KAFA SA OKUSOM LEDA I MEDA
 
Čuješ li gori asfalt u ovom gradu i u ovim mentalnim putešestvijama. I onda kad se svjetla priguše i onda kada zora zaškakilja noćne koprene, gori sve. I kiša, žestoka  i topla,  pada skoro svaki dan. A kapi se stapaju sa prljavom cestom i prljavim mislima, kao kocka leda na usnama. Sve postaje klizavo i nepredvidivo. I kočnice se otele kontroli. Zar su nekad bile kočnice? 

Na nekoj cesti razljevena mrlja, slipava poput meda. Neki je lakšeg, neki težeg okusa. Lijepi se za prste, za lice, za kosu. Ne mogu teških okusa. Daj nešto lagano, taj med topiv pod prstima, dok melanholičan ton se razvlači kao nit agde sa ruba kašike. Ne žurimo nigdje. Polako će se rastopiti i   led i med na vreloj žegi asfalta kojim su posute ceste budnih, dok se opijeni rukohvati misli dodiruju u ciku zore na nepoznatim rijekama.  A spavači trče pomahnitalo u svoje zabranjene snove. A budni ližu med sa prstiju i otapaju led u vrele zore. I jedni i drugi imaju samo sada. 

Samo pekari i mi se nijemo pozdravljamo. Spavači zaključavaju svoje snove u sehare za neki novi put u zabranjeno. Održavam se budnom u dnevnom  svjetlu noćnih spavača navučena na
kafu sa okusom leda i meda.
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna