Bilo je to zanimljivo vrijeme u kuhinji ekscentričnog kuhara. Nekad živite dan za danom dug ko godina. Dan se kuha kao bosanski lonac u glinenoj posudi satima.
Onda odjednom, nemate vremena. Ni pretis lonac ne uspije skuhati sve što vam donosi jedan dan. Tu stupa na snagu recept ekscentričnog kuhara kojeg u svakodnevnom govoru nazivamo Život. Odustanete od kuhanih jela, a ni za dinstanje ne ostaje vremena. Bosanski lonac se pretvori u bućkuriš. Nekakvih sastojaka što ih nikad ranije ne pomješaste zajedno. Pa malo nane ili ti ga mente metneš, sa ajvarom dok natežeš mišiće da otvoriš teglu, dodaš malo meda i marmelade, te umiješaš ljute papričice, čisto da nije dosadno. U to sve krilca, pileća naravno, brzo se peku. Onda kusaš prvo na malo dok se privikneš na okus, pa sve veće zalogaje žvaćeš.
Kažu da svi normalno ludi ljudi prođu kroz te neke faze. Život dobije reš pečenu boju sa okusom slatkog chilli sosa. Ono jede ti se, al te ujeda po jeziku, osjetiš ga niz grlo i grije stomak. I ljuto ti toliko da sve mlatiš rukom oko usta a sve hoćeš još. I hoćeš i nećeš, i istovremeno i ugodno i neugodno, i slatko i ljuto. Ne možeš da se odlučiš konzumirati ili ne. A zanimljiv okus, na granici bola i ugode.
A onda kad se privikneš shvatiš da se bosanski lonac predugo kuha za jedan blag i uobičajen okus. I počneš stalno sebi da zakuhavaš novi životni lonac po receptu ekscentričnog kuhara sa okusom slatkog chillija, nepredvidiv i neodoljiv. Kako iz takve avanture okusa da se vratiš na tradicionalne puteve života?
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar