tuga je nestrpljiva, nedostajem joj. Svaki put mi pokaže novu baštu besmisla u kojoj žubore šadrvani krvi, i smrt uči da hoda.  Tuga mi oprašta sva moja kurvanja sa srećom po vasioni, sva moja igranja i sva moja davljenja. Iz nje sam se rodila bolnim krikom prvog udisaja. Kod nje uvijek ima mjesta za sva moja izdanja i stanja. Jedino ona nikad me nije i...

NESTAJEŠ  Naprosto se topiš kao kocka leda na vreloj koži. Postaješ voda i nestaješ u zrak. Kondenzovat ćeš se u nekom oblaku koji će izliti kisele kiše na kiselu podlogu. I spalit ćeš svoj jednjak tom kiselinom gutajući vlastite laži. Nećeš moći pobjeći. Japanke će ti se zaglaviti u špagi nečijih tangi u koje si se zavlačio da ostvariš interese.  Koža mi je tako vrela da brzo isparavaš kao alkohol na vatri. Odnosiš sve toksine i nestaješ. Koža me zateže i treba joj hidratizacija.  Kupam se u bistrom potoku ljekovitog bilja od čudnih slova. Maestral je otpuhao toksični otpad tvog isparenja. Anđeli doljevaju eterična ulja interpunkcijskih znakova. Za dezinfekciju dosut će tačku.  Tahanyk 

KAD IZGUBIM TUGU  Nikad sreća nije napisala stih, muziku ni roman.  Tuga je zadužena za umjetnost. Tuga koju si mi poklonio je još samo izmaglica u hladnom jutru. Mogao si barem toliko čovjek biti, pa neku trajnu tugu ostaviti.  Ona odlazi od mene poput djeteta koje je stasalo u odraslog čovjeka. A ja ostajem sama na kućnom pragu. Još joj vidim samo kut onog lebdećeg osmijeha što se gubi u sarajevskoj magli. Sjedim za stolom i pokušavam dvije riječi da stavim prije jedne tačke. Ali nema nje da grafitu šapuće svoje očaje i boli. Slova mi daju otkaz, ispod časti im je da postanu nekoliko površnih šala.  Šta ću kad izgubim tugu koja je šaputala gorčinu u svakoj mojoj rečenici? Znaš sretni književnici ne postoje. Bez tebe se lako bilo navići, ali kako ću bez tuge nastaviti pisati? Tahanyk

FILMSKO PLATNO  Dobila sam ulogu u filmu za koju plaćam visoku naknadu u slomljenim pršljenovima, u srcu koje je krvarilo po modrim vodama, u nervima koji su visili iz džungle kao pokidane lijane.  Za kraj trebam odigrati vlastiti pokop sa statistima nazor tužnih lica. Naučila sam ležati bez vidljivog daha, dok skupljam raspršene elektrone oko vlastitih jezgri atoma. I baš je prva lopata zemlje trebala da tresne po ćefinima kad su se moji atomi napokon pospremili. Dajem si umjetničku slobodu dok me režiser psuje na svim jezicima svijeta. I umjesto tragedije, ja odigram horor sa bezbroj nastavaka u kojem mrtvac izranja iz vječne postelje. U posljednjoj sceni, to lice na filmskom platnu tako jasno živo nakon svega, to sam ja. Publiku umjesto tuge hvata strah. Razumijem da je lakše biti tužan nego na smrt preplašen. Scenarista piše nastavak. Psuje me i on naravno, al koga briga. U tragediji svakako nedostaje adrenalina.  Tahanyk

TAKVU ŽENU JE TEŠKO VOLJETI  Rekla si mi jednom da je tebe teško voljeti. A tada sam mislio da je to tek fraza.  Danas sam ludi pjesnik što mjesec ispraća na počinak. Sunce sam udavio u oblacima. U kapima kiše čujem tvoj posljednji krik u kojem sam za tebe umro. A ostavila si me na životu, životu koji mi više nije trebao. Budim se s osjećajem gađenja svake večeri, budim se da pobjegnem od svih njih koje je lako voljeti. A ti se nisi smijala idiotskim šalama koje sam krao od drugih, nisi me tješila, nisi me mazila. Bila si uragan koji me tjerao da idem dalje, da ustanem kad je najteže, da povjerujem da nešto vrijedim.  Mila moja, teško je voljeti ženu kojoj ruka na obaraču ne drhti dok u srce gađa istinom. A ja sam se služio ćorcima laži. Zalutali sam pjesnik prisiljen da živ krvari gledajući kako svijet se divi tvojoj hrabrosti. Gorki pelin serviraš u medu umjetnosti. Priznajem, bila si u pravu. Bijedniku kakav sam ja, takvu ženu je teško voljeti. Tahanyk ...

SCRIBOHOLIČARKA  Od svih nedijagnosticiranih dijagnoza oboljevanje od tebe mi je bilo ona sa najlošijim prognozama za preživljavanje.  Davali su mi analgetike, antispetike, antivirotike, baktericide i fungicide. Svaki lijek je bio kratkog daha. Naposljetku, dobih na recept liker od mastila mog vlastitog pera. Toliko je učinkovit da sam mu maksuz dala ime Tebecid. Kako nisam rođena sa mjerom, tako se navukoh na Tebecid. Postala sam scriboholičar. Od svih ovisnosti koje stekoh kroz život ova mi je najzdravija. Izaziva pojačanu kreativnost.  A ti, jesi li postao "legoholičar"? Znaš, legoholizam zna biti težak za početnike, sagledavaš vlastito postojanje mojim očima.  Tahanyk

KAKTUS I RUŽA  Nisi ti kriv. Samo si sjeme oštećeno vrenjem šljive koje je palo na plodno tlo. Nisi ti kriv za pogrešnu genetsku strukturu od koje si stvoren i njome zauvijek obilježen. Sada je pišaš okolo opterećujući svijet bolesnom genetikom.  Nisi ti kriv što si štetonoša veći od pacova pa sjebeš sve u svojoj blizini. Od tvog pišanja rastu kaktusi sa trnjem koje ne nosi cvijet. A okolo ti hijene zavijaju kurvanjski na tuđi plijen. Uvijek sam više voljela šume i livade, a tu zaista ne uspijevaju kaktusi. Na mojim trnovitim granama cvjetaju ruže.  I ptice sa pčelama pjevaju fine duete. Svako nek se drži svog prirodnog staništa i neka ga navodnjava.  Nisi ti kriv, a nisam ni ja. Data nam je različita polazna osnova. Svako nek bere cvijeće iz svoje bašče. I gdje god odemo i ti i ja od gena svojih pobjeći ne možemo, kaktus će ostati kaktus, a ruža će ostati ruža. Tahanyk

SRCE TI JE JAVNA KUĆA Pravi si majstor iluzije. Uredio si sobe svog srca poput elitnog hotela. I ja sam zalutala u tvoje komore očekujući miomiris stvarne, ljudske emocije. Kao naivno dijete povjerovala sam tvom osoblju koje tu neumorno radi da održi iluziju. Tvoji zaposleni jezik, ruke, osmijeh su ti sjajne sluge. Sigurno ih dobro plaćaš. A tamo u tvom srcu je bila elitna javna kuća. Ja povjerovala u iluziju ljubavi i sreće, a ti si muška kurva na prodaju. Žene barem prodaju vanjštinu, a ti dušu.  Sreća, spoznah tvoju obmanu još uvijek na vrijeme. A ti ćeš se svakako udaviti u đavoljoj raboti svojih niskih pobuda. Prije ili kasnije sve dođe na svoje i to kad se najmanje nadaš. Majstor si trgovine, priznajem, nadgrobni spomenik prodaješ kao da je Dolmabahce. Svoju bijedu si prodao po cijeni zlata.  Znaš grize me savjest ponekad što tvom kupcu nisam rekla da je preskupo platio govno zapakovano u celofan. Čini mi se da mi je to moralna obaveza. A nije kasno nikad. P...

BRIGA ILI EGOIZAM  (začarani krug)  Rekli su mi da svako treba nekoga da se brine o njemu u nekom suživotu kao muškarac i žena. Rekli su mi da i ja trebam nekoga da se brine za mene. Ja sam se lijepo zahvalila, sjajne su to ideje, ali više pristaju svijetu umjetnosti nego realnosti. Je l' nekom dozvolim da se brine za mene dajem mu moć nada mnom. A u srži sve se svodi na odabir partnera za razmnožavanje u mladosti i na strah od samoće u starosti. Nedovoljni razlozi za trpljenje tuđe brige kojoj su temelji uvijek obojeni notom egoizma. diš, ja još nisam nikada srela nekoga da se brine za mene kako to meni odgovara. Tuđe brinjenje je precijenjeno za kvalitet koji nudi. Meni zaista ne treba takva briga, neću se više razmnožavati, a u bajke odavno ne vjerujem. Otkako brinem o samoj sebi nemam gubitaka. Ne plaćam tu brigu krvavim danima i noćima. Kažu mi da svakome ljubav treba. Slažem se, ali samo tri ljubavi postoje, ljubav roditelja prema djetetu, ljubav djeteta prem...

POLETI SA MNOM  Uzbuđena sam kao malo dijete kad treba ići na more.  Prijatelju, čekaj me, tamo na obalama Bosfora i poleti sa mnom. Ja već odavno lutam ovim svijetom tražeći flastere od osmijeha za prekrivanje rana i mojih i tvojih. Ranjeni životom i šuteći se razumiju. Svoje ranjeno krilo, ti ptico lutalice, osloni na moje zdravo, a i ja ću isto. I ranjeni ćeno letjeti, jer nesposobni smo da kljucamo mrvice po zemlji. Ptica je ipak rođena za let. Čekaj me prijatelju i poleti sa mnom, tamo gdje lutalice se raduju. Tahanyk

DEPARTURE There is voice, last calling for departure. I am entering. Leaving behind the whole one world. Discovering starts when you get lost in the world where you are compelled to dwell with nothing illustrated like its everything. I am entering to unknown to explore my own regions with translucent borders. I am entering to  face up barbed wire of self boundaries. Life moves you at the edge of pain Pain is wind which push you over the edge. Last call for departure, honey! Are you scared? Sorry, I am scared also, but I am going beyond the fear. Fear is just volatile boundary of lying bitch we call brain. If I ever come back it is never be the same. Departures modify theirs`s passengers. Tahanyk

MARIONETE Kakvo je za Boga miloga ovo pozorište? Šta se desilo sa pradavnim snom da ljudi život dijele iz ljubavi? Kad je lutkar potrgao konce svojih marioneta? Sve je otišlo do vraga. Život je dobio tragi-komičan čin trpljenja nevoljenja. Umjesto ljubavi grade se ambicije. Umjesto razmjene otkucaja srca dila se parama. Djeca su postala administrativna zabrana kao osiguranje lošeg kredita sa previsokim kamatama. Toliko nesreće brižljivo skupljane pod krovovima.  Ne skidaj crijep mogla bi nesreća da pobjegne. Kako bi onda ljudi svikli na disanje na škrge udahnuli toliku količinu čistog zraka. Ljudi se kreću u invalidskim kolicima, jer su ih ubijedili da ne mogu hodati. A šta ako mogu trčati? Ne provjeravaj, moglo bi ti se dopasti. Istruhao konac na lutkarevim prstima se ne popravlja, opet će pući. I marioneta drmne dupetom u svoja invalidska kolica. Lutkar uprazno mlati rukama, a marionete sjede u svojoj žabokrečini, boje se izvući nov konac. Jer šta bi bilo kad bi lutka...

A KOGA TO IMA  Uvijek sam tu, osim kad me nema. Izgubim se nekad u digitalnoj gužvi, ali mi svejedno.  Tamo nas sve razlože i postajemo svi jedno, samo nule i jedinice. I sve moje boje i sve tvoje crne tonove pretvore u cifre. I sve moje riječi i sve tvoje fotografije pretvore u nerazumljivu matematiku.  A ja bih pisala možda o crvenim gaćama na nekom planinskom čovjeku, a ti da uslikaš te gaće pa se ono potpišemo photo by Planinski čovjek, written by Haljina od čaja. Možda bi naš umjetnički uradak dodao svijetu malo mirisa i smijeha. I prije nego nas naredaju kao nule i jedinice neuroni tijela bi zapamtili trenutak ludosti. Znaš, tamo odem kad me nema. I sjedim sa Henri Lautrec-om u Moulin Rouge-u i tražimo skupa istinu u crvenim gaćama. I razmišljam kako je dobro što nisam uložila u silikonske grudi, pa mogu pronaći odgovarajući grudnjak za tren oka. Ipak obilazak svijeta podrediti sisama bio bi prevelik gubitak za dušu. Tu sam uvijek, osim kad me nema. A ...