Osjecam, dakle postojim

POGLED Prosječan dan. Obaveze teku ka svom kraju i njemu i njoj. Umor se malo zavukao po kožu. Ona se tog dana vraćala kući, a on je krenuo u trgovinu.  Parkirala je ona u rikverc na retrovizore začuđujuće spretno za jednu ženu. On je upravo izlazio sa svog parking mjesta. Zastala je. Gleda pravo kroz šajbu. On provlači svoje vozilo tik ispred njenog. Zastaje. Njegove crne sunčane naočale se zakivaju u njene. Luk njene obrve se ukaza malo iznad okvira naočala. Njegova brada se spusti milimetar u znak nekog pozdrava. Razvuče mu se neposlušni kut usana lijevo i malo gore.  Pogled ispod naočala trajao je suviše dugo za dva slučajna vozača koji se nisu sudarili. Bezimeni susreti nekad oboje dan šareno. Možda će za oboje parking postati šetalište za neki ponovni slučajni susret.  Tahanyk

TUŽNE SLIKE SRETNIH MLADENACA Najtužnije slike na svijetu su slike sretnih mladenaca za stolom. Oni nasmijani u svojoj nesvijesti kakav put stoji pred njima. Na svojoj svadbi sam se i ja smijala, a nakon toga sam više suza isplakala po tuđim svadbama nego na sahranama i tevhidima. Bude mi žao šta ljudi sebi učiniše.  Niko im ne kaže da nisu stupili u brak sa tom jednom osobom, već sa kompletnom familijom. Ne znaju da krpa i usisivač dosade u vrlo kratkom periodu. Ne znaju da će se morati dogovarati i oko toga kako će stajati daska na WC šolji, spuštena ili dignuta. Iz svima nepoznatog razloga na našem divnom Balkanu postoji uvriježeno mišljenje da žene uživaju u čišćenju i održavanju kuće i rijetko koji muškarac je tako bezobrazan da im uskrati to zadovoljstvo. Kad ja gledam onu tužnu sliku nasmijanih mladenaca ja zapravo vidim djevojku kako čisti WC šolju i zapišanu dasku iza čovjeka koji je trebao usrećiti. Vidim tog divnog momka sa slike kako pegla kauč i drži daljinski n...

KUKAVICA Nije znao da je ima, a cijela je bila njegova. Bila je od onih žena koje ne štede ljubav. Nije je mogao vezati, nju veže samo ljubav. Strah da će ona jednog dana shvatiti da on nije vrijedan tolike ljubavi drobio mu je utrobu. Strah da će se ona probuditi iz sna i otići od njegovih laži i bezvrijednosti. A ona je bila žena koja je voljela njegove demone. Ljubav je za nju potpuna jedino kad voliš i sve dobro i sve zlo. Tako potpuno čovjek mora da voli i sam sebe. Strah ga je prognao na rub grotla u kojem se spaljuju sve stvarne ljubavi. Tu je bacio nju, njenu ljubav, sve njeno što je imao, a nije posjedovao. Spalio je u njoj i anđela i đavola. Spalio je ljubav koja je njegova bila.  Znaš, nakon tog gorenja, ne postoji ništa što može da je impresionira. Samo se još naljuti kad joj kažu da je kukavica. Kukavice nikad nisu izgorile na plamenu takve ljubavi. Kukavice pristaju na učmale prosječnosti. Kukavice miješaju pojam privremene strasti sa lomačom ljubavi. K...

NOSIM CRVENO DANAS Ujutro dok pređem preko parkinga dobijem informaciju o svom izgledu. Po usputnim pogledima, a i onim skrivenim, znam da jutros odlično izgledam. Pogledi se teže kontrolišu od jezika. Ne zanima me kakva sam u tuđim očima. Ljudi vide svakako samo ambalažu koju sam danas navukla. Svakako niko ne vidi mene.  Nosim crveno danas. Crvena ima magične moći da preživljene izdaje pretvori u radost, u pustolovinu, u strast, u hrabrost, u bijes. Crvena je boja krvi, te divne tekućine života. Ovaj osjećaj intenzivnog života u meni je mješavina i radosti i bijesa, i hrabrosti i strasti, i onog nagona da se tjeraš do krajnjih granica u ovom danu odlazećeg mjeseca iz plačljivih riba. A ja nisam naučila plakati, pa nikako da dodam malo te ženske vode da me ljudi lakše svare. Nosim crveno danas i ne pristajem na stare obrasce moje nevidljivosti i trpljenja. Uznemiravam te male ljude čiji je krajnji domet spremanje ručka. Uznemiravam sve te žene koje su nezadovoljne vlastit...

MATEMATIKA I SKITNICA  Znati šta želiš životno je umijeće. Trenutne želje su hirovi, ne pričam o tome. Znati šta doista želiš je krajnji rezultat najsloženije životne jednačine sa toliko nepoznatih da su slova abecede zajedno sa grčkim alfabetom nedovoljna da pokriju sve nepoznanice.  Matematika mi je uvijek loše išla. Iz istog zadatka dobijem po pet različitih rezultata. Evo i ovu jednačinu rješavam toliki niz godina da me stid reći. Rezultat nije ni na pomolu. Ne znam čak da li sam na pozitivnoj ili negativnoj strani ose. Tješim se da znam šta ne želim, a i tada posumnjam. Sve mi nekako više liči na geometriju koju razumijem još manje. Znam samo izračunati koliko mi boje treba da ofarbam zidove. I farbam ja tako godinu preko godine. Bijele zidove ukrašavam i prljam željama i promašenim željama. Nađe se po neki san, zaluta i noćna mora. A cijeli život najviše liči na krug. Da li je čovjek stalno jednako udaljen od svog središta? Ili sam ja skitnica na ovome sv...

ŽENE KOJE NE LIČE NA PROLJETNI VALCER Zašto nisi učio od da Vincija da slikaš meku izmaglicu po meni? Zašto nisi pisao po meni Chopin-ov Proljetni valcer? Zašto? Čime sam zaslužila? Vježbao si na meni skupni barokni portret "Sat anatomije dr. Tulpa". Ja sam bila truplo na kojem je Rembrandt kistom vadio moje nerve. Poslao si Fridu da slikajući "Autoportret sa ogrlicom od trnja" slika mene. Zasjekao si me žestokim tonovima prvog stava Beethovenove 5. simfonije. Čeličio me na drami i trpljenju. A vidi me danas! Iznutra je čelik. Kovrdžama uokvirim oštre kontraste baroka koji si ostavio. I Leonardo bi mi pozavidio na ovom prividu. Uvježbala sam Fridin osmijeh za prikrivanje bola. Beethoven me poveo iz drame prvog stava 5. simfonije u ležerne varijacije. Znam, slijedi marš i eksplozija u C duru. Ishodat ću to na visokim štiklama. Na kraju će ostati "Autoportret sa majmunom". Znala je Frida da na kraju uvijek neki majmun se objesi o vratu u ovom životinj...

OTKAZ ILI PA-PA Kakav je to roller-coaster bio. Povlači te sila koja želudac diže u grlo. Okrene te preko glave nekoliko puta zaredom. Teče adrenalin kao voda iz slavine. Kulminacija je negdje nadohvat neba. Oblaci pod rukom. Sreća i strah se miješaju kao zaprška. Oslobađaju se u nekontrolisanom smijehu nošenom na krilima ptica.  Prije prvih melanholičnih nota jeseni, proživi čovjek jedno ljeto. Ljeto u krilima anđeoskih lica. Neki čamac bez sidra na ljuljašci valova. Pjesma cvrčaka. Koktel iluzija. Ekstaza življenja. Pomjeranje granica. I ništa poslije ljeta nije više zanimljivo. I svakoj pjesmi nedostaje još jedna notna rečenica. I svakoj čaši nedostaje jedna kockica leda. I svakom kamenu nedostaje okus soli. Melanholija neprospavanih noći se skuplja na očnim kapcima. Umor stiže svoju žrtvu na posljednjem dahu.  Hvala živote, na pozorišnim daskama. Hvala na svjetlima scene. Dajem otkaz. Moram da sredim arhivu sjećanja dok teče otkazni rok. Još jedan oproštajni vik...

KOPANJE U rijetkim slobodnim trenucima bavim se kopanjem. Nije zbog kondicije, ne kopam lopatom po površini teške zemlje. Moja kopanja su mnogo dublja, i lopata nije ni od kakve koristi.  Kopam po svojim demonima. Preraslo mi u hobi. Imam rokovnik, na lijevoj strani bilježim grijehe, na desnoj izgovore. Na kraju svakog dana razmatram izgovore i uvijek ih prekrižim. Kad je desna strana iskrižana, na lijevoj ostaje samo grijeh. Tako da mi je hobi zapravo bilježenje vlastitih grijeha. Imam previše iskrižanih strana. Ni više ni manje od svakog od vas. Sasvim dovoljno da niko od nas ne spada u one koji smiju baciti kamen. Ima među nama razlika. Ja kopam i znam one koji kopaju po svojim demonima. Neko nikad ne zakopa ni samu površinu bojeći se monstruma koji će izroniti. Postoji ta jedna osnovna razlika među ljudima. Jedni kažu: "Kriv/a sam.", a drugi kažu: "Uvijek sam ispravan", pa lažu najviše sami sebe. Ja sam u opciji "kriva sam". On je sebe uvi...

OVAKO JE ONA VOLJELA Od prvog pogleda koljena su joj klecala. Njegov dodir je ostavljao neizbrisive tragove na njenoj koži. Njegovi poljupci su gorjeli na njenim usnama i u njegovom odsustvu. Bio je srž u njenim kostima, likvor u njenoj kičmenoj moždini. Bio je njena krema koju je suha koža grčevito upijala, bio je njen balzam, njen šampon, sva njena priroda i njena hemija. Bio je sjaj na njenim usnama. Bio je začin u njenim jelima. Bio je sve ono što su njene ruke dohvatile, sve ono na šta je njen pogled pao, pa makar i slučajno. Bio je njena misao koja je prožimala svaki trenutak stvarnosti i svaki trenutak sna. Bio je jedina mentalna slika koju je njen um vidio. Sve ostalo je bila samo prašina i pepeo. Bio je smisao svakog njenog osmijeha, svakog njenog gutljaja. Njegovo ime bilo je dio svake rečenice, čak i kad šuti. Bila je zaključana školjka, a jedini on je imao ključ. Njeno srce je bilo njegova odaja. Bio je njena radost. Njemu je pripadala cijela, svakim svojim dahom, sv...

PRIČA O NJEGOVOJ NEPOSTOJEĆOJ LJUBAVI   Sreo sam joj oči na kaldrmi jednog grada. Kao pomahnitali luđak skočio je moj pogled u njih tražeći put do njenog mozga. Vijuge njene moždane mase  splele su se oko mene kao paukova mreža. Navukao sam je na svoje golo tijelo. Postala je moja koža. Njena krv je tekla mojim venama. Ljepila se po njihovim stijenkama. Moje srce pumpalo je za nju. Bila je kiseonik koji mi ispunjava pluća. Bila je nikotin koji me činio sretnim i koji me trovao. Nije mi bilo žao umrijeti.  Dan se lijeno dizao iz postelje. Isjekla je  tog lijenog dana oštrim sječivom noža svoju kožu navučenu na mene. Njenim usnama sam zadnji put oćutio našu krv. Isisala je kiseonik iz mojih pluća i ostavila nikotin da me truje. Iscijedila je svoju krv i ostavila srce da pumpa prazne komore. Kad se dan lijeno dizao iz postelje, nisam ni plakao. Nisam imao čime. Odnijela je i suze. Odnijela je smijeh. Odnijela je sve grube i nježne riječi. Ostavila je kosti mo...

ALAT I ISTINA Za sve što radiš treba alat. Raznih poslova i raznih alata treba. Super je opcija kad alat možeš kupiti. Međutim, ima poslova za koje alat nije na prodaju. Da se ljubiš s nekim trebaju ti usne, da zagrliš nekog trebaju ti ruke, da vodiš ljubav s nekim, treba ti isto tako adekvatan i funkcionalan alat. Sve se to nekako kao da nadoknaditi makar bilo loše kvalitete ili nedovoljno funkcionalno. Problem nastane onda kad treba da se suočiš sa istinom. Za to morap da misliš. Eh i za to treba alat. Taj alat se zove mozak. I drugi problem nastane kad treba hrabrost. Tu je alat srce. Najčešća supstitucija za kombinovani poremećaj nedostatka ova dva alata je hrpa mišićnog tkiva koja daje iluziju dominacije i hrabrosti. Samo iluziju naravno. I onda kada mišići nisu dosta, dođe na red upotreba mozga, ali ne može niko upotrijebiti nešto što nema. Pa dođe na red istina. Ah, ta crna, teška istina koja zapinje u grlu kao riblja kost. Tada treba imati hrabrosti. Opet za hrabros...

VJEŠTICA Njen život je bio jedna realistična balkanska priča. Miran, tih i povučen. Često se osjećala kao vila iz neke priče. Posao joj je bio da svi ljudi oko nje budu sretni i zadovoljni. Ispunjavala im je želje. Ali nije imala čarobnog štapića, pa je morala uložiti dosta truda. Njene dvije ruke su uspijevale svašta da stignu. Bila je tu, ali niko nije primjećivao njeno prisustvo. Jednoga dana, umorna je pala s trećeg sprata. Od tog pada pomakli su se ekseri koji su je čuvali čvrsto prikovanu za pogrešne prioritete. Kad se probudila iz dugogodišnjeg stanja kome u kojem je provela decenije svog života sve se promijenilo. Ona je bila ona, a sasvim nova. Njen jezik je jasno izražavao njeno mišljenje. Nije više bio poslušan da stoji iza zuba. Svađala se s njim, svađala, ali neće da sluša. On svoje kaže i ne pita za posljedice. I tako joj je jezik narušio imidž vile. Što je više postojala, sve više je ličila na vješticu. I to vještica koja je izgledala odlično, koja je jahala na ...

TEMA OVOG LJETA Došlo je ljeto gotovo isto kao i svake godine. Dosadašnje teme ljeta su uglavnom nalikovale na "volim te još", "ti si mi u krvi", bez tebe ne mogu ja". Ove godine ljeto ko ljeto, malo sunca, malo kiše i oblaka, malo mora i planina. Ali tema napokon nova "nisam ja ta što ti treba, ali mogu da ti ostavim moj broj". Konačno bezbolna tema. Oslobađajuća. Ženske teme su prepune suza i boli. Prva stvar koju žena savlada je da nauči da umre. Onda ide teški dio kako da se ponovo rodi. I prođe vremena, dosta vremena, dok žena ne shvati da  nijedan trenutak njenog života nije vrijedan umiranja i patnje koju ono nosi sa sobom. Dečki to lakše savladaju, ili ako ne lakše, ono barem brže. Divno je kada svijet možemo gledati istim očima, kroz naočale boje vječite igre. Kad se zadržimo samo do smijeha, a na put suza uopće nemamo više potrebu da stanemo. Divno je biti vječito dijete i igrati se do iznemoglosti. Od malih nogu nas uče da smo "...

VAGA Sjedit će sutra svi za nekim stolom. Nekom praznik, nekom žalost. A za kojim stolom ćeš ti sjediti?  Da li će s tobom biti one koje tvoja duša voli ili oni u koje je tvoj novčanik zaljubljen? Da li je sve što si dobio vrijedno izgubljenog srca, duše i savjesti?  Na dva tasa vage dobici i gubici, bogata trpeza lažnih osmijeha i riječi. Zalogaji koji deru ždrijelo i prže sluzokožu želuca. Baklava zaljevena agdom otrovanom lažima. Prava pustinjska sofra za čovjeka koji je na životnoj kocki izgubio ljubav i osvojio patnju za ovog i za onog svijeta. Ja ću sjediti sutra sa svojim životima, sa nekoliko dobrih duša u kojima sam se ostavila za vrijeme kad me ne bude. Na trpezi servirat ćemo istinske suze i smijeh, istinsku ljubav i požrtvovanje. Sjedit ću za stolom punim ljubavi, očišćenim od takvih poput tebe. Na jednom tasu vage mi je ljubav, na drugom dobrota. A šta ti danas vagaš, s jedne strane laž, s druge bol? Svakom po zaslugama. Nekom pustinja, nekom oaza....

