INFUZIJE STRAHA
Previše strahova trči po ovom svijetu. Malo su se opustili, pa zalaze i na zabranjena mjesta. Srećem ih svaki dan. Ljudi su bolesnici na infuzijama u kojima je glavni sastojak strah. Uočila sam da su neki strahovi češći od drugih. Recimo strah od mame, strah od žene, strah od djevojke, strah od muža, strah od toga šta će neko drugi reći. A u podlozi svih tih strahova je strah od samih sebe, od autentičnih sebe, da se živimo u trenutku.
Kad svojim strahovima skinete nijanse pudera koje nosi ostajete samo vi. Vaša mama ne živi vaš život, već svoj vlastiti. Ona birala svoj život, vi birate svoj. Čemu strah? Volite vašu ženu, muža, djevojku, momka? O ne, ako postoji neko drugi s kim biste radije proveli vrijeme ovdje je ljubav vrlo upitna. Dakle bojite se od gubljenja navike ili imate manjak samopouzdanja da sami izađete na kraj sa vlastitim životom u svim njegovim segmentima. Tako, što bi jedan moj kolega rekao, nije vjenčani list ono što održava brak, već administrativna zabrana na platu za iznos kredita od 150.000 maraka ili bilo koje druge valute, nebitno. U podlozi je ovdje više strahova, strah od nedostatka finansija, strah od samoće, strah od manjka ljubavi, strah od gubljenja "društvenog" statusa, strah od toga šta će drugi ljudi reći, strah od gubljenja kontakata sa eventualnom djecom ukoliko ih imate. Tako, pristajete, okovani administrativnom zabranom, da životarite u iluziji emocije ljubavi i prividu sretnog života, gubeći sebe iz dana u dan. Vremenom jedina emocija koja vam ostane je gorak okus u ustima, dosadna postelja, nezadovoljstvo koje vas obuzima na mahove poput plime, a ravnodušnost vam dođe kao oseka. Svako jutro grčevito stavjate puder, bronzer, i sve moguće pripravke za kamuflažu da biste preživjeli još jedan više za još malo manje sebe. I na kraju nema vas, ostaje zajedljiv i nesretan čovjek, zakočen strahom, čovjek koji je izgubio sebe, čovjek koji svjesno ili nesvjesno svima oko sebe zagorčava život.
Eh, pa, meni je pun klinac strahova svake vrste. I nije me briga šta ko ima reći, niti šta ko misli. Jedino se bojim da mi neko ne oduzme autentičnu mene. Suviše je lijepa sloboda življenja onoga što želiš i kako želiš, da bi se prodala za cijenu jednog stana, za kredit više ili manje, za trač prepadnutih, za nametnute društvene norme, za slike života koje nam je neko drugi nacrtao. Suviše je život lijep da bih oduzimala ljubav svaki dan, i bol, i smijeh, i suzu, i noć, i dan. Suviše je vrijedan život da bi se zamijenio za trivijalni "društveni" status i šta će neko reći. Prepadnuti su užasnuti vlastitim strahom pa im je lakše da zažmire pred sobom i osuđuju tuđe slobode. Ja sam se davno skinula s te infuzije kojoj je glavni dodatak strah. Žao mi je svih onih koji se sami doziraju, potpuno dobrovoljno, ali svako ima svoj izbor. Ko ne želi da mu se pomogne, ne može mu se ni pomoći. Ja sam od onih oslobođenih, jednostavno nisam materijal koji se da okovati.
Tahanyk
Primjedbe
Objavi komentar