Osjecam, dakle postojim

DEREGULACIJA Okreće se univerzum oko banalizma. Zakoni su odavno prevaziđene forme. U standardima podzemlja kreiramo norme. I svi plivamo Hadovim vodama sa šlaufom napuhanim vlastitim lažima.  A laži već odavno zovemo istinom. Tako nas manje ujeda. Preskočili smo granice prostora. I vrijeme je postalo tekuće stanje. Mi smo želatinozna masa što se vuče k'o ćetenija u hladne dane. Dat će joj oblik naših hiljadu izgovora. Van svih regula postojimo svoja nepostojanja. Kakva je čovjek sirovina kad tako brzo isparava u ovom vremenu deregulacije? Tahanyk

DOĆI ĆEŠ, ZNAM Razljevaš se po bašči sjećanja kao mraz u ranom decembru. Ni lišće više ne šušti pod nogama, otišlo je svom smiraju.  I ti odeš sa slapom kiše. A moji obrazi još na tebe mirišu. I vratit ćeš se znam, kad zime zakucaju bijele eksere po asfaltu. Dužan si mi jedan poljubac više, u svesci mi jednoj tako piše. I dužan si mi ruku na kosi, pa nek sve onda vjetar nosi. Dužan si mi nas. Čekat ću da dođeš s bijelim ekserima zime, jer doći ćeš, znam.  Tahanyk

PRESTANITE GLUMITI  Prestanite glumiti ćupove sa mrtvim cvijećem.  Stvoreni ste od zemlje, ali i vode da vas oblikuje, da se mijenjate, kad ispari voda da se saspete u prah, od nove kiše da se sastavite, u čudne oblike, da očvrsnete na ledu, da vas bujice lome, da se krčka u vama ko u bosanskom loncu, pa da zamiriše te kao lovor i karanfilčić. Stvoreni ste da budete bogatstvo okusa.  Prestanite da glumite ćupove sa mrtvim cvijećem koje je prekrila prašina u ćošku života. Budite već jednom vi, na svoju mjeru, neponovljivi. Tahanyk 

STARAC KOJI JE IMAO SVE Sjedio je na onom istom mjestu koje je već zapamtilo oblik njegova tijela. Iste šoljice su bile pred njim, ista žena. I kafa je mirisala kao sve kafe ovog svijeta, ali nije mirisala kao ona jedna njena.  Telefon  lijeno zvoni. Djeca se javljaju, jedno po jedno, da izuste razlog zašto nemaju vremena. Ni danas. Isto kao ni jučer. I ta žena preko puta njega, kada je postala nijema? Ustaje, oronolim hodom starca. Sreće ga njegov lik na putu do izlaznih vrata. U prolazu ga upita kada je taj oronuli starac postao slijep? Vani šušti oktobarsko lišće. U glavi plešu slike bjelogoričnih šuma na izdisaju jeseni. I vjetar nosi ton njenog glasa. Topla ruka istražuje crte  na njegovom obrazu.  Istrča mu smiješak u rub usana. Kapljica kiše ili suze, zar je važno, uznemiri pore koje je tako voljela.  I jeseni su iste, i jutra, i kafa. Sve je isto i tužnije od smrti. I za sve je kasno. Otišla je, prošlo je od toga strašno mnogo godina. O...

ŽIVE RIJEČI  U mojoj pustinji mogao si naći još kaktuse. U bodljama sam čuvala posljednje kapi otrova. Crtala sam po pijesku obrise da se ne zadrže. I nisam više imala šta da žrtvujem za kapi nadahnuća. Bila sam bespuće.  A ti si prosipao kapi slova po žednim zrncima moga pijeska. Zašivao si riječi u sintagme nježnosti. Prosuo si rečenice kroz proreze aška i stvorio oaze u kojima su na palmama rasle lijepe misli. Kišom živih riječi si umukao pjev mrtvih ptica u kavezu. A ja sam žderala tvoje zareze, tvoje tonove, tvoje pauze. I zaigrala je prva travka i živ cvijet. Volim oaze, ta i ja sam samo čovjek od krvi i nerava. Neka rominjaju čudne sintagme i u jesenjim sutonima. Pokrij me živim riječima i kada spavam. Tahanyk 

HOĆU DA TI BUDEM KAO...  Tijelo ne vjerno, izda kao Juda. Organi se umore od trvora života. A duša, eh ona, nije stvorena za ograničenost prostora i vremena.  A ja, tijelu ne vjerujem, prekratkog je roka trajanja. Niti sam pravljena za ograničenja. Od zidova bih najradije plakala. A nisam od kova ni za dan, ni mjesec, ni godinu. I kad me jednom ne bude u ovom izdajničkom tjelesnom okviru, hoću da ti budem kao egipatski hijeroglifi. Ni zub vremena, ni prašina življenja, neće ti nagristi mene. Ostat ću ti trag, uklesan, u dušu. A duša je stvorena za beskraj prostora i beskonačnost vremena. Da, bit ću ti egipatski hijeroglifi, koji pamte tajne drevnih vremena. Bit ću ti zauvijek ja, ispisana na srcu. I kad me jednom ne bude, samo nasmiješi se, jer zauvijek imaš me. Tahanyk

KRATICA ZA DŽEHENNEM (PAKAO) Možete Ga zvati bilo kojim od Njegovih imena. Možete i na bilo kojem jeziku. Razumije sve. Ja, lično, najviše volim da ga zovem Voljeni, pa ću Ga tako i zvati ovdje. Voljeni, bila sam nekad zbirka namjera, dobrih i loših. Bila, a ne želim više biti. Namjera zvuči tako jednostavno i lahko, a teška je kao svi Tvoji svjetovi skupa. Živjela sam na svojoj koži dobre namjere Tvojih pokornih robova koje su boljele kao buđenja poslije rezanja i cijepale fina tkanja duše. Dobre namjere su poput ruža, mirisom opijaju dok deru kožu trnjem. Sačuvaj me, Voljeni, dobrih namjera poštenih ljudi, a nesvjesnih, i sačuvaj me, Voljeni, zlih namjera izgubljenih. Sačuvaj mene, Voljeni, od mojih namjera i dobrih i loših, jer sad znam da su one kratica za džehennem što vodi kroz perivoj mirisni.  Tahanyk

PUT DO SVEJEDNOSTI Žuborit će razgovori k´o rijeke. Jednog dana tiho će se uliti u velike vode, daleke. Sunce će obasjati neke zore i nervirati sutone. I mjesec će se ceriti povrh neke gore. S vremenom samo boli budu bolje i manje bole.  Vrijeme će neumitno teći kraj svoje publike što skrušeno, sa strane gleda tuđe živote kroz male ekrane. Svako na svojoj strani obale. Svako na svojoj strani sutona. Svako na svojoj strani postelje. Ljubav će se povlačiti kao sokovi iz stabljika nježnog poljskog cvijeća. Crtat će iluzije od društvenog statusa, kredita i djece. A gdje smo usput zaboravili sebe? Presvlačit će sažaljenja tkaninama sjećanja što mirišu na mem. Samoobmane uvijek prekasno i do srži zabole.  Umirat ćemo našim malim smrtima do svejednosti. A vrijeme spušta sitna zrna prašine preko sjećanja. Samoobmane će poprimiti lice Frankenštajna. A bit će kasno da budemo bujica što se razljeva u more. Tahanyk

ŠTA OSTANE Izvukla sam bijelu elektronsku hartiju. Pišem ti nekim bojama bez traga što se mrcvare po usahlim izvorima nadahnuća. Pišem ti priču koje nema u porama duše. Šušti mrtvo lišće. Praznina se pregiba poput grča u nahlađenom želucu. Da makar ždere! U vriskove su utkane poeme. A ja pišem ništa ovom bojom bez traga. Čuješ li pjesmu mrtvog lišća? Ili ovu melodiju bez tona što se giba? Čitaš li ovu priču bez priče? Pitam se šta ostane kad riječ presahne! Ostane li čovjek ili ništa? Tahanyk

SVAKODNEVNA PRIČA Ljudi ne vole puno da čitaju, a nema se puno ni kazati. To je jedna sasvim svakodnevna priča.  Dvoje se vole. Toliko slični, a toliko različiti da se skoro pa savršeno nadopunjuju. Onda jedno pogriješi, izvini se i preuzme odgovornost za svoju grešku, pa pogriješi drugo i preuzme odgovornost, pa se greške nanižu kao biseri na ogrlici. Onda opet jedno pogriješi i okrivi za svoju grešku ono drugo. Pukne ogrlica. Biseri se raspu po bespuću. Ono okrivljeno za tuđu grešku sa smiješkom verbalno prihvati krivicu. Ono što je pogriješilo riječima "Volim te" zove bisere da se okupe. Neki posljušni dodju, ali ima onih tvrdoglavih i jogunastih koji su prevazišli riječi. Ti, nikako neće da dođu.  Sastavlja se krnjava ogrlica koju su zalijepili njenim riječima "Kriva sam za tvoje greške" i njegovim riječima "Ja tebe volim i voljet ću te i dalje". On valja, ona ne valja, ljepilo loše, ogrlica nepotpuna. Ovako svakodnevno umiru ljubavi. Taha...

MOJ RUMI Tražila sam po bespućima ovog svijeta učitelja kojem ću biti učitelj. Tražila sam po svim znanim i neznatnim putevima učenika kojem ću biti učenik. A čovjek, znaš, nikad ne dobije sve u onom obliku koji zamisli.  Nisam našla Medžnuna koji izgubljen luta sa slikom voljene u očima. I nije našao Lejlu koja sjedi i tugujući čeka.  Našao je onu koja traži i našla sam onog koji traži. Našao je onu koja daje i našla sam onog koji daje. Bio mi je Rumi koji ulijeva znanja poput svježeg potoka. Bila sam mu Šems od kojeg poteče njegova poezija. Postali smo 40 dimenzija ljubavi bez pravila. Rumi je pisao pjesme, a Šems je kopao po istinama.  Rumi je Šemsa naučio da umjetnost nije samo ljepota tuge i bola, a Šems je naučio Rumija da tuga najljepše inspirira. Bila sam mu Šems, bio mi je Rumi.  Tahanyk 

SEHARE BESMISLA  Penjala se stepenicama. Ne, ne onako ženski i ni nalik na gazelu. Njeni koraci su bili nekako najviše dramatični. Svaki dodir njene cipele sa novim stepenikom je u mojoj glavi slikao upitnik. Šta je to gore čemu trči? Ko je to gore koji je čeka? Već joj čujem i dah, isprekidan, ubrzan. I sitne graške znoja se skupljaju na rubu kose. Skoro da već ostaje bez daha, ali ni to lupanje srca, siguran sam da ga čuje u grlu, ne usporava njen korak ni za djelić vremena. Evo je na posljednjem stepeniku. Pogleda vrata kratko i oštro. Rekli biste prekratko, ali za takvo sječenje pogledom sasvim dovoljno dugo. Hvata šteku. Ja već umirem od radoznalosti. Zaškripaše vrata pri otvaranju, nemoćna čak i onako masivna, da se odupru odlučnom stisku. Duboko diše pokušavajući vratiti normalan ritam. Utrčavam prije nje u prostor kojem je tako trčala. Soba je bila ogromna, prostrana sa velikim staklenim portalom. I da, bila je prazna, toliko prazna od svega i od ničega. Pogledah...

LUDA GLJIVA Ili da počnem sa Džejevom "Ne znaš ti kako je normalan biti, pa poludeti." Da, zapravo sve kreće od normalnog. Pod to normalno se najčešće podrazumijeva da djelujemo u skladu sa nekakvim društvenim normama koje su smislili neki sasvim normalni ljudi za njihov pojam. I dok se mi što bi Seve rekla" kao volimo" i ja dodala dok smo "kao normalni" život je u sprintu na duge staze. I dok mi živimo "kao normalno" postajemo nenormalni. A onda kao nenormalni osuđujemo one što su zadržali makar malo zdravog razuma i odlučili da žive i zbog sebe, a ne zbog "normalnog" društva nenormalnih. I tako normalni postanu lude gljive u divljim šumama, jer su neuklopivi u "normalno" društvo nenormalnih. Lude gljive su iskoračile u svijet stvarnog življenja gdje istina ima okus kiselog mlijeka kad očekujete slatko, pa nakon nekog vremena shvatite da je okus kiselog mlijeka zapravo osvježavajući i da se slaže uz mnoga dobra jela...

JAVI SE Noću je muk, a dan je pravo pozorište uvrnutih glumaca. Nisam rođena za unaprijed napisan tekst, pa improvizujem. Šta da se radi? Svako onako kako mora. Imam seriju osmijeha od a1 do ž8 za komedije i satire. A suze, eh to već spada u domen snova. Budila sam se iz noćnih mora sa slanim tragom na obrazima dok grlim ledene jorgane. I sebe sam ljubila da otjeram utvare što se u snove uvlače. Navučem javu kao svečanu haljinu i nabacim osmijeh g7 za takve situacije, ustanem do prekidača za svjetlo. Na svjetlu sve izgleda običnije. Gledam u telefon u svaka doba noći, jer dan i noć su mi se posvađali, davno, ni sama ne znam kad. Znaš, telefoni rijetko zvone i poruke se zaglave u vibracijama svemira kad usni ovaj maleni grad. Spasavam od noći ono što se spasiti da. Malo muzike dobro dođe dok se sprema novi dan i glumci odmaraju svoja umorna tjelesa i duše za nove predstave. U novom danu ću svakako da improviziram. Javi se, zar ne čuješ ovaj tihi glas. Javi se, ta noć je za o...

RIJEČ NIŠTA Neko mi je jednom rekao da ima riječi, onih posebnih, koje zaslužuju cijela knjiga da im se napiše. I zaista, ima.  Mnoge riječi imaju više značenja. Recimo riječ umočiti, umočiš hljeb u saft neki ukusan ili mačak u boju. Pa riječ mačak kao muški rod porodice mačaka, ili kao neki zgodan lik, ili kao tajni kod za molera na telefonu, ili naučeno tepanje za stara sjećanja i još mnoga druga značenja. Ali riječ ništa je posebna. Ništa je riječ sa previše prebitnih značenja koja lebde u zraku izgovoreno prećutna. Riječ ništa je cijeli bosanski lonac emocija. Riječ ništa je razočarenje u okeanskim dubinama. Riječ ništa je autoput misli bez naziranja kraja. Riječ ništa je izgovorena laž sa bezbroj istina. Riječ ništa je izolacija, samica u koju se duša zatvorila. Riječ ništa je prvi korak kopanja tamo s druge strane svijesti. Riječ ništa je početna i krajnja tačka međuljudskih odnosa. Riječ ništa je nož kojim siječemo uže za koje se ljubav drži. Riječ ništa je niz d...

MOJ DOKTORE Ja sam, moj doktore, nekada plesala noćima. I znaš, smijeh je bio jedini smisao postojanja. A onda su mi, moj doktore, nekim čudnim linorezom napravili umjetničke slike na stomaku. Nekoliko dužih poteza nožićem, pa su ih izvezli poprečnim kraćim rezovima. A ljudi, moj doktore, imaju i neku tehniku linoreza za dušu, malo me anesteziraju, pa polako sjeckaju razne asimetrične oblike. Ali, ja sam ti, moj doktore, naučila da ustajem iz kreveta i kada rane najviše bole. Znaš kako to već ide, stisneš zube, pokupiš svoje dijelove i hajmo dalje korak po korak. Nakon svega ostane malo pijeska u bubregu i nešto bakterija, ništa što ne rješava par antibiotika. A ja bih, moj doktore, malo skijala, pa da tresnem na pozadinu, naravno mislim na snijeg, pa da mi dodaš ruku da ne ustajem sama. Ja bih, moj doktore, da me liječiš u kolibi, dok vatra plamsa u kaminu i da me počastiš smijehom od kojeg bi i pijesak iz mojih bubrega pobjegao na plažu. Ja bih, moj doktore, tvoje ruke da...

MIR S VAMA RAZOČARENJA O znam, tu ste uvijek, kao vjerni psi što se poslušno drže moje noge. Tu ste pod raznim maskama i cerekate se iza šarenih kostima. Vi ste, gospodo moja draga, stalni neželjeni gosti u dvorima koji su oslikani ljubavlju i ljepotom.  Potrgala sam vam maske od osmijeha i svukla akontacije na laž. Iza svake maske stoji drugo lice nesposobnosti. Evo, za Vas moj nemili gostu jedno piće od nektara što boli poput otrova koji se razljeva kroz Vaš krvotok. Nekad sam bila prestravljena Vašim jezivim očnjacima što su škripali nad mojim arterijama. Ali dajte, i dijete nekad odraste, maskenbal je gotov i nema gromkog aplauza. Danas ću da vas filtriram kroz bubrege i uplatim vam vožnju niz tobogan otpadnih voda. Vidjela sam sva vaša lica moji nemili gosti, i sva su imala istu crtu nesposobnosti urezanu duboko između obrva. Ovaj put, na vašu žalost, ja ostajem na sceni. Oh, ne brinite gospodine, popijte svoje piće, pa da Vas ispratim do vrata. U ovom filmu ja ću ...

ONA KADA TE VOLI  Vole ljudi nekad tiho, nekad tužno, nekad skoro bolećivo, nekad bezandežno, nekad mirno i suptilno, nekad revnosno, nekad bez prigovora, nekad samo misle da vole, a ima i onih koji vole sasvim neobično. Neke ljubavi je teško razumjeti. Milo moje, ona kada tebe voli to su beskrajne vode emocija, to je stalno nadolazeća plima što doseže stubove neba. Ona, milo moje, kada te voli to je ringišpil emocija i zatvaranja u tajne sobe njenih strahova.  Ona kada te voli, ona voli prepirke s tobom i razmjenu misli na svim nivoima. Njena ljubav ima prenose od uličnih žargona do sofisticiranih izraza. Ona kada te voli, mili moj, to ti je kiša od koje plodovi niču i uragan što uništava. Ona kada te voli je kao proljetna zraka što miluje obraze i razbuktala vatra koja guta sve pred sobom. Ona kada te voli, budi joj nježna ruka što joj kose miluje i budi joj dostojan protivnik. Ona kada te voli tebi piše lirske sonete i vojne marševe. Ona kada te voli, ona je tvoje...

TVOJA TMINA OD BARŠUNA Skrile su se sreće na mjestima bez svijeće. Tamo gdje jedina svjetlost je duša što čuva mrak. Tamo potraži odaje od morske pjene i liriku nesitraženih pejzaža.  Tamo su, srećo moja, tvoja uzglavlja od baršuna i daljine sa zovom pitome divljine. Sehara tvojih osmijeha položena u mojim nutrinama. Istraži me, u ovom svijetu koji utihne, u svojoj plastičnosti naučenih koraka. Istraži me, kad mrak dubina pretvorim u sreću disanja. Ja sam tmina od baršuna s vijugavim paperjem ptica što draškaju tvoja bivanja. Ja sam tvoja tmina sa labirintom odaja. Istraži perivoje lirskih pejzaža u eskploziji mraka. Baršun je stvoren za milovanja. Tahanyk

ŽENA ZA SJEĆANJA Ona je bila žena za sjećanja. Tvorena je od komponenti čistog smijeha i radovanja. Nosila je u sebi hiljade dijelova tuge i jednu kompaktnu bol.  Bila je čas malo dijete, čas razigrana djevojčica. Bila je vještica na metli i magična vila. Bila je mir i bila je rat. Bila je stotinu nijansi drame i jos toliko čarobnog praha ludila. Onog ludila što ga sretan ubrizgavaš u vene. Onog ludila bez kojeg nikad više ne možeš. A eto, bila je ona žena za sjećanja. Uragan što ostavlja trajno zapamćen trag. I oni su pobjegli nemoćni, a ne mogu od nje u sebi samima. A ja, ja ne mogu bez njene drame, bez  njenog ludila. Ne mogu ni sat, ni dan.  Bila je žena za sjećanja, a meni je trebala njena oluja, njen neizbrisiv trag i svaka pora njenog uma koji iritira i umiruje. Meni je trebala baš takva, sa svim sastojcima, svaki dan. Tahanyk

ZAŠTO KRVNIKA Ljubav i strah vode rat otkako je nastao ovaj svijet. Ljubav je naivna djevojčica koja nesputano trči po livadama, koja vjeruje u dobrotu, istinu, riječi, sreću. Svuda oko sebe ostavlja kapljice rose ispunjene najljepšim mirisima. Strah je jezivi manipulator bez uporišta, krvnik što siječe svojim ucjenama i širi oko sebe smrad truleži. Dvije sile sa dva suprotna lica, lice sreće i lice krvnika.  Rekli su mi jednom da djevojčice treba držati za ruku, pružiti im podršku, zaštititi ih dok rastu. Samo su rekli i ništa više!  U ovom svijetu rata iz nekog čudnog razloga većina bira, potpuno samostalno, svojom slobodnom voljom, bira svog krvnika. Stavlja glavu na panj ogrez´o u truleži i sasvim dobrovoljno ždere ucjene sa ukusom vlastite krvi dok se kost mrvi i meso raspada. I potpuno slobodnom voljom odriče se kompletnosti vlastitog postojanja. Moje granice spoznaje su zaista ograničene unutrašnjim slobodama i ne razumijem. Moje spoznaje teže ka usavršavanji...

POLJUBAC ISTINE Odavno sam polozila ispite istine. I nije važno što javno, što u svojim njedrima. Govorili su mi da čovjek bez nade živjeti ne može i da je nada mala djevojčica kojoj treba pružiti ruku. Govorili su mi da je sumnja isto što i istina. A sumnji je najbolja drugarica nada, treba se čuvati loših drugova.  Kad sve sumnje razbiješ kao čašu od jeftinog stakla, nada poprimi stravične oblike. Tvoje utvare istina porodi i zavede u matične knjige. Tvoje utvare dobiju ime i prezime. I ljutiš se na istine, dajući svojim nadama vještačko disanje. Nade smještaš u bolnice i držiš na aparatima. Teško je ubiti nekoga i nešto, posebno nade, te nasmijane djevojčice što se transformišu u monstrume.  A istina, ona je usamljeni jahač u dubinama duše. Poljubac joj je precizan kao hirurški skalpel što prodire u slojeve kože, tamo daleko ispod svih naslaga, šarenih haljinica i lažnog sjaja dragulja koji su samo kamen.  Poljubac istine je uvijek neudoban, najčešće bolan i...

UTROJE U BUSU NA NEGDJELAND  Dragi čitaoče, ne sudi sadržaj po naslovu. Rukama je tražio najtanje tkanje najlona, sa ruba nekog sjedišta, bilo kakvog najlona, tražio je, ali najlona nije bilo, čak ni ona mrva kojom je do sada toliko puta prekrivao svoje istine i na kojem je napravio bezbroj malih rezova i modrica po tom nježnom i snažnom tijelu. Lice je napadala panika, polako, ali sigurno. Po prvi puta je morao da ljubi Istinu, onako golu i lijepu, bez ikakvog zastora između njih.  Istina je naslonila svoje grudi na njegove i njen dah osjećao je svuda po sebi. Nesigurnim usnama je spustio svoj poljubac na njenu kosu, pa na obraze. Njene usne su je mamile, tako lijepe, a istovremeno opasne. Gledala ga je netremice u oči, tražeći u njegovim skrivenim seharama uma sve one modrice koje joj je nanosio prethodnih godina. Čvrsto ga je uhvatila za glavu i spustila svoje usne na njegove. Zgrušana krv iz natučenog tkiva modrica se prelijevala u njegovu utrobu. Ruke su mu poče...

U OKRILJU ISTINE NA PUTU ZA NEGDJELAND  Naslovi su mi sve duži. Možda rastu sa svakim kilometrom ili svakom minutom. Ne znam. Uglavnom da vidimo šta slijedi dalje. Molim te, čitaoče daj si prostora za šire razumijevanje, van svojih niskih strasti i predrasuda, iskoraci su nekad neudobni, ali donose nova prostranstva.  Ona ti je, dragi čitaoče, bila zaljubljena u golo tijelo Istine, koje u svojoj raskošnoj ljepoti donosi opasnu dozu adrenalin. Istina je bila ta koja je samo zbog svog postojanja povrjeđivala slabašne konstrukcije putnika za nigdje, a još češće su je isti oni, nedorasli, rezali i povrjeđivali i najčešće osakaćivali u svojoj površnosti. Naprosto, pokušali su joj ljepotu sakriti i grubim suknima što žuljaju prirodu njene ljepote do sofisticiranog tankog prozirnog platna gdje vas jedan malo jači nabor dovodi do povrjeđivanja njene sedefasto bijele kože. Ona je svojim prstima klizila po rezovima Istine, ljubila je njene ogoljele rane i odmarala glavu u nje...

GOLA PUTNICA U BUSU ZA NEGDJELAND Ona se ogledala u bistrim potocima šapata, u sigurnosti njegovih ruku. Lice je otkrivao nova ogledala svog postojanja u talasima njenog smijeha dok je prvi put, nakon cijelog jednog života, glasno pjevušilo stihove starih reklama i to samo zato da čuje njen smijeh. Tražio se u rijekama sreće i nalazio je svoje ja u njenim dubinama. Ona je vidjela njega onog njega koje je vapilo da bude viđeno u očima voljene, a Lice je vidjelo nju, onu nju koja je bila skrivena ispod hiljade bijesova i razočarenja. Bus se lagano zaustavio. Lice i Ona su začuđeno pogledali ka vratima. U bus za Negdjeland ušla je nova putnica. Njeno obnaženo tijelo je gotovo opasno zauzimalo prostor busa. Istina, gola, kao od majke rođena, se primicala Licu i Njoj, lakim, neopterećenim korakom. Korakom koji je sezao u dubine duša, tamo gdje su pohranjene najstrašnije tajne i događaji od kojih bi svaki prosječan čitalac mogao osmisliti skandal, a natprosječan čitalac bi dohvatio ...

U BUSU ZA NEGDJELAND  Bus se primicao odredištu. Ona je naslonila nos na staklo dok je njen dah pravio  nepravilne oblačiće. Crveni dezeni su počeli poskakivati i sapirati sivu prašinu. U očima su joj se smjenjivale slike pejzaža. Sivilo je ljubilo modrikave boje čistog neba. Pretapalo se u nijanse plavičaste izmaglice. Statične zgrade su nestajale u daljini, a rub ceste su počela uokvirivati nemirna stabla lipa. Miris lipe je uvlačio u prostor busa. Nepregledne sive ceste su ustupile mjesta brzim planinskim potocima koji poskakuju u svojoj dječijoj igri. U pravcu Negdjelanda se širio horizont na kojem su se nazirale bašče sočnog voća. Tihi kašalj zamrsi tišinu busa. Ona se prenu iz svog posmatračkog fokusa. Osvrnu se oko sebe. Oko nje je bezbroj sjedišta bez putnika. Na dnu busa ugleda siluetu skrivenu u polutami. Visoka, izrazito visoka silueta. Žene su rijetko ili čak i nikako tako visoke. Silueta se malo promeškoljila gladeći rubove lica. Okrenula se tačno prema ...

PUT ZA NEGDJE Bilo je to autobusko stajalište koje je pomalo ličilo na sva stajališta ovog svijeta. Pomalo sivo, pomalo tmurno. Bez obzira na boje, sva mjesta za čekanje nose onu dozu turobnosti i bespomoćne predanosti. Ona je stajala u žutoj suknji i majici sa crvenim dezenom. Zapravo bila je boja u svem tom sivilu istih. Boje su se umorno slijevale niz njena spuštena ramena. Busevi su dolazili i odlazili. Ljudi su ulazili i izlazili. Dizala je pogled,  ali na prednjoj strani busa nije pisalo njeno odredište. Pitala se postoji li uopće linija koja vozi tamo gdje ona treba biti.  Sjela je u prvi sljedeći bus koji je naišao. Umornim korakom izašla je nigdje. Sjela u sljedeći odmarajući na poderanim sjedištima, glave oslonjene glave na stakla iscrtana razvodnjenim muljem. Izašla je opet nigdje. Putovanje je bilo dugo i već pomalo dosadno. Ona je bila umorna od uspinjanja stepenicama, od prljavih stakala, neugodnih mirisa, nespretnih grafita i poderanih sjedišta. Bila...

