OVAKO JE ONA VOLJELA
Od prvog pogleda koljena su joj klecala. Njegov dodir je ostavljao neizbrisive tragove na njenoj koži. Njegovi poljupci su gorjeli na njenim usnama i u njegovom odsustvu. Bio je srž u njenim kostima, likvor u njenoj kičmenoj moždini. Bio je njena krema koju je suha koža grčevito upijala, bio je njen balzam, njen šampon, sva njena priroda i njena hemija. Bio je sjaj na njenim usnama. Bio je začin u njenim jelima. Bio je sve ono što su njene ruke dohvatile, sve ono na šta je njen pogled pao, pa makar i slučajno.
Od prvog pogleda koljena su joj klecala. Njegov dodir je ostavljao neizbrisive tragove na njenoj koži. Njegovi poljupci su gorjeli na njenim usnama i u njegovom odsustvu. Bio je srž u njenim kostima, likvor u njenoj kičmenoj moždini. Bio je njena krema koju je suha koža grčevito upijala, bio je njen balzam, njen šampon, sva njena priroda i njena hemija. Bio je sjaj na njenim usnama. Bio je začin u njenim jelima. Bio je sve ono što su njene ruke dohvatile, sve ono na šta je njen pogled pao, pa makar i slučajno.
Bio je njena misao koja je prožimala svaki trenutak stvarnosti i svaki trenutak sna. Bio je jedina mentalna slika koju je njen um vidio. Sve ostalo je bila samo prašina i pepeo. Bio je smisao svakog njenog osmijeha, svakog njenog gutljaja. Njegovo ime bilo je dio svake rečenice, čak i kad šuti. Bila je zaključana školjka, a jedini on je imao ključ. Njeno srce je bilo njegova odaja. Bio je njena radost. Njemu je pripadala cijela, svakim svojim dahom, svakim milimetrom svog postojanja, svakom vibracijom misli.
Jedne večeri što je jako sličila na Veliki potop on je izdajući nju, izdao sebe, jer sve njeno je bio on. Vjetar je pocijepao njenu kost. Munje su spalile tijelo i dušu. Voda neba je davila misao, san, njegovo ime. Davila je njega u njoj. Ključ njenih brava su odnijele bujice, a ona je brave slomila golim rukama. Krv se sljevala i miješala s likvorom iz njene kičme. Bol je prešla razinu dozvoljenog. Trpila je širom otvorenim očiju bol od koje se umire.
Ležala je na postelji od zgarišta. Ležala je u bunilu i grčevima. Ležala je nemoćna da se pomjeri. Ležala je i čekala da umre. Duša se rastezala kroz njene pore poput sluzi. Isparavala u prostor. Prostor je zaudarao na smrt. Na postelji od zgarišta ležao je živ leš spaljen od ljubavi.
Te večeri sa temom Velikog potopa, ona je posljednji put umrla. Nastavila je teći kroz život kao i ostali zombiji s kojima se svaki dan pozdravljala. Ali nje, nje više nema. Ubio je najvrjednije u njoj, ubio je svoju ljubav prema njemu. Sve što je ostalo je otvorena školjka bez bisera. Žena anđeoskog lica i jedan ispraćaj u duše u vječnost. Izmolili su sve liturgije i sve sure iz Kur´ana, ponavljali horski amen i amin, podigli ruke na dovu i zapalili voštane svijeće, te večeri kad su pokopali njeno srce i njenu dušu. Ostala je žena koja još samo čeka da se oprosti od fizičkog postojanja.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar