DOSADNA MUHA

Osjećam da sada misliš na mene. Baš u ovom trenutku u 15:20 koliko je trenutno u ovom gradu. I vruće je. Kako je vruće ispod ove kože. Tijesno je.

Tvoja misao poslana od ko zna gdje evo zaškakilja me tu u glavi. Zuji kao muha koja ne zna izaći iz sobe. Zaglavljena izmedju zastora i stakla. Otvaram prozor i mlatim rukama u prazno da izađe iz moje glave ta tvoja misao o meni. Čujem dozivaš me, čujem pitaš se šta radim i kako sam. Ali nisu to tvoja prava pitanja. Pitaš se jesi li mogao bolje, jesi li imao hrabrosti za bolje? Da li ćeš se i za deset, dvadeset, trideset godina kajati kao što se kaješ danas? Da li tužan okus kajanja ikad nestane sa jezika? Smeta me ta tvoja misao o meni. Želim da ode. Da je otjeram kao dosadnu muhu što onečisti sve što dotakne. Ne ulazi u moj um nisi dobrodošao. Autobus koji si imao u mom srcu sam popunila na stajalištima plave. Ne, ne možeš ni stajati na sredini busa niti zakačen kao ona muha na rubu zastora. Ne možeš. Kajanje je bezukusan okus smiksan od tuge, melanholije i nostalgije. Malo bljutavo, malo odvratno, malo razvučeno u prošlost. Ja sam dezinfikovala autobus koji si imao u mom srcu i nećeš ga uprljati nikad više. Zadrži te tvoje misli koje mi šalješ, jer ovdje nema nikog ko ti se raduje, niti ikog ko te čeka. Razumijem da još Nadu držiš za ruku dok toneš u vulkan apatije. Ja se s teta Nadom odavno ne igram. 

Evo, napokon, ova mlatilica za muhe prljave i sve nečiste sile što mi remete vozni red. Zaključaj ta vrata, zatvori prozore! Vruće je u ovoj koži, užasno je vruće. Upali klimu. Vozač, malo stisni tu papučicu gasa, moramo dalje.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna