PRIČA O NJEGOVOJ NEPOSTOJEĆOJ LJUBAVI 

Sreo sam joj oči na kaldrmi jednog grada. Kao pomahnitali luđak skočio je moj pogled u njih tražeći put do njenog mozga. Vijuge njene moždane mase  splele su se oko mene kao paukova mreža. Navukao sam je na svoje golo tijelo. Postala je moja koža. Njena krv je tekla mojim venama. Ljepila se po njihovim stijenkama. Moje srce pumpalo je za nju. Bila je kiseonik koji mi ispunjava pluća. Bila je nikotin koji me činio sretnim i koji me trovao. Nije mi bilo žao umrijeti. 

Dan se lijeno dizao iz postelje. Isjekla je  tog lijenog dana oštrim sječivom noža svoju kožu navučenu na mene. Njenim usnama sam zadnji put oćutio našu krv. Isisala je kiseonik iz mojih pluća i ostavila nikotin da me truje. Iscijedila je svoju krv i ostavila srce da pumpa prazne komore. Kad se dan lijeno dizao iz postelje, nisam ni plakao. Nisam imao čime. Odnijela je i suze. Odnijela je smijeh. Odnijela je sve grube i nježne riječi. Ostavila je kosti moje bez milosti. Ostavila je lice iskasapljeno. I oči bez života. Ostavila mi je nijema usta i ruke koje još pamte sve njene obime. 

Uzela je ono najbolje od mene što sam ikada imao, uzela mi je sebe. Poznavao sam sve prečace do njene ljutnje u različitim intenzitetima. Ja sam mogao otići hiljade puta, a ona je odlazila samo jednom. Znao sam tog jutra, da mi nikad više neće vratiti sebe. Bio sam živ uzalud, njen zauvijek, bez nje besmislen. 
Tahanyk

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna