KAFA SA OKUSOM LEDENE VODE

Sunce kupa zelene prevoje vode. Pjev ptica i šum vesla. Grgotanje i klokotanje kao u loncu u kojem se dinsta meso s začinima. Učili su me da poznavanje prirode i društva uvijek izučavam u stvarnom okruženju. A čovjek uči dok je živ. 

Ne spozna čovjek ljepotu i snagu kamena dok se ne suoči sa njim. Ne spozna ledene vode dok mu ta ista voda ne amputira svaki nerv. Pa onda malo iz čamca, malo u čamac, malo iz čamca, malo u čamac. Uvijek ista dilema biti ili ne biti? A veslo lagano, a teško. A nekad ti bitno, a nekad ti svejedno, kuda rijeka nosi. Nije važna destinacija, već putovanje do destinacije. Zastaneš da posmatraš nebo što plašljivo viri iznad klisure dok voda cijepa kamen. Tako si mali djelić prirode i beznačajan element društva tu gdje pravila ljudi ne postoje, već samo prirodni zakon postojanja i opstanka. Nema nadzornika pravila i nije važno koliko je promila ludila u krvi. Samo čovjek, čamac i voda. Biti ili ne biti? Iz čamca ili u čamac?

Nije čamac taj koji pomjera stijenu, već je stijena ta koja pomjera ono što je čovjek rukom stvorio. Ući ili izaći? Živjeti što voliš ili životariti što ne voliš? Životarenje je osiromašen pokušaj življenja. Voliš, onda i zaroni, zaroni do kraja po cijenu zime koja prodire u kost. Jer danas ti život servira kafu sa okusom ledene vode, a sutra ko zna, još neku kišu u neko popodne u srcu ovog grada.

Tahanyk





Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

ČOVJEK KAO SOCIJALNO BIĆE

Tajna