SVIM DIVNIM PJESNICIMA Sinoć je tuga prekrila balkansko nebo nad pjesničkim glavama. Takla je u one duboke čestice duše. A pjesnik, uvijek malo čudan lik iz perspektive spavača, mora da nahrani svoje žudnje. Nije da hoće, niti da se tjera. Riječi mu klize kao glina u rukama vještog vajara. Svoje tuge uzima polako kao da su od kristala i daje im oblik. Ne želi da se polome, da ih nema i duša pjesnička putovala bi samo po površinama spavača. Pjesnikinja dušu u boje odijeva i suzom  ružičaste naočale sa života skida. U pjesniku tuge imaju hiljade oblika, a pero koriste spretnije od noža. Tugu pretvore u bol, u bijes, u izazov za spavače. Pjesnikinja traži priču tvoju samo za se. Laž oćuti u dubinama svojih atoma. Šamare istine jede kao čokolade. Ne ljuti pjesnike, u njima živi džungla emocija i jezik kojim tuge lako pretvore u ratove. Otrovat će te istinama. I suze će pretvoriti u psovke ako zatreba. Znaš, pjesnici plaču bez svjedoka. Sinoć je tuga prekrila nebo nad pjesničkim ...

NIJE MI CITIRAO JESENJINA  Nije mi citirao Jesenjina. Citirao mi je Sokrata, Hala i Platona. Jesenjinove lirike mi je poklonio, da im tražim onaj neki svoj smisao. A ja nisam žena od romantike, samo mi duša nekad sniva pod krošnjama oboljelih šljiva. Vidim lišće od srebra i zlata. Travnjake tratinčica s mirisom miska. Vidim ptice šarenih krila što poje stihove mladog Jesenjina. I čujem  bistre vode što vole kamenjare. Na poljima od mirisne lavande sviraju tonove meni poznate. I smijem se kao malo dijete dok tražim teme za nova istraživanja.  Ne, nije mi recitirao tužne stihove Jesenjina, od kojih se melanholija uvlači u pore. Čitala sam sama bolećive stihove pisane za duše umorne: "Mene je dopao udes nezavidan. Oduvek sam mnogo trpeo, žudeo, Od čame mi duša katkada zarida." Jesenjin Sreća, pa mi nije citirao Jesenjina da ne remeti zvuk moha smijeha. Jesenjinove tuge su za neke romantike. A ja sam samo žena koja nekad sniva tople predjele. S romantikom i...

NEOBJAVLJENE ZEBNJE  Imam jedan cijeli svijet neobjavljenih zebnji, jedan cijeli svijet dobro čuvan kao rezovi ispod planina flastera i gaza. Tu pamtim svako dobro i svako zlo koje sam pomislila i uradila. Tu je dom svakog dobra i svakog zla koje su uradili meni. Ponekad poželim da lakše zaboravljam. A zaborav mi je težak poput svijeta pravljenog od olova. Postoje riječi koje se graviraju u dušama i trepte u zraku kao mir nad pučinom pred olujne nalete vjetra. Opominju stalno da ne znaš šta more života sprema. Znaš li da kukavice prezirem? Znaš li da se i ja bojim i drhtim od straha kad skačem u svoje ponore, ali ne bježim? Imam serijal neobjavljenih zebnji pred kojim drhtim i zalede mi osmijeh na licu. Ja svoj strah bacim na papir pa se gledamo kao u ringu. Strah je kao pas na kojem treniram izdržavanje pogleda. Mora se znati ko koga sluša. Ja nisam ta koja je poslušna. Ja samo imam cijeli jedan svijet neobjavljenih zebnji oštrih poput vrhova planina, a čak i tu sam nau...

RASPORED  Ja sam ti žena bez rasporeda što se stalno reda. Pa se raspoređujem od posla do šporeta, od izlaska do jastuka, onako po unutrašnjem osjećaju sa odsustvom činjenica.  Hajde, ti mene rasporedi ali bez matematike, sa ponekim stihom Ćatića ili Jesenjina u svrhu romantike, dodaj upoznavanje sa okolinom i par taktova muzike, razlij me kao akvarel u moru tišine, i potrči sa mnom koji krug po polju tratinčica zbog održavanja tjelesne vedrine. Rasporedi mi atome i neurone po cestama galaksije. U ovom haosu od rasporeda ja bih bila tačka na mliječnom putu ili zrno neke zvijezde što se smije u inat tami noći. Rasporedi mi i posljednje atome što se koprcaju ispod ove kože, tamo gdje se ne dijelimo na dvoje.  Tahanyk

U ČIJOJ DUŠI JE NAŠ DOM Dođe onaj momenat kada digneš ruke od svega, ali ni to nije najgore, dođe onaj momenat kada digneš ruke od sebe. I salijeću te misli kao tužni tonovi naja da čovjek dobije samo dio, a nešto uvijek nedostaje. Odustane čovjek, pomiri se sa sudbinom, ipak imaš dio, i ne možeš biti bezobrazan pa ga ne vidjeti i ne zahvaliti se. Melodija naja oslikava naše tuge prolaznosti i nedostatka. I baš kad digneš ruke od sebe, onog sebe koji ti je dat da se brineš o njemu, a ti si samo čovjek, slab i ranjiv, i baš kad odustaneš, život je kao nepredvidivo vrijeme ranih proljeća što donosi oluje i kiše sa sunčanim intervalima i tjera te da rasteš.  I tada mi je rekao: Nisam mogao i nikada neću naći ženu koja me gleda tvojim pogledom. Rekao je: Nisam mogao i nikada neću moći naći ženu te ljepote ukomponovane u tvoj pogled. I rekao je: Nisam mogao i nikada neću moći naći ženu koja je tako kompatibilna sa mnom u svemu. I da, zaista je rekao: Nisam moga...