SLATKI CHILLI ŽIVOT   Bilo je to zanimljivo vrijeme u kuhinji ekscentričnog kuhara. Nekad živite dan za danom dug ko godina. Dan se kuha kao bosanski lonac u glinenoj posudi satima. Onda odjednom, nemate vremena. Ni pretis lonac ne uspije skuhati sve što vam donosi jedan dan. Tu stupa na snagu recept ekscentričnog kuhara kojeg u svakodnevnom govoru nazivamo Život. Odustanete od kuhanih jela, a ni za dinstanje ne ostaje vremena. Bosanski lonac se pretvori u bućkuriš. Nekakvih sastojaka što ih nikad ranije ne pomješaste zajedno. Pa malo nane ili ti ga mente metneš, sa ajvarom dok natežeš mišiće da otvoriš teglu, dodaš malo meda i marmelade, te umiješaš ljute papričice, čisto da nije dosadno. U to sve krilca, pileća naravno, brzo se peku. Onda kusaš prvo na malo dok se privikneš na okus, pa sve veće zalogaje žvaćeš. Kažu da svi normalno ludi ljudi prođu kroz te neke faze. Život dobije reš pečenu boju sa okusom slatkog chilli sosa. Ono jede ti se, al te ujeda po jeziku, ...

IZVINJAVAM SE U IME NAS ŽENA Dragi moji, muškarci i oni koji bi to trebali biti, evo ja se javno izvinjavam svima vama u ime nas žena. Nas žena, nejakih i nježnih. Pokušat ću da objasnim. Kod nas svaki mjesec prođu dva-tri tornada emocija. Obuzmu nas, otruju nam krv, i otvore suzne kanale. Mi smo živa bića, izuzetno živa, toliko da svaki svoj nerv osjetimo. Obzirom da je ova tornada teško izdržati iz godine u godinu, mi se nekad opustimo kao na šlaufu. Sve je bilo lakše nekad dok nije bilo mobilnih telefona i društvenih mreža. Usisane u vlastiti hormonalni tornado koji nam obriše emotivne distance odbijamo u tim trenucima dati telefon drugarici. Onda vas se nekad sjetimo. Naprosto, ti naši vjetrovi su toliko jaki, da ne možemo da im se odupremo, pa vam pišemo. I tako milioni žena u kasne noćne sate i rane jutarnje pišu poruke kako su vas voljele, kako su zbog vas suze proljevale, kako su im rane duša otvorene. Najgore što je to najčešće istina, koju ne možemo da kažemo dok držim...

CIRKUS EMOCIJA Hodaju okolo izgubljeni. Svi oni, svi mi. Putujemo između gore i dole, nestašna linija između razuma i emocija. Srest ćemo se negdje na varljivom horizontu. Neće razum i emocija nikad sklopiti pakt. Tačka njihovog susreta je samo varka sa ove tačke stajališta. Znaš to i ti, znam i ja. A mogli smo se voljeti sa jednog stajališta. Mogli smo gledati poljubac pučine i neba protkan zvijezdama. Slika u kojoj plavo ljubi plavo. Otići će ljudi iz tvog iz mog života, svi će jednom otići, otići ćemo i mi. Nikad mlađi i luđi, rekoše. Slažem se nikad mlađi, al za luđi nisam sigurna. Ludost nema veze s protokom vremena. Ludost je negdje u genima. A ja ti odoh s vjetrovima, odoh za divljim konjima, odoh sa brodovima što traže neke obale nove, odoh tamo gdje se život srećom zove. Odoh doseći varljive horizonte.  Oprosti, ali moja posuda bola odavno se izlila, nema mjesta za tuđi. Ili je posuda bila mala ili bol prevelika, ne znam ni sama. Sve ljudsko razumijem...

GRIMOVE PRINCEZE I 11 PATULJAKA (nastavak)  Dajte, nisam tu da pišem bajke, čuj 11 patuljaka. Jeste njih bilo 11. I Paulo Coehlo zna važnost broja 11. Ali pogledajte imena. Ime obilježi insana, čudo jedno.  Ovako vam je to bilo. Grimove princeze kontale taman je vrijeme za party time. Još molim te njih 11 patuljaka, koji su odbjegli. Znači našli se skupa svi buntovnici, nekolicina princeza i 11 patuljaka. Ali u praksi nije to baš tako. Spavač, šta da radi, para šator svojim hrkanjem, glasnije neg mačka kad prede. Neupotrebljiv za misiju odbjeglosti. Smarač je teška sorta. Ne zna gdje će ga stavit. Zamisli ti sad muškarca koji ne zna gdje će ga staviti, ne dajite mašti na volju prije vremena, pričamo o novčaniku. Njegov (novčanik) kvadrat i po, šator dva kvadrata. Ostalo je, vjerujem, u deminutivu. Svirač udara u tamburu. Lijepo on to radi, ali zauzet. Samo tamburica u krilcu. Zabavan je, što jest jest. Ako je tambura ne znači da je i babura (narodni izraz za napredn...

NUS POJAVE Sklonite noževe. Nema ovdje ništa više da se sječe. Dosta ja sama sebi. Ovo malo duše, nek ide kud sve tu i to. Umjetnost je najčudnija grana ljudske djelatnosti. Da je nema kako bi se preživjelo. Obilježe vam neke pjesme trenutke kad vam dušu kidaju i liječe. Duša i umjetnost dvije nerazdvojne drugarice. Krenulo je sve s onom "tu noć kad si se udavala, mene su pjanog odveli", onda ide maraton "da to sam ja prazna postelja", pa slijedi zaplet "a baš si mi se dopala od usana do stopala srećo moja propala", pa se zakuhava sa "al mogu ako ti zatreba ponovo biti ljubavnik" i onda Željko Joksimović otpjeva "al lepši su ti divlji konji". I tu se fiksiraš, mora biti neki fiks. Taman se noževi povlače iznova na dušu u bolničkoj postelji. Padaju blokovi po rastočenim ostacima. Ali sreća ovaj Joksimović pjeva ko slavuj i u posljednji čas dobiješ injekciju sa primjesom "ponelo me, ponelo, hvala za sve, hvala i ne zameri...

PRINC PONOĆI Jedno ljeto, sunčanih dana i kišnih popodneva. Grmljavina zapljusne nervni sistem. Obuzme nas fini strah potopljen toplim kišnim kapima. Izlazimo s druge strane sopstvene kože. Plešemo van vlastitog stisnutog komfora.  Pod plaštom ponoći koračao je ovim gradom. Počašćen izgledom Apolona. Kroz vene mu teku promili hrabrosti ili ludosti, ko bi to znao. Količina je također upitna. Imao je onaj sjaj u očima. Imaju ga rijetki. Oni rijetki navučeni na adrenalin. Bio je onaj izuzetak koji potvrđuje pravila. Dovoljno da zna šta hoće i dovoljno da ga nije briga. Principi su se pred njim topili kao kocka leda u čaši whiskey-ja. Nemoćni da se odupru, sposobni da se utope. Karakter mi se raspršio kao dim cigarete na vjetru. Izlazeći s druge strane kože zaboravih ga ponijeti sa sobom. Neka, sunce će me vratiti u stegnute čvorove normi. Čekat će me tu i karakter sa decimalama na bezbroj nula. Sjetit ću se hvatajući osmijeh na uglu usana, toplih kapi, sjene mjeseca i n...

SRETOH ČOVJEKA Sretoh čovjeka. U njegovim očima spaljen cijeli jedan svijet. Pogled bez pogleda. U njemu nema više ni borbe ni očaja. Nema ni suze. Samo mrtvačko bljedilo lica.  Ugasio se jedan život u kojem je do jučer bio glavna uloga. Nije baš puno ostalo. Jedna torba sa jednom posteljinom, televizor i kuhalo za vodu tefalovo, nekoliko majica. I ostalo je ko zna koliko minuta, dana, mjeseci, možda i godina sjećanja. Neki koktel ljubavi i bola. Čaša puna razočarenja. Neka jutra što mirišu na zajedničku kafu i gorak okus rastanka. Malo u koferima, previše u duši. Sretoh čovjeka s pogledom bez pogleda, čovjeka koji je izgubio jedan svoj svijet zauvijek. Svi ostavljeni istu bol nose u očima istu tugu u uzdasima. Sretoh ostavljenog čovjeka.  Tahanyk

GRIMOVE PRINCEZE I 11 PATULJAKA Nije bilo nekada davno, već baš nedavno, Grimove princeze su pobjegle iz svojih dvoraca.  Odlučile su da se sakriju od svijeta, te se okupile na nekom tamo Balkanu. Sjele su da prizivaju duhove, šalim se naravno, da sumiraju prošlost. Uzele su svesku i napravile popis. Popis svojih života. Tu se našlo za svako slovo abecede po nešto, čak i za afrikate, ona čudna slova sa Balkana, č, ć, dž, đ. Puno princeza, puno papira, puno slova. Svega puno, ljubavi najmanje. Ah ti njihovi prinčevi, bile su umorne od njih, a umor je teško stanje čak i za aristokratiju. Ima samo jedno teže, a to je dosada. Prinčevi malo umorni, malo dosadni, pa koja to princeza danas može istrpiti. Ljubavi ponestalo, odavno daha već nemaju. Sjećaju se one na obali mora tako, skrivene iza neke planine, preko puta nekog otoka, sjećaju se kako su voljele. Ah kako je lijep taj osjećaj uznemirenih leptirovih krila u stomaku, kako je lijepo sjećati se nečije kose i onog slučajno...

SUZA Bila je samo žena. Nekad je voljela da plače. U svakom od nas ima onaj čovjek koji se slomi u svojoj tišini.  Plakala je na lijepe stvari, na dobrotu, na ljepotu. Na loše stvari srce je ostajalo kameno i suze se pretvarale u led. Nekad suza klizne kao lopov iz ugla oka. Pitaju je zašto baš sada. Kaže ona ja to tako, ne znam ni sama zašto. Za nekog ko se stalno smije suza je najveća izdajica i to baš ta, nekontrolisana, ta suza što pada na dobrotu. Zato je izbjegavala razgovore o ljepoti, o dobroti, o ljubavi. Znala se nositi sa svim ostalim, samo sa tim ne. Ima suza raznih. Suza koje liju poput kiša i prave potoke i jezera. I ona jedna suza dublja od okeana, šira od neba. Bila je samo žena, koja je nekad voljela da plače. Tahanyk

DEMINUTIV I AUGMENTATIV (za one koji ne znaju šta znači malo je ipak malo) Nikad nisam voljela deminutive. Ima nešto podlo u njima. Čim neko pretvori nečije ime u deminutiv nisu tu čista posla. Kad počne upotreba demunitiva, onda se krene i sa "iskreno da ti kažem". A ja već razmišljam da je onda sve do sada bila laž. Deminutiv sa "iskreno da ti kažem" daje imenicu zlo u vrlo konkretnom obliku.  Zlo ima poseban izraz lica. Tanke, podmukle oči, previsoko dignute jagodice i jeftin piskutav smijeh. Ne znam zašto, ali tačno mu je takva fizionomija. I to uvijek, bez greške. Ja bih radije nešto dobro. Nisam ja Grimova princeza da mi je to jedini zadatak da se borim sa zlom čekajući nekog da me spasi. Imam preča posla. Samo se lijepo zahvalim, kulturno, majka me učila da uvijek budem pristojna, zahvalim se i odem. Ima ljepših mjesta i ljepših ljudi. Nađem način da bilo gdje na svijetu da me bacite ja ipak pomalo uživam, nekad malo više, nekad i pretjeram. Hmm...

HORMON SREĆE Hormon sreće mi se zatačkao u kockicu leda sa pogledom na magično pozorište.  Tamo gdje si pomilovao moju mokru kosu i držao me za obraze. Tamo gdje si čuvao moje rane da ne krvare ponovo i mazao moje modrice od života. Tamo gdje su nam oči bile mutne kraj bistre vode. Tamo gdje smo saprali svoje maske česticama joda. Tamo gdje imena ne postoje, ni vjere, ni nacije, ni gradovi, ni države, ni godine. Tamo gdje se slova mješaju kao gemišt. Tamo gdje si me učio kako se broji kamenje i kako se skupljaju školjke. Tamo gdje si me vezao mjesecom dok sam tonula u valove. Tamo gdje se veče prosulo po nama slikajući sve boje proljetne trave. Tamo gdje si utonuo u svoje demone sa anđeoskim osmjehom na usnama. Tamo gdje sam potonula za tvojim osmjehom u svoje paklene odaje. Tamo gdje ne postoji ti i ja. Tamo gdje su raj i pakao ista odaja. Hormon sreće mi se zatačkao ovih dana negdje po vrh tebe. Vidiš, za sreću je potrebno samo po malo od tebe, malo anđela, malo đavola...

INFUZIJE STRAHA   Previše strahova trči po ovom svijetu. Malo su se opustili, pa zalaze i na zabranjena mjesta. Srećem ih svaki dan. Ljudi su bolesnici na infuzijama u kojima je glavni sastojak strah. Uočila sam da su neki strahovi češći od drugih. Recimo strah od mame, strah od žene, strah od djevojke, strah od muža, strah od toga šta će neko drugi reći. A u podlozi svih tih strahova je strah od samih sebe, od autentičnih sebe, da se živimo u trenutku.   Kad svojim strahovima skinete nijanse pudera koje nosi ostajete samo vi. Vaša mama ne živi vaš život, već svoj vlastiti. Ona birala svoj život, vi birate svoj. Čemu strah? Volite vašu ženu, muža, djevojku, momka? O ne, ako postoji neko drugi s kim biste radije proveli vrijeme ovdje je ljubav vrlo upitna. Dakle bojite se od gubljenja navike ili imate manjak samopouzdanja da sami izađete na kraj sa vlastitim životom u svim njegovim segmentima. Tako, što bi jedan moj kolega rekao, nije vjenčani list ono što održava brak...

MJESTO ZA SVE Našla sam mjesto gdje noć i dan su se napokon zaljubili i postali jedno. Vrijeme su zaustavilo u jednoj tački gledanja u svoj želudac. U želucu sve staro, ludo i potisnuto od zivljenja. Tu je i morska voda sa ukusom likera od breskve, gdje se gorčina soli stapa sa slatkom notom voća. Umjesto cvrčaka raspjevane su kockice leda. Kamenčići se broje čak i u mraku. Tu se mnogo pliva u vodi do koljena. A zvijezde su pali anđeli što rone u dubinama. Stajala sam među ljudima koji imaju osam ruku. I gdje god se okrenes vidis samo te ruke što brzo, prebrzo lete po svud okolo. Na tom mjestu možete usvojiti patuljka na privremeno. Ima i jedno neobično pozorište u kojem ste čas publika, čas glumac. Uloge su smiješane u koktel smijeha i muzike. Spavanje se smatra grijehom. Jedini san za koji vam neće naplatiti kaznu je da živite autentičnog sebe. Tu nema dobrih i loših. Svi su samo ljudi onakvi kakvi jesu, savršeni za pogreškama u sistemu. Na tom neobičnom mjestu žive svi ...

MORSKO NEBO Gledala sam nebo iz druge perspektive. Zvijezde su plesale tango. Mjesec je pravio light show.  Gledala sam nebo sa površine mora, tamnog,  obavijenog plaštom noći da se ne prehladi.  Brojala sam kamenje na plaži i skupljala školjke. Valovi su milovali obale skrivene u mraku. Zvijezde su šaputale ljetne note. Žice gitara su milovale borove grane. Gledala sam ljeti noćno nebo na pučini mora, a vidjela sam borove iglice što vezu goblen visoko iznad glave. Plesala sam tango sa zvijezdama i sabrala sve kamenje.  Borova kiša iglica padala je po divljem putu. Zvijezde šaptačice su slikale nova jedra za nova jutra za novu mene, za novu tebe. Tu smo da odemo od sebe da bi našli sebe.  Tahanyk

LAVIRINT POSTOJANJA Zvijeri smo što se vrte se u krug. Zaglavljeni u svom lavirintu postojanja. Život je lavirint bez izlaza u kojem šetač neumorno traži svoj put. Nalazi puteve i stranputice, a svi vode na novi put bez izlaza. Stalno se nadamo da će se jednom ukazati putokaz, ali putokaza nema. I što bi jedna moja drugarica rekla sva sranja počinju sa onom "Ma jednom se živi!" I tako umoriš se, staneš da predahneš. Zovne te neki glas. Klackaš ići ili ostati u svojoj glavi. Sjetiš se "Ma jednom se živi!". Kreneš. I uletiš pravo u sranje. Sreća, ništa novo. Mijenja se samo struktura, okus krvi i bola je isti. Iznenadi te malo. Ali svaki put iznenadi. Oporavljaš se nekad duže, nekad kraće. Dosade ti tuđe i tvoje laži. Umoriš se od vlastitih sranja. Onda odeš na dezinfekciju na dan, dva, tri. Doziraš po potrebi promile neuračunljivosti u svom sistemu. Lavirint je i dalje tu. Ranjen se oporavi, mrtav oživi. Idemo opet po lavirintu postojanja. Odvozaš novi krug, ...

POLA OVOG I ONOG  Ima tih dana blesavih. Počnu tako završe tako. Pitali me danas da li pišem o ljudima koje srećem. Pišem o svima nama. O svim našim previranjima, ne mojim, baš našim. Svemu onom što čovjek oćuti, a ne smije reći ni samom sebi čak ni šapatom. Ne smije, jer može da zaboli. Najbolje je kad ni sam ne znaš šta sve može da zaboli. Gradimo mi bedeme kao kule od pijeska koje prvi talas sruši. Gradimo te naše poluistine u koje želimo povjerovati. A neke polupriče, riječi rečene a nedorečene nas muče u tmini duše. Ima usana koje smo mogli ljubiti, a poljupci su bili polupoljupci. Ima ljudi koje smo mogli voljeti, a prilika nam nije data. Ima energija koji nas tjeraju da se maknemo s mjesta i kada nam to najmanje odgovara. Ima zagrljaja koji su poluzagrljaji. Iz straha, iz bola, iz sjećanja na preživljeni bol, iz pokušaja postavke uvriježenih moralnih pravila. A o moralu bi se tek dalo raspravljati satima. I zato ćemo samo da šutimo u tmini duše dok nam život ne...

BOL Jesam li ikad pisala o bolu? Ne mogu da nađem nijedan svoj tekst koji eksplicitno priča o bolu, a sve što sam napisala ikad je u svojoj suštini inspirisano bolom. Zapravo, preživljavanjem bola.  Bila sam na bojnim poljima, što svojim, što tuđim. Vidjela sam mrtve i ranjene. Vidjela sam ljude kako golim rukama zatvaraju rane velike kao grotla vulkana. Vidjela sam ljude kako vuku svoje izlomljene kosti po kamenjarima. Vidjela sam uplakane od površinskih rana, plakali su zbog straha. Vidjela sam šivene i imobilisane. Bila sam jedna od njih. Plakala sam kad niko ne čuje, ruke su mi ogrezle u vlastitoj krvi, iste sam kosti lomila po hiljadu puta. Bila sam kao i oni i rasporena i šivena. Bila sam u groznici i bunilu jedva preživljavajući minute, a ne dane. Davali su mi čaj i antibiotike. Anestezirali su me. Dezinficirali su me. Dezinficirali su me od boli. A bol, taj podmukli glumac u prvom činu uvijek nosi kostim smijeha. U drugom činu nabaci kostim ljubavi. U trećem činu kom...

PRAZNI PROSTORI Postoje prazni prostori. Toliko prazni da u njima nema ni tišine ni zvuka. U njima se ni šapat ni vrisak ne čuje. U njih možeš da sipaš i vatru i vodu i led i nećeš naći ništa. Postoje ti prazni prostori u kojima nestaje i novac i zlato, u kojima i zagrljaji i poljupci se gube, u kojima nema ni vremena ni zraka. Punimo ih svi. Punimo ih bezuspješno pokušavajući da ne bole. Prazni prostori najjače bole, kao prehlađen želudac kad se grči bez hrane u njemu i tjera suze na oči. U praznim prostorima nestaju i suze i jeka smijeha i grčevit vapaj nesretnoga i krv i žuč prolivena. Prazni prostori samo bole, samo noću, samo kad čovjek se skine go poput novorođenčeta i prepušten praznini što zjapi, praznini za koju od dana rođenja traži lijek. Neka bole, a bole više od svih napisanih riječi, više od svih isti a izgovorenih, više od svih laži u svečanom pakovanju. Neka bole, jer tamo nikad više neći se useliti niko i ništa. Tahanyk

DOSADNA MUHA Osjećam da sada misliš na mene. Baš u ovom trenutku u 15:20 koliko je trenutno u ovom gradu. I vruće je. Kako je vruće ispod ove kože. Tijesno je. Tvoja misao poslana od ko zna gdje evo zaškakilja me tu u glavi. Zuji kao muha koja ne zna izaći iz sobe. Zaglavljena izmedju zastora i stakla. Otvaram prozor i mlatim rukama u prazno da izađe iz moje glave ta tvoja misao o meni. Čujem dozivaš me, čujem pitaš se šta radim i kako sam. Ali nisu to tvoja prava pitanja. Pitaš se jesi li mogao bolje, jesi li imao hrabrosti za bolje? Da li ćeš se i za deset, dvadeset, trideset godina kajati kao što se kaješ danas? Da li tužan okus kajanja ikad nestane sa jezika? Smeta me ta tvoja misao o meni. Želim da ode. Da je otjeram kao dosadnu muhu što onečisti sve što dotakne. Ne ulazi u moj um nisi dobrodošao. Autobus koji si imao u mom srcu sam popunila na stajalištima plave. Ne, ne možeš ni stajati na sredini busa niti zakačen kao ona muha na rubu zastora. Ne možeš. Kajanje je be...

PRODAVAČICA ILUZIJA Dolazi uvijek obavijena naljepšom svilom. Svila je plavičasta, mekana i skliska. Smijeh joj je zvonak i pokreće čovjeka na akciju. Ona je poput najljepše lude gljive što te mami da je zagrizeš i umreš sretno otrovan. Sjećaš je se? Poznaješ je i ti, i ti, i ti. I nas dvije smo stare drugarice. Svima nama vrijeme prolazi, a ona je uvijek tako svježa i mlada. Tako je inspirišuća. Miris njen prosto mami, ostavlja bez daha. Voli igre "ima me, nema me". Sakrije se ponekad iza dlanova i tebi cijeli svijet nestane. A onda se vraća sa inficirajućim osmijehom. Ona je droga što ti trnoviti put prekriva ćilimom od cvijeća i vodi te do ruba litice. Pruža ti ruku kad toneš na dno mora. Ona te omami poput ljubavi kojoj se apsolutno predaješ gubeći sebe. Ona je svaka tvoja želja. Vidiš, ona i ja smo stare prijateljice. Predugo je ona na ovom svijetu i savladala je sve socijalne vještine. Uvuče se pod kožu. Ne možeš bez nje. Postaješ ovisnik. Kad se navučeš na drog...

KAFA SA OKUSOM LEDENE VODE Sunce kupa zelene prevoje vode. Pjev ptica i šum vesla. Grgotanje i klokotanje kao u loncu u kojem se dinsta meso s začinima. Učili su me da poznavanje prirode i društva uvijek izučavam u stvarnom okruženju. A čovjek uči dok je živ.  Ne spozna čovjek ljepotu i snagu kamena dok se ne suoči sa njim. Ne spozna ledene vode dok mu ta ista voda ne amputira svaki nerv. Pa onda malo iz čamca, malo u čamac, malo iz čamca, malo u čamac. Uvijek ista dilema biti ili ne biti? A veslo lagano, a teško. A nekad ti bitno, a nekad ti svejedno, kuda rijeka nosi. Nije važna destinacija, već putovanje do destinacije. Zastaneš da posmatraš nebo što plašljivo viri iznad klisure dok voda cijepa kamen. Tako si mali djelić prirode i beznačajan element društva tu gdje pravila ljudi ne postoje, već samo prirodni zakon postojanja i opstanka. Nema nadzornika pravila i nije važno koliko je promila ludila u krvi. Samo čovjek, čamac i voda. Biti ili ne biti? Iz čamca ili u čamac? ...

BUJRUM ŽIVOTU  Zdravo živote. Hajd bujrum u moj svijet. Da se predstavim. Ja sam ona na koju si bio zaboravio dugi niz godina. Sramota je da pitaš koliko. Da, ona što si je ostavio na nekoj zaboravljenoj cesti po kojoj živi ne hode. Ona što je nijemo stajala dok si ti otišao drugima. Mijenjao si ih kao Don Žuan ljubavnice.  Znaš, nisam plakala na toj cesti. Ne znam plakati. Moje suze su davno okamenjene. Nisam ni stajala na jednom mjestu. Stagnacija je uvijek dosadna bila. Padala sam, oh i te kako sam padala. Pad nije dosada. I ustajala sam, da bih mogla ponovo pasti. Ne mogu da si pomognem, pa morala sam nekako ubiti dosadu. Razumiješ ti to već nekako. Vidim ima neko vrijeme sjetio se ti mene ostavljene. Duguješ mi. S kamatama. To što ti je prolazilo kod drugih malo je. Nisam ti ja ljubavnica koju možeš zadovoljiti jeftinim prividom. Dupe je danas džabe, a duše su rijetka i skupa roba. A ja čudna žena, volim rijetke i neobične primjerke. Hoću sve. To malo što si na...

SLATKE ILUZIJE I ISKRENE LAŽI Naprosto je tužno koliko je u životu pogrešnih procjena. Ali sve mora biti tako i baš tada. Čovjek je učenik koji uči trajno jedino na vlastitoj koži. Ponekad ni to nije dovoljno pa mora da ponavlja. A čovjeku je tako malo potrebno da bude sretan. I kad ogrubi i kad postane drzak i prkosan svaki čovjek poželi da ga zagrle, samo nikad više da mu dušu uzimaju. Poželimo svi potonuti u nečije naručje gdje se možemo skriti barem na tren od postojanja. Nekad su to naručja od izmaglice, iluzija dovoljno dobra za kratki predah. Tegoba je u naručjima satkanim od stvarnih laži, neizmjerno realnih laži. A čovjek ko čovjek, sa svojom neogranilenom glupošću sam sebi stvori naručje u kojem svaki dodir razara njegovu srž i boli ga da želi umrijeti. A nema izlaza u iluziju. Znamo oboje da je tako malo vremena za dobrotu. I nahranimo jedno drugo svojim slatkim iluzijama. Život nam je amputirao iskrene laži, sreća. Naša naručja su oslobođena bola. Uzimamo i daje...

KAFA SA OKUSOM LEDA I MEDA   Čuješ li gori asfalt u ovom gradu i u ovim mentalnim putešestvijama. I onda kad se svjetla priguše i onda kada zora zaškakilja noćne koprene, gori sve. I kiša, žestoka  i topla,  pada skoro svaki dan. A kapi se stapaju sa prljavom cestom i prljavim mislima, kao kocka leda na usnama. Sve postaje klizavo i nepredvidivo. I kočnice se otele kontroli. Zar su nekad bile kočnice?  Na nekoj cesti razljevena mrlja, slipava poput meda. Neki je lakšeg, neki težeg okusa. Lijepi se za prste, za lice, za kosu. Ne mogu teških okusa. Daj nešto lagano, taj med topiv pod prstima, dok melanholičan ton se razvlači kao nit agde sa ruba kašike. Ne žurimo nigdje. Polako će se rastopiti i   led i med na vreloj žegi asfalta kojim su posute ceste budnih, dok se opijeni rukohvati misli dodiruju u ciku zore na nepoznatim rijekama.  A spavači trče pomahnitalo u svoje zabranjene snove. A budni ližu med sa prstiju i otapaju led u vrele zore. I jedni ...