ŽENA KOJA VOLI KILOMETRE Kilometri su moji prijatelji u rana budjenja. Znaš li da sam sa svakim pređenim kilometrom tebi bliža za pedalj? Znaš li da su najudobniji jastuci na bjelosvjetskim odmorištima i da su najmekši madraci šiveni od uvehlog lišća? Znaš li da je najljepša svjetlost mistika zvijezda iznad magličastih koprena oblaka tamo na rubovima nekog kontinenta? A ljubav je priča napisana od svih varijanti kamenja.  Znaš li da od svega na ovome svijetu su mi najviše kostiju polomili snovi? Zato već odavno snove mijenjam za stvarnost. Izliječili su me sasvim stvarni kilometri pređeni po čudnim cestama obasjani mističnim zvijezdama. I priča na uzglavlju od lišća.  Da sam rodjena u indijanskom plemenu zvali bi me Žena koja voli kilometre. Tahanyk

DOM  Znaš, navikne se čovjek na buđenja s drugom dimenzijom stvarnosti. Navikne se čovjek na lijeganja u mekoj tišini noći.  Znaš, svaki horizont ima širok dijapazon boja zavisno od mjesta posmatranja. A navikne se čovjek, isuviše lako se navikne na uzglavlja od pamuka. Postelja od leda se topi ispod osmijeha. Znaš, postoje mjesta na svijetu gdje je udobnost dostigla svoj vrhunac. Postoje mjesta na svijetu u kojima pripadaš i kad nisi tu. Postoje mjesta na kojima si uvijek u svom domu  bez obzira na smjene granica i table s imenima gradova. Postoje čekanja obojena nadom, ona čekanja u kojima misli putuju u svoj dom, jedino mjesto na svijetu koje se kreće, a kojem zaista pripadaš. Tahanyk

DAJTE MI TOG JEDNOG UMJETNIKA Dajte mi tog jednog umjetnika koji će da naslika bolju verziju mene. Tog jednog, daleko od šablona koji guše sve iskre šarenila.  Dajte mi tog jednog umjetnika koji će da ogoli onu skrivenu mene koju godinama bojim nijansama mastila. Dajte mi tog jednog umjetnika koji nije kopija tuđih izražaja. Dajte mi tog jednog umjetnika koji ne mari za dosadnu stvarnost. Samo tog jednog kojem ću biti ukras na neumoljivim stijenama, nestvarni detalj utkan u sivi pejzaž i posljednji stih pjesme koja pjeva o sreći.  Dajte mi samo tog jednog umjetnika kojem ću biti životno djelo. Okitit ću ga vijencem od zagrljaja i onda kad me ne bude. Tahanyk

LJUDSKA PRIRODA  Da li čovjek zaista može pobjeći od svoje prirode?  Kad se dijelila diplomatija ja sam valjda negdje lutala po divljinama, pa me to mimoišlo. U svojim lutanjima sam testirala svoje granice. Ne volim granice.  A možda ipak čovjek ne može pobjeći od svoje prirode koja mu postavlja granice? Pokušaj pomjeranja stvara osjećaj uzbuđenja, ali ponekad ostanemo paralizovani pred armiranim zidom srži svoje duše. Možemo li preko sebe, van sebe, više od sebe? Možemo li pomaći granice da izađemo van svoje prirode?  Pola života pokušavam usaditi diplomatiju makar u tragovima pora ove duše. A iz nje izađe uvijek ono što jeste u svom najjasnijem obliku bez ukrasnog papira, mnogi bi rekli nedostatak obzira. A od viška obzira ja imam gastritis čim dođe od žvakanja tuđih diplomatija na granicama laži i preskakanja, kočenja pred krivinima. Moja priroda lakše vari ljute okuse ogoljenih istina i oštra okretanja pod ručnom u okukama. Unutrašnje granice su teško p...

DA SI BOJA  Kad bih o tebi pričala bojama ti bi bio moja bordo. Preljevao bi se u nijansama zatomljene vreline. Ispod tvog ozbiljnog izraza kriju se mnoge ludosti i dubine. Tvoje vatre su skrivene ispod uštirkane vanjštine. Prekrivaš plamen ponekom sivom uz dodatak leda. Ličiš na mojito što od ledenog okusa zapali želudac.  Da, od svih boja bih te oslikala bordo nijansama, zavisno od stepena kontrole crvene u tvojim venama. Moje šarene kompatibilne su sa tvojim nijansama zatomljene vreline. Tahanyk

NEDOSTAJANJA vs. IŠČEKIVANJA  Lijepi moj, tvoje blizine su potoci meda u kojima se sljevamo poput slapova sa svježih izvora. Tvoje daljine su bile bolne praznine nedostajanja.  Ne brini, lijepi moj, bolna nedostajanja sam transformirala u radosna iščekivanja. Popunila sam praznine mentalnim slikama tvog pogleda, tvojih dodira, tvog osmijeha. Znaš li da mi ona nestašna misao, baš kad su ozbiljne teme na meniju, zakrivi taj ugao usana na kojem si zapečatio svoje postojanje. Vrijeme je ostalo bez kondicije i razvlači dijelove noći i dana, testirajući moja nestrpljiva nedostajanja. A ti si lijepi moj, posebna dimenzija u ovom svijetu banalnosti. Sreću širiš sa svakog kraja svijeta kao nuklearna eksplozija bez štetnih posljedica.  Lijepi moj, tugu i bol sam doktorirala, nema tu novog gradiva. A znaš i sam da sam žena željna učenja, pa sada specijaliziram radosti čekanja. Tahanyk

ZNAŠ LI ŠTA JE LJEPOTA  Znaš li šta je ljepota?  Ljepota ti je, milo moje, druga dimenzija postojanja. Dimenzija u kojoj se skinu sve koprene satkane od bijesa i ljutnje, od ljubomore i zavisti, od stroge ozbiljnosti. Ljepota je najozbiljnija dimenzija zaštićenog bivstvovanja. Ljepota je osmijeh pun milosti, milosti kao gradacije nježnosti. Ljepota je sve ono što ostane od nas ispod naslaga preživljavanja, jer ona je življenje. Ljepota je transformacija mraka i prašine u iskre svjetlosti koje se preljevaju preko jagodičnih kostiju lica, a ne zovu je slučajno "lična kost" koja ima oblik dijamanta. Ljepota ti je, milo moje, nemir koji ne uznemirava, nemir koji vodi u oazu smiraja. Ljepota je ključ u bravi na vratima koja vode do izvora sa kojeg se  žedna duša napaja. Tražiš li je? Tu je, u kamenjaru u kojem raste ljekovite bilje, u pustinji koja sakriva vodu, u krvi koja održava život, u istruhlom listu koji hrani korijen stabla. Tu je, u onom cvijetu, u mirisu ...

OBIČNA TRAVA I POSEBNI LJUDI  Ima nešto posebno u vlastima trave. Na prvi pogled tako je obična, suviše svakodnevna, tako se podrazumijeva. A u suštini slična je onim posebnim ljudima koji ne niču u svakom parku. Trava ima svoje nijanse ponovnog buđenja kad u svojoj boji nosi zlatne boje sunca sve do dosezanja pune zrelosti u zelenoj sa primjesom modre. Što je više sasjecaju stabljika joj sve čvršća sa dozom prkosa. Kad je porežu obuzima vas rajski mirisom. Po nevremenu izrasta do novih visina. Preživljava i prženje ljetnog sunca i ledene okove zima. U svom krilu čuva cijele svjetove sićušnih bića.  Samo naivan i nesvjestan može da je podrazumijeva, kao što podrazumijeva one posebne ljude koji rastu u olujama, koji iznova niču u novim nijansama, kojima i rane imaju miris mošusa. One ljude koji u svom krilu čuvaju neslućene dimenzije svjetova i ustaju iznova i iznova sa dozom prkosa. Ta svakodnevna trava i posebni ljudi koji u svom procesu zrenja ne šire okus trulež...

IZVINI JESENJINE  Pričala mi je da je zagubila nadu poput ključa koji ostaviš u pogrešan džep. Pričala mi je da je vidjela ljubav kako odlazi poput lastavice u neke toplije krajeve. Pričala mi je da je grlila zimu promrzlim rukama. Pričala mi je kako su hladna ljetna jutra i kako otužno mirišu jesenje kiše. Pričala mi je kako ujutro stavlja crveni ruž i malo pudera da oboji dane. Pričala mi je kako tonovi i riječi paraju srce po šavovima. Pričala mi je kako voli Jesenjina i da je ona baš ona  šibica koja je izgorjela. I kako ga vidi okupanog u tužnim sarajevskim kišama. Pričala mi je da se više ne sjeća koje boje nosi sreća i da je ljubav precijenjena samo zbog romantičnih pjesnika. Jednog jutra se probudila uz cvrkut ptica. Ljetni pljusak je brzo spirao sive dane. IČak i Jesenjin se smiješio na uglu sokaka tužnih pjesnika. Nadu je izvukla iz pogrešnog džepa nemogućih ženskih torbica. I kao i svi ovisnici nije ni primijetila kad je postala ovisna. Opijati se uvlače po...

POJMOVI I STAJALIŠTA  Pojmovi su nam rastezljivi kao guma na gaćama, a za stajališta se fiksiramo dvokomponentnim ljepilom. U međuvremenu počnemo zaudarati na epoxy smolu.  Hajde, lijepo je doživjeti pojmove i u njihovim graničnim značenjima, daje nam to širinu. A kada bismo bili toliko sposobni pomaći se iz jednog mjesta horizont bi imao ljepše boje. Možda bismo vidjeli i tamnu stranu mjeseca i svijetle iskre noći. Možda bismo shvatili hodače u cipelama drugačijim od naših. Nisu svima prioritet udobne cipele, ima i onih koji vole skupe ili plave, ili cipele s visokom petom. Ima i onih koji ne mogu skinuti svoje cipele, a i sami bi rado koračali bosi po cvjetnim livadama  I dok svi natežemo pojmove kako nam odgovara, ja bih da prošetam po horizontu i na svijetlu stranu noćnog neba. Perspektiva je mnogo šira kad je posmatraš u više dimenzija. Riješimo se ljepila, horizont je svakako zamišljena linija. Tahanyk

OVA SAM RIJEKA  Zaglušuje moje misli tvoja bujica. Crtaš me u toku bijesne vode. Vidiš li, to sam ja, ucrtana u reljefe planinskih rijeka ove prkosne zemlje? Vidiš li, to sam ja, mirna voda pod kojom bjesne struje? Vidiš ja sam mirna tama, ali i ono sam ja. Ona divlja voda što je pobjeljela od bijesa. Malo isparavam negdje u zrak, malo razaram korita kojim tečem, malo sebe cijepam u kapljice. I da, to sam opet ja, onaj pitom tok poslije prodorne snage. I ne znam ko ću biti dok stignem do ušća. I ne znam ko ću biti kad me pomiješaju s novom nijansom plave. I ne znam i nije ni važno. Zaglušujem tvojom silom ove bijedne misli ispod nanosa smeća kojim su me otrovali pobješnjeli psi. Zaglušujem ih da se odmorim od ovog tobogana s kojeg uvijek tresnem na dupe. Tahanyk